U Historijskom muzeju BiH u Sarajevu do 1. rujna otvorena je izložba "Pogled u daljinu: Odmor i obrana na jadranskoj obali" u čijem su fokusu turizam i vojska, odnosno prostor na kojem se te dvije industrije sreću u jugoslavenskom iskustvu. U podlozi je četverogodišnje istraživanje koje povezuje arhitektonsku, kunsthistoričarsku i ekonomsku perspektivu. Koje je bilo polazište istraživanja i do kojih vas je uvida ono dovelo?
Po završetku Drugog svjetskog rata jadranska obala prolazi kroz veliku transformaciju. Jedno relativno nerazvijeno ruralno područje pretvara se u zonu posvećenu prvenstveno turizmu. Turistička izgradnja ostavlja snažan trag u prostoru, koji karakterizira to područje i dan-danas. S druge strane, u kontekstu hladnog rata, taj prostor je u istom periodu igrao veliku ulogu iz vojno-strateške perspektive. U strogoj tajnosti duž kopnene i otočne obale instalirana je vojna obrambena linija namijenjena zaštiti nesvrstane Jugoslavije od potencijalnog napada s mora. Prva linija do mora imala je dakle slično bitan značaj za turističku, kao i vojnu izgradnju.
Razdoblje Jugoslavije dugo je bilo zanemareno, da bi se u zadnjih nekoliko godina pojavilo u vrlo velikom broju znanstvenih i umjetničkih radova. O vojnoj izgradnji iz tog perioda se i dalje jako malo zna, materijali u arhivima su fragmentirani, nedostupni, ili ih jednostavno nema jer su uništeni. U našem interdisciplinarnom umjetničko-istraživačkom projektu "Collective Utopias of Post-War Modernism. Adriatic Coast as a Leisure and Defence Paradise" koji podržava Austrijski fond za znanost, kao kooperaciju Instituta za arhitekturu i urbanizam Kunstuniversität Linz (Antonia Dika) i Instituta za umjetnost i kulturne studije Akademije likovnih umjetnosti u Beču (Anamarija Batista), sagledavamo kako su te dvije različite namjene, vojna i turistička, utjecale na specifičan prostor obale i njegove stanovnike. Ideja neproduktivnog vremena, godišnjih odmora posvećenih odmoru i opuštanju, susreće se s idejom strateškog vojnog planiranja za budućnost, predviđanja opasnosti unaprijed i predstavljanja ideja obrambenih konfiguracija.
Supostavljajući ta dva "koncepta" i razmišljajući o njihovim prostornim i vremenskim strukturama nailazimo na svojevrstan paradoks. Osim granica koje su se povlačile između dvaju područja, postojala su neplanirana, ali i planirana područja "ukrštavanja", poput vojnih centara (tzv. Domovi JNA), gdje je opća populacija mogla posjećivati barove i restorane ili prisustvovati kulturnim događanjima i kino projekcijama. Razgovori s lokalnim stanovništvom, bivšim vojnim licima, turistima i drugim svjedocima vremena jako su važni u našem istraživanju. Zanimaju nas povijesne činjenice, ali još više percepcija građana. Oni su za nas stručnjaci za teme koju istražujemo. U kontekstu izložbe se zajedno s uključenim građanima i posjetiteljima pitamo: je li očuvanje tih prostora (ili barem nekih od njih) važno za kolektivno sjećanje stanovništva? Čiji su to prostori? Tko bi trebao odlučivati što će s njima biti? Je li njihova prošlost od značaja za njihovu novu namjenu? Naposljetku, i sebi i posjetiteljima postavljamo pitanje: koja iskustva i sjećanja iz tog vremena treba prenijeti budućim generacijama?
Treba spomenuti i da se radi o šest studija slučaja: Brijunima, Malom Lošinju, Visu, Lastovu, odnosno Kumboru i Šepurinama. Razvoj turizma i vojnih kapaciteta bio je prilično različit od lokacije do lokacije, kao uostalom i njihove povijesti. Što pokazuju usporedbe tih lokacija u kontekstu vašeg istraživanja?
Kao studije slučaja svjesno smo odabrale male općine, jer se "vanjski" utjecaj vojne i turističke prisutnosti ondje lakše može iščitati nego u velikim gradovima. Suživot vojske, turizma i lokalnog stanovništva razlikovao se od mjesta do mjesta. Svaka lokacija ima neku svoju priču, svoje povijesne prekide i kontinuitete, a svoju priču imaju i svaka pojedina sugovornica i sugovornik. Na izložbi stvaramo i otvaramo prostor za višeslojnosti, a u nekim slučajevima i kontradiktornosti. Mali Lošinj i Brijuni imaju dužu tradiciju turizma od ostalih lokacija, dok recimo Vis ima već ranije izražen vojno-strateški značaj.
Jugoslavenska narodna armija na nekim mjestima nastavlja izgradnju vojne i turističke infrastrukture na prijašnjim strukturama, a negdje instalira nove zone u dotad netaknutoj prirodi. To je, recimo, slučaj kod turističke zone Punta Skala i nešto ranije izgrađene vojne zone Šepurine u neposrednoj blizini. Na Lošinju su vojska i turizam iznimno blizu jedno drugog, što se zapravo protivi načelima modernističkog prostornog planiranja i vojnog urbanizma tog vremena, no jednostavno su korištene i nadograđene već postojeće strukture. U slučaju Lošinja lokalnom su stanovništvu vojni brodovi pored turističkih brodica i njihovih barki bili normalni. Na Visu i Lastovu je pak strancima pristup bio u potpunosti zabranjen, pa se turizam razvijao drugačije nego na okolnim otocima i obali. Brijuni i Fažana su opet priča za sebe, a Kumbor u Crnoj Gori je posebno zanimljiv zbog transformacije tamošnje vojne zone kroz vrijeme.
Što donosi usporedba nekadašnjeg i sadašnjeg stanja na spomenutim lokacijama s obzirom na teme kojima se bavite? Vojne infrastrukture je, naravno, sve manje, a turizma sve više, ali i tu ima dosta razlika. Koliko je u svemu paradoksa?
Skoro sve vojne zone na obali danas su napuštene, a istu sudbinu dijele i brojni turistički objekti nastali u tom periodu. Razlozi su mnogostruki, a percepcija tih ruina se postepeno mijenja kroz vrijeme. Iz današnje perspektive imamo paradoks da su bivše vojne zone (u obliku ruina) otvorene i pristupačne svima, a prenamijenjene turističke zone su postale ekskluzivne. Bivši vojni prostori često nisu prisutni u kolektivnoj svijesti mještana, jer im dugo i nisu imali pristup, pogotovo u slučaju instalacija izvan urbanih centra. To nije slučaj kod turističkih objekata čija se transformacija često doživljava kao gubitak (kao na primjer u slučaju Hotela Bellevue u Malom Lošinju). U Hrvatskoj gotovo ni jedna bivša vojna lokacija dosad nije prenamijenjena u turističke svrhe, iako je to najavljivano u mnogo navrata.
Ali ima nekoliko lijepih primjera prenamjene koju je realiziralo lokalno stanovništvo bez velikih sredstava ili moćnih investitora. Na Visu je u bivšem vojnom bunkeru smješten vinski podrum, u bivšoj kasarni Samogor prvo su bile smještene izbjeglice, onda su tamo održavane umjetničke radionice, a u međuvremenu su u nekoliko bivših spavaona smješteni Gradski stanovi. Na Lastovu u bivšem vojnom skladištu radi lokalni automehaničar, na Korčuli je u bivšoj vojarni uljara. U Crnoj Gori je pak skoro svaka vojna zona u međuvremenu postala turistički kompleks. U slučaju Kumbora, gdje je azerbajdžanska firma Azmont Investments prije nekoliko godina izgradila resort Portonovi Montenegro, mještani danas imaju pristup prostorima kojima za vrijeme vojnog korištenja nisu mogli pristupiti, no sama morska obala, dakle famozna prva linija do mora, sada je rezervirana za dobrostojeće turiste.
Izložba je spoj novih radova i radova iz fundusa niza važnih institucija iz regije, ali i intervjua, arhivskih istraživanja, kolaža i posebno razvijenih i iscrtanih mapa. Kako ste birali radove? Koji su radovi napravljeni baš za izložbu? Etnografski segment izložbe daje joj posebnu životnost, ali i znanstvenost...
Novi radovi kao instalacija "A Map is a map is a map is a map", filmovi "Fragmented Memories", "Hotel Pical" i kolažni serijal "Slikovnica" ishod su istraživanja tokom projekta. Surađivali smo sa sjajnim kolegama: Goranom Škofićem, Arthurom Summerederom, Zarom Pfeifer, Emirom Kulačićem i Olafom Ostenom. U suradnji s kustosicama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Sabinom Salamon i Ksenijom Orelj, prošle smo kroz njihov arhiv i napravile odabir radova koji kontekstualiziraju pitanje turizma i vojske na Jadranu. Odlučile smo uvrstiti i fotografije Toše Dabca iz Arhiva Tošo Dabac (pri MSU-u Zagreb, koje nam je ljubazno ustupio Grad Zagreb u čijem su vlasništvu), koje su odličan teleskop za uplovljavanje u atmosfere turizma na Jadranskoj obali u drugoj polovici 20. stoljeća.
Kvadratni formati specifični za Dapčev rad provode nas kroz ambijente putovanja, prirode i odmora. S kolegicom Svjetlanom Hadžirović prošli smo i zbirku Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, nekadašnjeg Muzeja revolucije i pronašli prikaze borbe i odmora. Iz Muzeja Jugoslavije posudile smo fotografije iz njihovog bogatog fotografskog arhiva. Intervjui i arhivska istraživanja čine važan segment našeg rada. Kroz sjećanja i predodžbe lokalnog stanovništva, kao i arhivske dokumente približavamo se duhu, društvenoj zbilji i kritici tog vremena. Zahvalni smo svim sugovornicima koji su podijelili svoja iskustva jednog doba s nama. Ideja za postav, koju smo razvile tokom našeg istraživanja, tematizira ideju "promatranja granice".
Terasa okrenuta prema unutra, koja je dio ove izložbe, simbolizira mjesto opuštanja i slobodnog vremena, ali i mjesto interakcije koja ne mora imati posebnu svrhu. Ti trenuci, ali i mjesta namijenjena njima, bili su i prostori političkoga. Na terasi su prikazane karte, arhivi, intervjui. Oni zajedno s ostalim radovima, filmovima i kolažima služe kao suvremeni prozori u svijet 20. stoljeća, svijet koji je iznjedrio pojam kolektiviteta i rada u skladu s različitim pravilima i idejama. Rad u kolektivu, rad sa strojem i rad u pružanju njege trebali su se valorizirati kroz mogućnost uživanja slobodnog vremena. Čak i ako se netko razvija i uključuje u razmjenu u okviru rada, njegova normativnost je jasno označena u društvenom poretku: discipliniranje tijela u smislu ispunjavanja ideja produktivnosti. Izrezani otvori omogućuju pogled van, u područja izvan vlastite zone. Oni ukazuju na nešto u što se može ući ili na činjenicu da postoji nešto što se može istražiti. Međutim, to je izvan naših vlastitih zona.
Potreban je napor da se tim mjestima pristupi, da ih se pogleda i da se razvije ideja o njima. Što je to bilo, kako je bilo i što to znači? Pogled u daljinu/pogled van je pitanje koje nas pokreće od samog početka suradnje. Kako vojnici gledaju u daljinu da bi prepoznali neprijatelja nadajući se da ovaj nikad neće doći, tako je i pojam odmora povezan s pogledom i željom za stapanjem sa horizontom. Kontemplacija stoji nasuprot oprezu, mogućnost uranjanja u momenat nasuprot poimanju strategije. Otvore u zidu koncipirale smo kao simbol paralelnosti, kao pogled u daljinu, kao mogućnost i ograničenost pogleda. Istovremeno smo razmišljale i o potrebi da se povijesnim razdobljima, njegovim kontinuitetima, kao i diskontinuitetima treba približavati sa točke multiperspektivnosti.
Kako je publika reagirala? Postoje li možda planovi da se izložba prenese i u još koji grad u regiji?
U Sarajevu publika kako lokalna tako i inozemna dobro reaguje na izložbu, na odabir radova, na scenografiju i samu temu. Mnoge kolegice i kolege pitaju nas kamo selimo izložbu. Upravo smo procesu razmatranja i pregovora.
