Slobodna morska obala i svima jednako pravo na pristup moru smatrani su donedavno jednom od rijetkih iznimnih političkih i upravnih kvaliteta Hrvatske. Ponosno se isticalo kako su ljudi ovdje toliko osjetljivi na svaku kap svog mora da odmah skaču na noge ako im ga netko pokuša uzurpirati. U stvarnosti je to sve, jasno, kudikamo složenije. Razni hoteli zagorčavaju život domorocima, dok se vlasnici vikendica na obali žele izolirati poput malih hotela, a pri kraju hranidbenog lanca su oni koji nemaju ništa osim šugamana. Neki od njih imitiraju hotelske goste pa svoje šarene frotire ostavljaju na plaži preko noći, ne bi li ih i ujutro tamo dočekao samo njihov komadić Jadrana.
Ipak, još je u Hrvatskoj i dobro pomorskom dobru. Ne slučajno, zato što smo baš prema moru bolji negoli su to Francuzi ili Grci ili Talijani. Ovdje je kapitalizam restauriran tek krajem prošlog stoljeća – o tome se radi – pa kompleksna prilagodba općem idealu privatnog vlasništva još traje. No, čini se da bi novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama mogao taj proces konačno privesti kraju, i ostaviti nas nasukane u tranziciji.
Dok je tjednima s vladinih i srodnih adresa u medije lansirana vijest o zakonskim izmjenama koje će spasiti našu obalu od daljnjeg ograđivanja, u okviru javnog e-savjetovanja rasla je drama. Sudionici su najprije uočili da im nije dopušteno komentirati pojedinačne članke, nego samo čitava poglavlja. To u biti čini raspravu nemogućom, ali neka, idemo dalje, sve za naše more, a onda se prionulo na brzinske, pritom neustavne promjene nekih drugih zakona i propisa. Spomenut ćemo samo Zakon o prostornom uređenju, Zakon o ozakonjenju nezakonito izgrađenih građevina i Zakon o gradnji. Navedeno je da su promjene tehničke naravi, kao da je riječ o stupanju RH u Schengen ili uvođenju eura, pa je procedura skraćena na 15 dana. U stvarnosti, razlog je bilo usklađivanje sa Zakonom o pomorskom dobru, premda njegov tekst nije prethodno usklađen s drugim ministarstvima. Također, ni s famoznom EU-stečevinom, a što sluti na razne buduće probleme.
Na koncu, predlagatelju Zakona o pomorskom dobru trebalo je svega pet dana da uzvrati na gotovo tisuću komentara sudionika javnog e-savjetovanja. Odgovori su najčešće bili generički, bez istinskog uvida. Zatim se ispostavilo da nema te opaske koja bi omela Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture u nakani donošenja zakona pošto-poto. Bez obzira što nema osnove ni za taj zakon, već i formalne, npr. uredno donesenog Morskog prostornog plana. Usvajanje takvog dokumenta je obaveza svake europske obalne države, prema Direktivi o morskom prostornom planiranju iz 2014. godine, a nama je rok istekao lani, još u ožujku. Nije izvedena ni strateška studija utjecaja na okoliš.
Ono čega ima, što je uvršteno i provedeno, predstavlja masu nesustavno nagomilanih odredbi, dijelom kontradiktornih, kroz čije ćemo se otvorene ili skrivene mogućnosti probijati dugo i mukotrpno narednih godina, ako izmijenjeni zakon bude stvarno izglasan. Pritom valja notirati da je priređen na kraju ove godine s čitavom hrpom raznih drugih akata. Nisu sve uspjeli finalizirati, ali takva manira već neminovno upućuje na oprez.
Od konkretnih problema s tim tekstom, izdvojimo najprije onaj u članku 225 koji se tiče pojma tzv. jedinstvene funkcionalne cjeline. Ta cjelina nije ništa doli novodizajnirana himera kojom se poništava nedodirljivost instituta pomorskog dobra, njegova nepromjenljivost, jer ga se stapanjem u funkcionalnu cjelinu s privatnim vlasništvom – a to je taj rezon – ustvari organski transformira. Intervenciju su detektirali rijetki, ali ni njima nije posvećen dostojan odgovor predlagatelja koji ionako računa s pouzdanim saborskim dizačima ruku, pa taman i da sutra Jadransko more osvane isušeno sve do Jabučke kotline. Pređemo li dalje na reguliranje odnosa prema plažama, upada u oko klasifikacija po kojoj prirodnost tih geoloških tvorevina pada u drugi plan. One tako jesu plaže uređene i neuređene, ali su zatim i javne, ili hotelske, posebno-namjenske, itd. I već smo daleko odmaknuti od onoga tradicionalnog doživljaja.
Puno je takvih točaka nabacano u ovom neveselom dokumentu. Dobar primjer može biti i promišljanje tzv. dohrane plaža, a trebalo bi se odnositi na one koje nisu nastale bez ljudskog utjecaja. Posrijedi je dosipanje neobrađenog građevinskog materijala po morskom dnu – pijeska, šljunka, kamenja – ali isključivo pod izvjesnim okolnostima i na točno određen način. E pa nema ničeg točno određenog, nažalost, u ovom zakonskom prijedlogu, ako nema zadane procjene utjecaja na okoliš, a nema je. Omogućuje se upravitelju plaže da dohranjuje, goji i tovi taj delikatni pojas obale kako god mu padne na um. Stanje pripadajućeg ekosustava nije uzeto za baš nikakav kriterij.
Nakaradnim redefiniranjem samog koncepta plaže inzistira se nadalje da, po članku 83, javna morska plaža "služi većem broju ugostiteljsko-turističkih objekata i građana". Uređena plaža, dakle, već je apriorno namijenjena primarno tržištu. Naredni članak tiče se dodane kategorije plaža hotela, kampova i turističkih naselja, te joj nalaže "dobru povezanost" s njima u "funkcionalnu, infrastrukturnu i prostornu cjelinu".
Izostaje obrazloženje kad se i kako dogodio taj obrat: plaže su ipak bile prije tamo, a hoteli su došli potom radi njih, ali sad učimo da one zapravo nemaju svrhu izvan komercijalne. Štoviše, implicitno je otvoren prostor za „ograđivanje ili drugo otežavanje pristupa“, kao što nalaze u inicijativama i udrugama poput Javno je dobro, ili Zelena Istra. Koncesionari izvan naseljenog područja morat će ostaviti svima dostupnim samo 30 postotaka dotične plaže, što automatski znači da 70 posto smiju ograditi li drukčije otežati pristup neželjenim pojedincima i skupinama ljudi, odnosno – neplatišama. Radna skupina ministarstva je stoga okrnjena dočekala nacrt izmjena zakona, jer su se njezini članovi iz navedenih udruga izuzeli vidjevši da predlagatelj ne odustaje od niza spornih mjesta. Ministarstvo se nije obaziralo ni na prigovore da se uopće ne odgovara na njihove primjedbe već u ranoj pripremnoj fazi.
Kritičari nacrta su naročito reagirali na odredbe za plaže posebne namjene, tj. na mogućnosti predviđene tim dijelom regulacije. No stat ćemo s pobrajanjem tolikih negativnosti, tek da ne bismo ovaj članak zatrpali ilustracijama kao nekakve stijene betonom na račun koncesije koju izdaje lokalna vlast da bi si napunila budžet. Ostaje dojam prevratnog momenta, game changera upravno-pravnog odnosa hrvatske države prema njezinu moru i obali. Turizmocentričnost te perspektive doduše nije odlika samo ove priče. Turizmu nam je podređena monetarna politika, zatim fiskalna, pa industrijska, te regionalna. Ovo je, suštinski, posljedica generalnog stava prema javnom dobru.
Ključna riječ tih relacija jest, bez daljnjeg, tržište. Javne se vrijednosti općenito stavljaju u omnipotentnu mu funkciju, a oni koji ostaju i ono što ostaje izvan te domene, gubitnici su novog doba. Naoko neiscrpno pomorsko dobro komodificira se bez ikakve ograde – u redu, zaboravili smo koncesionarsku – ali nam ne bi trebala promaknuti činjenica da postoji tu nešto i nad turizmom, što premašuje čak i njegov profitni kapacitet.
Misterije ipak nema, međutim, jer se radi o pojavi koja odavno ide pod ruku s turističkim biznisom. Onaj nekretninski, naime: mešetarima je već početkom prošlog desetljeća odobreno da puste u slobodnu prodaju apartmane građene i registrirane za najam. Preciznije, da od njih jednostavno naprave stambene jedinice. Osigurana im je tako zarada na posve novom tržištu, zaobilazno osvojenom, na štetu valjda tako apstraktnog pojma javnog interesa da ga se može prekrajati po želji te poslovnoj misiji i viziji. Ili, još doslovnije, onako kao što odnedavno čini jedna kompanija na Ugljanu, osnovana samo da bi zaštitila pojedinačne vlasnike apartmana od starog prava šire zajednice. LIOQA resort zato ponosno ističe da prednjači u tom konceptu, po "zakonu kreiranom za potrebe novih obalnih developera u turističkim destinacijama" gdje su "vlasništvo i život slični više globalnom resortu nego onom u običnoj hrvatskoj ulici".
