Lito će, a prošle godine sam dobija lošu recenziju jer imam babin namještaj iz 1984. – tim nam se riječima obraća jedan ogromni reklamni pano smješten uz cestu. Sasvim očito, dalmatinski je dijalekt tu u službi prve razine konotativnog – more, obala, ljetna turistička sezona – ali servisira i tzv. nativno ili izvorno oglašavanje. Zato navedene riječi potpuno očekivano prati slika koju vidimo. Na njoj je nasmijani debeljuškasti muškarac srednjih godina, izvjesni Joško M., star 54 godine, očito u funkciji iznajmljivača apartmana. Odjeven je tek u bijelu staromodnu potkošulju, a na glavi mu se smjestila isto tako bijela ljetna kapa, pomalo premalena s obzirom na proporcije glave. Nameće se zaključak da oglašivač procjenjuje kako bi likom debeljka trebalo prizvati stereotipne simpatije puka. Šoping-centar koji sebe ovim oglasom reklamira još poručuje da ima sve što ti treba, od kreveta do kuhinje, i nudi brzo rješenje. Zato trk do dotične lokacije, izaberi sve što ti treba, a možda i ne treba, provuci karticu na 12 otplatnih rata i na vrijeme započni uređenje apartmana za nadolazeću turističku ljetnu sezonu. Još jednu nikad bolju, najavljuju nam oni koji valjda znaju što govore.
Već je u medijima krenulo ono neukusno i nesnosno brojanje gostiju, automobila na autocestama, rezervacija i realiziranih noćenja u hotelima i privatnom smještaju, te svakog eura koji turisti ostave na obali. Naročito su zahvalni oglašivački slogani poput citiranog, oni koji u jednoj rečenici otvaraju barem tri-četiri interpretativne razine. Objedinjuje ih skupni ekonomsko-društveni kontekst, a takav je već odavno dobro poznat. U zemlji u kojoj je turizam jedina preživjela lukrativna gospodarska grana, sistemskih alternativâ turistifikaciji i apartmanizaciji gotovo da i nema. Zato su napori svih i svega upregnuti u tom smjeru. Nema tu ni prostora ni vremena, a ni ideja za nešto drugo, pa stoga ni ozbiljnijeg strateškog i problemskog suočavanja s pogubnim socijalnim, ekonomskim, ekološkim, poljoprivredno-stočarskim i urbanističko-komunalnim učincima takvih trendova.
Ali još je nešto dotična reklama znakovito impregnirala u sebe, a to je domet loših recenzija. Malo je valjda katastrofičnijih stvari u poslovnom i profesionalnom životu, što se potom prelijeva na osobne i intimne sfere egzistencije, od slabog rejtinga koji ti klijenti dodjeljuju svojim ocjenama, kao i manjak lajkova. To je već realizirano društveno stanje stvari koje je prije svega koju godinu jezovito distopijski anticipirana jednom od boljih epizoda kultne serije "Black Mirror". Stoga naizgled benigan navod, informacija da babin namještaj datira, ni više ni manje, baš iz 1984., poput parabole sasvim prikladno pogađa srž reklamnog narativa. Čini mogućim da ga se smjesti i čita na raskrižju Orwellovih i Huxleyevih svjetova.
