Za spašavanje okoliša na kopnu moglo bi biti potrebno uništiti oceane. To bi se, po svemu sudeći, moglo dogoditi, a u epicentru zbivanja je majušna pacifička država Nauru. Da bismo shvatili što se s oceanskim podmorjem može dogoditi, važno je vratiti se više od četiri desetljeća u prošlost.
Godine 1982. usvojena je Konvencija o pravu mora UN-a kojom je definirano područje koje pomorske države mogu proglasiti svojim isključivim ekonomskim zonama. Područje izvan tih zona, a radi se o 54 posto oceana, "zajedničko je nasljeđe čovječanstva" i u njemu je zabranjeno rudarenje dok se, u sklopu Konvencije, ne usvoji rudarski kodeks.
Za izradu kodeksa zadužena je Međunarodna vlast za morsko dno (ISA), posebno regulatorno konvencijsko tijelo osnovano 1994. godine. Taj kodeks treba biti zasnovan na načelu opreza u zaštiti okoliša i formuli prema kojoj bi zemlje svijeta dobit od rudarenja ravnomjerno dijelile. Velike zemlje su inzistirale na tome da se kodeks usvoji konsenzusom jer bi u suprotnom vjerojatno bile podvrgnute željama malih, nemoćnih, ali mnogobrojnih zemalja koje bi ih preglasale. Ne čudi da kodeks nikada nije usvojen.
Nauru je iskoristio rupu u Konvenciji ne bi li pokrenuo rudarska istraživanja u načelno zabranjenom području otvorenog mora i dubinama većim od 200 metara za čiju je zaštitu zadužena ISA. Zatraži li država od ISA-e dopuštenje za rudarenje na otvorenom moru, ISA ima dvije godine da usvoji kodeks, a ne usvoji li ga, država može početi rudariti. Nauru je zahtjev ISA-i podnio 2021. i dvije godine su istekle u nedjelju, 9. srpnja.
U suradnji s kanadskom kompanijom Nauru će stoga započeti istraživanja u zoni Clarion-Clipperton, smještenoj u Pacifiku i 45 puta većoj od Jadranskog mora. Dno bi trebalo biti bogato oblutcima veličine krumpira koji su bogati bakrom, niklom, manganom i drugim za suvremeni svijet vrijednim metalima. I tu nastaje problem – rudarenje po dnu na takvim dubinama ostavit će, smatraju mnogi (među njima i države koje se protive takvom rudarenju na otvorenom moru, a one su znatna većina), trajne ekološke posljedice.
Osim samog rudarenja, očekuje se da će trajnu, moguće i nesagledivu štetu izazvati buka u tihom dijelu oceana. Isto važi za svjetlo koje će se koristiti na dubinama na kojima svjetla jedva da ima, s vjerojatno katastrofalnim posljedicama po organizme. Sve to ugrozit će ekosustav ne samo u području rudarenja nego i stotinama kilometara daleko od njega, a pretpostavlja se da bi posebno ugroženi mogli biti koralji. Sve to se radi ne bi li se spasio planet. Naime, metali i minerali do kojih se namjerava doći su ključni za zelenu ekonomsku tranziciju na kopnu. Bez njih nema mobitela, računala, vjetroelektrana, baterija električnih vozila.
ISA, zapravo minorna organizacija s budžetom od samo deset milijuna dolara, u ponedjeljak je u svom sjedištu u Kingstonu na Jamajci započela novu trotjednu rundu pregovora o kodeksu. Organizacija je toliko slabašna da nema čak ni znanstveni odbor. Zagovornicima eksploatacije na ruku ide i međunarodna podijeljenost. Gotovo 200 država i teritorija je za zabranu rudarenja na otvorenom moru, među njima i nepomorska Švicarska.
Njemačka je za privremenu zabranu svakog rudarenja, što uključuje i pripremna istraživanja, dok se Norveška, ali i Kina, Indija i Rusija ne protive rudarenju. ISA je nadležna samo za područja izvan onih koja ne mogu biti obuhvaćena isključivim ekonomskim zonama, dok su za ta područja zadužene države koje na njih polažu pravo.
Prošloga mjeseca Norveška je omogućila u svojoj zoni rudarenje na površini od 280.000 četvornih kilometara. Sada je na kompanijama da podnesu zahtjeve za izdavanje dozvola. "Trebamo minerale kako bismo ostvarili zelenu tranziciju", izjavio je norveški ministar nafte i energetike Terje Aasland.
Podijeljenost se vidjela i u slučaju Naurua. Ta državica s jedva desetak tisuća stanovnika i inače je pod izuzetno velikim utjecajem Australije, a sada joj u nakani rudarenja pomaže CSIRO, australska nacionalna znanstvena agencija, predvodeći konzorcij u kojeg su uključeni i novozelandske znanstvene institucije. Od država iz te pacifičke regije rudarenju u otvorenom moru protive se Mikronezija, Samoa, Fidži i Palau, a osim Naurua, podržavaju ga Tonga, Kiribati i Cookovi otoci.
U potezu Naurua najzlogukija je slutnja nove "utrke za zlatom", nagovještaj početka bjesomučne eksploatacije dubokog oceanskog podmorja ne bi li zelenom tehnologijom spasili kopno. A uništavanje oceana, važnijeg dijela planeta za održavanje ekosustava, imalo bi katastrofalne posljedice i za život na kopnu.
