U Beogradu već neko vrijeme postoji Radnički muzej Trudbenik. Što stoji iza tog kulturno-političkog pothvata, u to smo se uvjerili sami obilaskom muzeja i razgovorom s ljudima koji su s njime povezani. Posebnu zahvalnost dugujemo našem vodiču, Reni Rädle, članici kolektiva Radničkog muzeja i poznatoj likovnoj umjetnici, koja zajedno sa svojim partnerom Vladanom Jeremićem već niz godina ostvaruje intervencije u različitim javnim prostorima.

O kakvom fenomenu se radi, tko ga je i gdje osnovao, koja mu je namjera i cilj? Odgovor na sva ta pitanja nije moguć, a da se ne osvrnemo na širu sliku povijesti radne organizacije Trudbenik, povijesti stanara radničke kolonije toga poduzeća, u čijem kvartu je Radnički muzej Trudbenik i osnovan, kao i današnjim borbama za prava radnika na stanovanje dostojno čovjeka. Muzej su zajedničkim snagama pokrenuli sami stanari radničke kolonije Trudbenik i Združena akcija Krov nad glavom, poznata u Srbiji po svojoj borbi protiv deložacija i drugih oblika krajnjih kršenja stanarskih prava, uglavnom radnika i penzionera. Sam muzej, koji samo uvjetno nosi to ime, smješten je u nekoliko prostorija nekadašnjeg radničkog doma, a one tematski ilustriraju povijest kolektiva, njegove sjajne dane i loš kraj, borbe za radna prava zaposlenih i otpuštenih radnika, kao i današnje stanje kvarta, čijim stanarima svakodnevno prijeti deložacija.

Firmu Trudbenik osnovanu davne 1947. godine – a rješenje o osnivanju, koje možemo vidjeti u muzeju, potpisano je i od Josipa Broza Tita – mogli bismo usporediti s nekim drugim nekada velikim građevinskim poduzećima u Jugoslaviji, poput Industrogradnje u Hrvatskoj, čija je sudbina bila da su se na dvostruki način susreli s fenomenom krize stanogradnje, koja je započela još 1980-ih godina. Naime, prestala je masovna izgradnja stanova, čime su se do tada u Trudbeniku najviše bavili. Ali je smanjenom proizvodnjom i otpuštanjem radnika nastao i novi problem: da sami zaposleni u firmi masovno gube svoju do tada relativno povoljnu stambenu situaciju i, bez obzira na to jesu li imali bolje stanove ili su stanovali u radničkim improviziranim kvartovima, dolaze pod udar deložacija što ih provode novi vlasnici, koji su nakon privatizacije kupili i raspačali imovinu nekadašnjeg giganta.

Radnička kolonija, kvart malih kuća, u kojem je smješten i muzej, osnovana je 1959. godine. Isprva su tu živjeli radnici pridošli iz cijele zemlje, a bez svojih porodica. Radilo se dakle o nekoj vrsti samačkog hotela. A on je funkcionirao. U sklopu njega bili su menza, vešeraj, ambulanta, radnički klub, biblioteka. Kada je sve bilo izgrađeno, ovdje je živjelo oko 800 ljudi. A to je bila samo jedna veća zgrada u naselju s nizom manjih, koje su sve pripadale poduzeću. Scene iz svakodnevnog života tih ljudi gledamo na fotografijama preuzetim iz radničkih novina, koje su izlazile i tokom 1990-ih godina.

Samo poduzeće Trudbenik radilo je s tada novim materijalima, betonom i čelikom, te je od gotovih elemenata sklapalo betonske zgrade. Ti elementi od prenapregnutog betona često su izrađivani na licu mjesta, na gradilištima, tako da je izbjegnut trošak transporta. Jedna soba muzeja ilustrira uspon poduzeća, od osnivanja do 1970-ih godina, a druga doba stagnacije i krize. Interesantno je da je vrijeme najveće gradnje, koja je obuhvaćala ne samo Beograd i Jugoslaviju nego i razna mjesta u svijetu, već i doba početka krize, jer prelaskom s izgradnje stanova i tvornica na reprezentativne zgrade, razne poslovne, sportske, sajamske centre ili npr. hotele, upliću se u mrežu različito sposobnih platiša, pa i kriza, koje su npr. drmale Bliskim istokom ili Sovjetskim Savezom. Dva primjera koja su ostavila velike tragove za poduzeće su ugovor s Irakom za izgradnju cijelog jednog vojnog naselja, radove na kojem je prekinuo rat, a Trudbenik se povukao ostavši bez velikog dijela strojeva i opreme. Također, poslove u Sovjetskom Savezu nisu mogli nastaviti nakon 1991. Radnici su morali napustiti tu zemlju, a kod kuće su ih čekale neisplaćene plaće i sl. Kontradikcije koje se otvaraju u samoupravnom sistemu 1980-ih ogledaju se i u trudbeničkom listu, gdje počinju izlaziti tekstovi vrlo kritični spram rukovodstva firme, ali i razne teorije zavjere i slične nedomišljenosti. Postoji gomila karikatura o rastućem rascjepu između menadžerske klase u nastajanju i običnih radnika. Imamo i jednu karikaturu Ice Voljevice, na temu tko je kriv za stambenu krizu. Nakon što birokrati upiru prstom jedan u drugoga, krug se zatvara i odgovor glasi da su krivi oni koji pitaju za stanove, tj. sami radnici. Dok je akademski svijet naširoko razglabao o rastućim socijalnim razlikama, izbjegavajući klasnu analizu, u tvorničkim novinama vidimo naslove poput ‘Kapitalisti u socijalizmu’ ili ‘Da li je stan mislena imenica?’

Tako dolazimo do 2000-ih, gdje vidimo da se privatizacija u Srbiji dogodila kasnije no u Hrvatskoj, a i to da su radnički otpori tom smjeru postojali, u različitom intenzitetu posvuda. Poduzeće Trudbenik izabrano je za muzej i zato jer je, vidi se iz materijala, bilo posebno borbeno. Velik štrajk izbio je 1997. jer ljudi godinama (!) nisu dobivali plaću. Drugi val velikih nemira fokusira se na 2008., kao vrijeme privatizacije firme, kada je štrajk trajao čak godinu dana. Ljudi su zahtijevali neku vrstu kompenzacije, da firma nastavi s radom, i dijelom su u tome uspjeli. Izborivši se za neki minimum, neki su imali ideju da radnici sa svojim otpremnima sami otkupe Trudbenik i nastave s proizvodnjom, kao što je to uspjelo jedno vrijeme u Jugoremediji, ali na kraju se nije našlo dovoljno onih koji bi se u to stvarno upustili. Tvrtka koja ih je djelomično otkupila, Montera, nije nastavila s proizvodnjom i razvojem, što je po ugovoru bila dužna učiniti. Privatizacija Trudbenika ušla je u jednu od 24 službeno proglašene sporne privatizacije u Srbiji, ali do revizije nije došlo. Sudovi su se pobojali da će se, presude li u korist makar i jednog tužitelja, morati suočiti sa sudskim progonom skoro cijelog postupka privatizacije, a to si režim nije želio dopustiti.

Iz sprečavanja deložacija, kada su aktivisti provodili noći sa stanarima radničke kolonije, rodila se i ideja o muzeju. ‘To je trebalo da bude neka vrsta priznanja radnicima Trudbenika, koji su izgradili tolike stanove, a sada ih izbacuju na ulicu’, kaže Rena Rädle

Prvi veliki udarac na naselje, s ciljem da se iseljavaju ljudi, zbio se 2018. Tu spada i jedan stambeni neboder u bloku 70, koji je ispražnjen. Naprosto su došli naoružani policajci s punom opremom, tzv. kornjače, i izbacili ljude na ulicu. Postoje fotografije toga događaja. Još ranije, točnije 2017., u naselju gdje je muzej, aktivisti Združene akcije Krov nad glavom – koji su važan društveni pokret u Srbiji, a sada imaju veze i s osnivanjem nove lijeve stranke – provodili su noći sa stanarima da spriječe deložacije. Iz tih događaja rodila se i ideja o Radničkom muzeju, pošto mnogo mladih aktivista nije znalo historijat firme čije nekadašnje radnike sada brane od deložacija. ‘To je trebalo da bude neka vrsta priznanja tim radnicima, koji su izgradili tolike stanove, ne samo u Beogradu nego i u čitavoj Jugoslaviji, a koje sada izbacuju na ulicu’, govori nam Rena Rädle. Donesena je odluka da se napravi postavka koja govori o historijatu Trudbenika i da se to objasni javnosti. Bilo je važno dokumentirati da radnička klasa nije dala svoje bez borbe. Zašto se više ne govori o historiji štrajkova i otpora privatizaciji, koji su postojali diljem Jugoslavije? Na te se ljude čak gleda kao na one koji su pokušavali održati svoje privilegije. Sada kada ih masovno hoće izbaciti na ulicu, opet treba organizirati otpor, u jednom naselju firme koja više ne postoji, ali čiji repovi se vuku do danas. ‘U tom smislu’, govori Rädle, ‘muzej predstavlja neku vrstu zaštite ili odbrane. Uverenje da je sve ono što se gradilo i stvorilo jedan deo istorije, važan kao istorija koja se izlaže po muzejima, mada ih u Beogradu nema puno. Institucionalizacija i istorizacija tog stvaralaštva je nešto šta podiže samosvest tih radnika.’ Ljudi, inženjeri, ali i obični manualni radnici, od kuće su donosili dokumente, puno izvora, monografija, radničkih novina… Ovo je borba Davida protiv Golijata, žilavi pokušaji kroz godine da se obustavi privatizacija, što znači da je postojala dobra organizacija i formuliranje ciljeva.

Što su htjeli oni koji su koncipirali Radnički muzej Trudbenik? Prije svega da se javnost upozna sa stvarnom situacijom ovih ljudi u radničkoj koloniji, koji žive pod stalnim pritiskom. Treba svakodnevno živjeti s osjećajem da ih sutra mogu iseliti. I to nekakva firma koja se bavi uvozom cvijeća iz Nizozemske i nema nikakve veze s građevinarstvom, a jeftino je kupila vlasništvo nad naseljem. ‘Muzej je važan’, kaže Rädle, ‘pošto ovde stalno imamo neka dešavanja. Izađe priča o Radničkom muzeju u novinama i javnost se podseća da ta situacija postoji i da stalno ima ta pretnja. Šta znači da, kao što je bilo ove godine, kada dođu izvršitelji, dolaze i ljudi da odbrane ovo naselje. To je jako jednostavno, ali važna je ta fizička prisutnost ljudi. Ovde ima nešto preko sto ljudi koji su ostali. Ali kada se skupi sto ljudi, to nije malo. Ti izvršitelji, advokati, ne mogu baš da ulaze. Zaključavaju se vrata i tu stoje ljudi. Dođu još iz komšiluka, iz Ustaničke zgrade, koji imaju sličan problem, i stvara se ta masa. To i jeste razlog zašto ljudi i dalje mogu da se obrate vlastima sa zahtevom da dobijaju stanove. U principu, iza svega je borba da se ljudi ne izbace van, na ulicu.’

Muzej je prvenstveno mjesto za sastanke u samoj koloniji. Preko dešavanja u njemu, a to su izložbe, festivali, koncerti, nastaje prostor za održavanje veze u cijelom naselju. Kada je situacija alarmantna, ovdje se napravi sastanak i dolaze svi da se dogovori strategija. Ovo je socijalni prostor, ne samo muzej nego i sportski klub u susjedstvu, njeguje se socijalno tkivo. Dolazi i drugačija vrsta publike, ona više stručna, koja se profesionalno ili volonterski bavi pitanjem radništava i memorijalizacije radničkog naslijeđa. Sve ide i preko mreže Združene akcije Krov nad glavom, koja se pitanjem stanovanja bavi i globalno. Dolaze aktivisti iz svijeta ili neke druge grupe, npr. studenti. ‘U saradnji sa Narodnom bibliotekom Bor imali smo izložbu radničkih portreta, odnosno portreta rudara, a trenutno imamo izložbu crteža na temu društvene svojine. Naravno, na ta otvaranja dolaze ljudi iz kulturne i političke sfere. Budu i projekcije filmova, drugovi iz Zrenjanina su pokazali svoje filmove o kombinatu Servo Mihalj. Tako se održava i kulturna produkcija’, govori Rädle. No ona ne preže da svoju kreativnu umjetničku aktivnost ‘svede’ na medijaciju: ‘Stigao je upit od kustosa ove postavke da Vladan i ja kao umetnici malo pomažemo oko vizualne reprezentacije i dostignuća firme, ali i današnje situacije, tj. deložacija ljudi. Mi smo tu postavku podržali svojim crtežima.’

Rena Rädle i Vladan Jeremić poznati su kao umjetnici koji u svome radu propituju i samu instituciju umjetnosti i njezin socijalni kontekst. Pitamo ih postoji li ikakva interakcija između ovakvih, alternativnih ustanova i onih oficijelne kulture ili su to samo mimosvjetovi. ‘Institucije su izgubile, ako su je ikada i imale, tu društvenu dimenziju. Mnogo su se udaljile od svakodnevnih pitanja, socijalnih pitanja. Za nas je ovo pravo mesto za umetnost. Znači, u nekoj organskoj vezi sa socijalnim pokretom mi možemo da dajemo naš doprinos. To je pravo mesto za taj doprinos. Sada ćemo imati mural u Muzeju Jugoslavije, ali njegova je funkcija drugačija, publika je drugačija. Čim uđeš u instituciju, moraš da se odnosiš prema njoj. Šta ona traži od tebe? Onda možeš da se odlučiš da li ćeš da vršiš kritiku te institucije unutar nje same ili ne’, kažu. ‘I ovde smo pravili instituciju, nazvali smo je Radnički muzej. Ali to je jedan trik, jedna vrsta aproprijacije institucije. Ovde je umetnost, može čak da se kaže, više jedna vrsta medijacije. I naša umetnost je takva, da komunicira sa običnim čovekom. Njoj nije potrebna institucija umetnosti da bi se razumela. Ove naše crteže svako može da razume, ne mora ni da govori srpski, niti da zna nešto o društveno-kritičkoj situaciji. Sve se vidi u crtežu i ta direktna vizuelna komunikacija ovde je naša snaga i naš doprinos’, ističu Rädle i Jeremić.