Naziva se često i hraniteljicom našom, iako moderni čovjek u tome prepoznaje određeni sarkazam, jer srdela nema izbora. No taj nadimak potječe iz davnine, i zapravo oslikava dublji odnos zahvalnosti prirodi i štovanja života. Nešto poput onoga kad Indijanci pjevaju duhu bizona kojeg su usmrtili da bi njegovim mesom nahranili pleme. Čovjek se tu ne izdiže ponad ostatka svijeta, a ujedno nalazi viši smisao u integralnoj međuovisnosti svega postojećeg. Uglavnom, vezanost naroda s Mediterana, tako i ove strane Jadrana, za tu konkretnu riblju vrstu korjenita je i sudbonosna. Takav jedinstven status duguje srdela ponajprije činjenici da je uvijek bila relativno lako dostupna, u velikim količinama, stoga i jeftina.
Pa, tako je bilo makar dosad, stotinama godina unatrag, ali po novome više nije, i svašta smo tu prinuđeni revidirati. Prije svega, nema više toliko srdela u Jadranskome moru, osim što je ovih dana nastupila i redovna zimska zabrana njihova izlova sve do polovine veljače, a tradicijske vrijednosti neće nam pritom biti od pomoći. S dodatnih mjesec dana lovostaja na proljeće, i s reduciranim kvotama u međuvremenu, kroz ukupno mjesec i pol, od njih ćemo svježih u idućih pola godine očito više apstinirati negoli ih uživati. A još će biti dobro ako zatim odmah ne budemo prinuđeni uvoditi interventni lovostaj, ako se populacija srdele dovoljno ne obnovi.
Hrvatska ribolovna flota, inače, u pojedinim sezonama zadnjih godina osiguravala je gotovo polovinu izlova srdele u EU-u. Ipak, nije to pohvatano u mreže samo na Jadranu, ni slučajno, nego su najveće ovdašnje ribarice krstarile i drugdje, uokolo, međunarodnim vodama Sredozemlja. Veliki dio ulova je usmjeren u konzerve, gdje srdelu nadalje prepoznajemo kao sardinu, i to po mogućnosti u suncokretovu ulju. U tom vidu ona predstavlja nutricionistički najzdraviju konzerviranu hranu, dok srdela ionako sadrži za ljudske potrebe upravo idealnu kombinaciju poželjnih masnoća. Uostalom, napominjemo da je riblja konzerva inovirana ovdje, u Istri, kao metoda pouzdanog čuvanja onoga što su domaćice prethodno držale u teglama.
Ostatak toga novijeg ulova završavao je preko veletržnica u raznim zemljama EU-a, možda i u Portugalu, europsko-unijskom šampionu u konzumaciji ribe. Mi smo tu skromni, s oko 15 kilograma po stanovniku godišnje, dok Portugalci dosežu 60. No sam Portugal ne spominjemo zbog statistike, nego podsjećajući na jednu vijest otprije 15 godina. Tamošnja populacija srdele, tzv. stock ili zaliha, kako se naziva ekonomski, doživjela je tada kolaps, urušila se do neprepoznatljivosti. Izlov te plave ribe je drastično smanjen, i ni dandanas nije oporavljen, što moramo ubilježiti pod veoma zlokobno upozorenje.
Nema tu puno misterije, duh srdele nije nam okrenuo leđa samo tako, jer su ključni razlozi bili više ili manje poznati već u portugalskom slučaju. Na prvome smo mjestu za uzrok nestajanja skloni navoditi složeni klimatski poremećaj, s promjenom temperature mora i popratnim faktorima. Drugo zauzima notorna spoznaja da smo u svakom slučaju daleko pretjerali s izlovom, opustošili i pučine i pličine, ali ne tek uslijed rasta ljudske populacije. Srdela i druga najzastupljenija sitna plava riba, inćun, ne koriste se samo za ljudsku prehranu, nego i u svojstvu krmiva pri uzgoju tune, najveće i najskuplje njihove rodice na tržištu. Tuni se, međutim, sirotinja na peškarijama u pravilu ni ne primiče, ako znamo da je četiri do pet puta skuplja od srdele.
U tom smislu dospjela je srdela u funkciju usporedivu s onom kukuruza kod uzgoja goveda, a znan je utjecaj naglog uspona intenzivnog stočarstva na klimu. No rastuća srednja klasa mašta o izobilju crvenog mesa, a ona malo viša osobito preferira tunin stejk i karpačo, dok niži slojevi oskudijevaju i srdelom i kukuruzom. S tom svrhom, gdje srdela masovno skončava po tunogojilištima, upada u oko simbolika, dakle preneseno značenje relacije u kojoj veća riba jede manju. Iščezavanje narodne ribe u tom kontekstu moralo bi valjda izazvati nekakvu reakciju, ali Hrvatsku je svejedno poklopila čisto riblja šutnja.
Vratimo se onda još malo praktikalijama, radi ilustracije: ranijih par godina lovile su hrvatske ribarice do 40 tisuća tona srdele, a ove godine ni deset tisuća. Na smanjenu biomasu srdele utjecala je i veća brojnost predatora, ovaj put morskih – delfina i spomenute tune, divlje u ovom primjeru. Njihove su se populacije u ovom stoljeću donekle obnovile, što se itekako osjetilo u zakonitosti prirodnog im odnosa sa sitnom ribom. No prvi uzrok svega ipak je porast temperature Jadranskog mora, bez obzira na to što je ono najsjeverniji kutak Mediterana, pošto se u nj obično ne računa i Crno more. Uz bok tome stoji ukupno prekomjeran maritimni ribolov koji je dosegao kritičnu točku još 1960-ih godina, prvi put na svjetskoj razini probivši prag od 50 milijuna tona ulova.
Mada je planetarna riblja biomasa uto dočekala svoj premijerni kolaps, bjesomučno je izlovljavanje pojačano bez obzira na tako alarmantno stanje. Od zadnje se dekade 20. stoljeća do danas ta stavka drži na oko 80 milijuna tona, ne uspinjući se dalje ponajviše zbog ubrzanog otvaranja farmi ribe i morskih plodova. U novije vrijeme, uzgojem se dobiva hrane iz mora otprilike koliko i direktnim ulovom, što je općenito povezano s navedenim skokom broja ljudi. Zasad problem i dalje nastojimo riješiti prvenstveno unutar prehrambeno-industrijskog sektora, ne zadirući u strukturu svjetske ekonomije generalno.
Pored vizija čovječanstva koje proteine nalazi dominantno u soji i kukcima, najviše mjera poduzeto je tako u samom ribolovnom sektoru. Europska unija orijentirala se na politiku suzbijanja ribarstva kroz interventne zabrane izlova, kao i smanjenje kontinentalne flote. Potonja metoda osjeća se kod nas veoma bolno, pa je tzv. scrapping, poticano uništavanje ili prenamjena specijaliziranih ribarskih plovila, na životu ostavio samo krupnije, tržišno moćne brodare. Srećom, to su u Hrvatskoj danas velikim dijelom izvorno ribarsko-zadrugarski subjekti, poput onih s Ugljana. S druge strane, uvode se sve više i lovostaji ili, mjestimično, trajnije zabrane izlova, od kojih je u RH glavna ona za Jabučku kotlinu.
Ta podmorska udolina, smještena približno sredinom Jadrana od Hrvatske prema Italiji, bila je područje najintenzivnijeg koćarenja. No ona je i osnovno mrijestilište većine ribljih vrsta kod nas, pa je odnedavno zaštićena totalnom zabranom svakog izlova. Sa svojih preko 200 metara dubine u Jadranu, koji je većim dijelom bitno plići, s izuzetkom Južnojadranske kotline, gdje se dno spušta na više od 1200 metara, udolina zvana po hridi Jabuka istinsko je utočište ovdašnjeg ribljeg svijeta. Zabrana je ubrzo dala vidan rezultat, ali srdela je usprkos tome zapala u krizu, ne samo prirodno-cikličkog tipa.
Takvom zadnjem parametru može se navodno pripisati dio uzroka nestajanja srdele, što se vidi po istodobnom rastu biomase inćuna. Dvije najmanje plave riblje vrste, naime, konkurentice su u istom staništu, preferirajući zajedničku ishranu. Njihova biomasa stoga naizmjenično pada i diže se, ali oscilacije najčešće nisu baš toliko izražene kao ovaj put. I dok čekamo efekt aktualnog lovostaja te pretpostavljenog prirodnog ciklusa, zagledati nam se je u strateško žarište ove sveukupne problematike, mimo pukog vaganja po ribarnicama. Ugroženost globalnog ekosustava potječe definitivno iz pretjerane eksploatacije svih resursa, bilo da crpimo fosilna goriva iz dubine zemlje nauštrb klime ili tek mrežama oremo podmorje. Rastuće ekonomske razlike u svijetu pritom ukazuju na krajnji horizont prehrambeno-industrijske akceleracije koju ne pogoni presudno glad koliko profitni imperativ kapitala. Regulatorni pritisak na ribolovnu industriju polučit će dugoročno posljedice ne bolje od pokušaja da problem Jadrana pretežno rješavamo lovostajem u Jabučkoj kotlini. Jadransko more ipak je uvala Sredozemnog, kao što je ribarstvo niša globalne ekonomije podvrgnute bezuvjetnom zahtjevu nemogućega vječnog rasta. Ako tome ubrzo ne stanemo na kraj, očito ćemo nepovratno zatrti i hraniteljicu nam srdelu i vlastiti izbezumljeni soj.
