Nova predstava Teatra Ulysses na Brijunima zove se ‘Bakhe’, a režiju potpisuje Lenka Udovički, umjetnička direktorica ovog kazališta. Neke od njezinih dosadašnjih predstava bile su vrlo zapažene, od ‘Antigone’ preko ‘Pijane noći 1918.’ sve do ‘Kralja Leara’, a njihovoj neponovljivosti doprinosio je i pejzaž Brijuna koji su uvijek Ulyssesovim izvedbama nesebično dodavali duh metafizičkog i zrnce magičnog. S redateljicom razgovaramo o utjecaju starih Grka na sadašnje vrijeme, o nemilosrdnoj današnjici, o tajkunima i desnici te o prijekoj potrebi da ljudi plemenitih vizija preuzmu odgovornost za sutrašnji svijet.

Euripid se bavio patologijom atenskog društva u koju je ono, paralelno s uvođenjem demokracije, počelo zapadati, naročito u odnosu prema ženama, koje je to društvo potpuno izopćilo i držalo potlačenima

Vaša nova predstava nastala je prema istoimenom Euripidovom komadu koji govori o ljudskim mahnitostima i njihovim slabostima. Što je vas zainteresiralo za ovaj komad?

U ovom komadu stravičnog i nezamislivog nasilja mene je zanimala borba između dva principa: boga Penteja koji je oličenje tzv. muškog principa reda, racija, kontrole, sile, organizacije države i s druge strane Dionizija koji je bog kaosa, nepoštivanja pravila, intoksikacije, igre i kazališta, ali i moguće opasne destrukcije. Ovaj sam komad razumjela tako da ako tog boga potiskujemo u sebi, kao nešto impulzivno i nagonsko – što trebamo kontrolirati, ali i poštovati – onda nam se to nepoštovanje vraća u nasilnom obliku. Euripid je bio pisac koji se izuzetno bavio patologijom atenskog društva u koju je ono, paralelno s uvođenjem demokracije, počelo zapadati, naročito u odnosu prema ženama, koje je to društvo potpuno izopćilo i držalo potlačenima.

U čemu je aktualnost ‘Bakhi’ danas?

Rekla bih da danas živimo u jednom vrlo pentejevskom svijetu muškog principa o kojem govori Euripid i koji zapravo odgovara današnjem kapitalizmu: svi trebamo biti super racionalni, pod kontrolom, produktivni i veseli. Sramota je u takvom sistemu iznositi pretjerano svoje emocije, sramota je stati… i nešto osjećati. U takvom društvu krijemo svoje probleme i svoje depresije, a farmaceutska industrija od toga pravi fantastičan biznis. S druge strane, ovaj novi konzervativni val sve stavlja pod sve veću kontrolu: kako ćemo živjeti, što je to porodica i kakvi su nam intimni odnosi. To vodi potiskivanju naših različitosti, konstantnom osjećaju krivice, porastu nasilja prema ženama i nasilju prema samome sebi. Ono što se potiskuje vraća se na naopak i destruktivan način.

Poseban tip zajedništva

Kako biste opisali patologiju današnjeg vremena?

Danas živimo pod konstantnim strahom, a korporacije su ustvari mafijaške organizacije, kao u onom Brechtovom komadu o malom gangsteru koji je došao do vrha. Živimo u kulturi reptila koji napadaju i otimaju bez milosti. Ovih godina je napravljeno jedno međunarodno istraživanje u kojem je ispitivana grupa od 50 najboljih američkih menadžera, a s druge strane grupa zatvorenika u jednom američkom zatvoru. Došlo se do zaključka da su ovi menadžeri ljudi prosječne inteligencije s patološkim sklonostima, dok su zatvorenici pokazali značajno veću inteligenciju, emotivnost, iznijeli svoje probleme i nadanja. Danas su zapravo u najvećem problemu ljudi s empatijom i prirodnim refleksima u sebi – njima se najteže uklopiti u ovu mašinu koja nas melje.

Mogu li se danas pomiriti ‘muški’ princip moći i ‘ženski’ princip solidarnosti?

Nemam recept za to, ali mi jesmo dio prirode, potekli smo iz životinjskog svijeta i razvili se u društvena bića; imamo inteligenciju i kreativnost. Ali živimo u sudaru prirode u nama i raznih društvenih normi koje su vrlo diskutabilne, podložne bezbrojnim manipulacijama, pa još kada se religijske institucije upetljaju sa svojim interesima, događaju se užasne stvari. Ono što su nam stari Grci ostavili i ono o čemu je Euripid pisao jest da samo taj jedan osvajački ‘muški’ princip nadmoći očigledno nije najbolje rješenje. Pogledajte oko sebe: neprestano živimo u krizama i ratovima, u strahovima i u nasilju. Mislim da svi trebamo naći bolji balans između muškog i ženskog u sebi, poštovati razlike i pronaći jedinstvo jednog i drugog. Vjerujem u više individualne slobode, kreativnosti i umjetnosti, kroz koju se može puno toga iskazati o nagonima ljubavi, ali se tim putem mogu izliječiti i naše traume.

Često spominjete rečenicu iz ‘Antigone’: ‘Past će kletva na ovaj rod i ona će se prenositi kroz generacije…’ Zašto tako mislite?

Bojim se da ćemo jako ispaštati zbog toga kako smo uredili ovaj svijet: od prirode koju smo uništili do jednog jako profitabilnog i suludo brzog načina života. Tehnologija je narasla do zastrašujućih razmjera, nuklearni rat neprestano visi nad nama, a sve to samo zato da bi netko zgrnuo još više para ili ostao na vlasti. Mnogo toga je organizirano po principu slave, moći, straha i nasilja prema drugima i to je vrlo problematično. Treba nam puno više empatije, zajedništva i žrtve za drugoga. A imamo tako divan svijet: većina ljudi su zapravo dobra bića koja su se, nažalost, dala izmanipulirati. Kod nas je prošlo već 25 godina od zadnjih ratova, a mi smo još uvijek u svemu tome, umjesto da se okrenemo budućnosti. A mogli bismo.

Redateljica ste i umjetnička direktorica Teatra Ulysses. Kako na Brijunima slažete repertoar za tekuću sezonu?

Za mene je kreiranje repertoara težak proces jer obično se ukopam u predstavu koju trenutno radim, a onda oko onoga što bi se još šire moglo raditi imam i velike dileme. Kada se odlučim za neki komad koji ću režirati, shvatim da sam o njemu već dugo razmišljala i na nekom asocijativnom nivou počne mi se otvarati zašto mi je taj komad jako važan. Brijuni su specifičan kazališni prostor: to je spoj miroljubive prirode i militantne tvrđave i svi ti zvuci i mirisi na poseban način otvaraju čula svih koji tamo dođu. Raditi predstavu na Brijunima ima svoje posebnosti, nije isto kao u gradu.

Što bi to točno značilo?

Kada su ljudi u neprestanom kontaktu s prirodom elementima, ali i sa samima sobom, stvara se jedan poseban tip zajedništva. Ima nečega svečanog u svemu tome i podsjeća i na staru Grčku u kojoj je kazalište bilo arena za temeljna pitanja o čovjekovom životu i društvu u kojem su živjeli. Mislim da je i za publiku taj ugođaj poseban. Do Brijuna se treba stići: prvo se dolazi do Fažane, pa se onda u zalazak sunca prelazi velika voda i kada sunce zađe, stiže se na otok. Onda se prolazi šumom i stiže u tvrđavu gdje će se dogoditi predstava. Pritom ta divljina radi za sve nas: u toku predstave događaju se neponovljivi momenti kada baš u nekoj sceni zakriči ptica, bljesne munja ili se vide zvijezde – sve to taj prostor čini posebnim.

Kako je raditi na Brijunima kada je teško?

Da, teško je jer mi smo sami s tom prirodom, ima i vrućine i kiše i oluja, i zna biti nemilosrdno i opasno, ali tada se i naše zajedništvo povećava. Ljudi rade jedni za druge, štite se i pomažu. U tom zajedničkom snu pravljenja predstave sve se može: raditi po kiši i po suncu, do kasno navečer i do ranih jutarnjih sati. To je ljepota umjetnosti. I kada se ne radi, naši razgovori su značajni. A to ljudima jako fali u današnjem svijetu, gdje se osjećaju veoma izoliranima. Ali tako rade svi represivni sistemi: normalni ljudi osjećaju da su u manjini. Na ovom otoku vlada atmosfera da svatko može biti ono što zaista jest, nema nacionalnih ni bilo kakvih drugih predrasuda i tada ljudi postaju bolji i odlaze s otoka s puno inspiracije za daljnji život.

Vjerujem u pedagoški rad

Postoji jedan paradoks u vezi dinamike Teatra Ulysses na Brijunima: preko ljeta radite krajnje intenzivno, dok se zimi na otoku ne događa ništa. Zašto?

To je, nažalost, tako. Naš teatar nije komercijalna stvar i mi proizvodimo maksimum sa sve minimalnijim sredstvima. To je velika šteta i apsurd da je podrška društva toliko mala i da stalno postoje nekakvi napadi na nas. Mogli bismo još puno više napraviti s potencijalima koje imamo i s umjetnicima koji ovamo dolaze i iz drugih zemalja, od čega bi zajednica mogla imati još više koristi. Kada bi ta podrška bila veća i kada bi bila kontinuirana, mogli bismo raditi čitave godine i Brijuni bi mogli postati evropski i svjetski kreativni kazališni centar. Radimo uz velike napore, ali svi su ovdje zato što to žele i zato dajemo maksimum. Nadam se da ćemo nakon 18 godina ipak biti prepoznati kao neko vrijedno kulturno dobro.

Vaš dosadašnji pedagoški rad sa studentima glume na riječkom sveučilištu, kao i vašeg supruga Rade Šerbedžije, čini se da donosi plodove: nova predstava vaših studenata ‘Dobri čovjek iz Sečuana’ vrlo je hvaljena.

Jako volim pedagoški rad i u njega vjerujem. Također, čast mi je i uživanje gledati Radeta kako radi s mladim glumcima. Ima velikih glumaca koji umiju svoje znanje prenijeti mladima, ali Rade to čini na jedan zanosan i fantastičan način. Na predstavi ‘Dobri čovjeka iz Sečuana’ radili smo sa studentima koji upravo završavaju treću godinu preddiplomskog studija i ovo je baš neka dobra generacija, koja mi je dala puno nade. Stanje u zemlji nije najbolje, okruženi smo svakodnevno s toliko gluposti, lopovluka i moralne destrukcije, a onda se odjednom u učionici može sresti grupa divnih mladih ljudi punih energije. Učili smo ih da budu dobri glumci, ali i da budu časni ljudi. Pedagoški rad, kada se razvija na pravi način, nagrađuje i pedagoge i studente. Njihova predstava ‘Dobri čovjek iz Sečuana’ dobila je već gomilu nagrada i zaista sam ponosna na njih. Žao mi je da su okolnosti takve da Rade i ja više nećemo raditi na riječkom sveučilištu, ali naši studenti će se sigurno razvijati i rasti dalje. Svako društvo bi trebalo najviše napora ulagati u obrazovanje i mlade ljude, a ove trenutne obrazovne reforme, nažalost, baš ne daju nadu u to.

Vaše obrazovanje i vrijednosti koje ste ponijeli iz djetinjstva prilično su različiti od svijeta u kojem danas živimo…

Moja majka je Bolivijka, ali je silom prilika odrasla u Americi pa je i njezin identitet pomiješan, a onda je došla u Jugoslaviju i udala se za mog oca koji je bio borac u Španjolskom građanskom ratu i internacionalist po uvjerenju i koji je želio da ‘iz svijeta nestane lopovluka i nepravde’, kako je govorio. Sve je to definiralo i moj pogled na svijet, tako da se nikada nisam identificirala s nekom ograničenom društvenom grupom ili nacijom. Odrasla sam u Beogradu i Jugoslaviji i kasnije i sama otišla u svijet. Svijet je velik prostor slobode, ali i prostor usamljenosti. U njemu sam morala sama donositi odluke i taj me prostor zbližio sa širokim dijapazonom ljudi koji su postali moja proširena porodica. Nakon mnogih iskustava u najrazličitijim sredinama zaista ne mogu zamisliti stvarnost kao neki jednoobrazni svijet. Mnogo puta sam se uvjerila koliko smo svi slični i koliko su predrasude o našim razlikama besmislene.

Često spominjete da ostajete vjerni ideji socijalizma. Čini se da su perspektive lijeve ideje danas prilično beznadne?

Danas se treba boriti na individualnom planu jer se politička ljevica raspala ili se pretvorila u nešto što s plemenitom idejom socijalizma više nema veze. Situacija djeluje beznadno, ali, historijski gledano, ovakve mijene su stalno prisutne. Vjerojatno će stanje biti još gore, dok ljudi ne shvate da se trebaju organizirati i spriječiti zlo koje uzima sve više maha. Još uvijek postoji neka letargija i strah kod ljudi da se sačuva ono malo što imamo, a iz dana u dan gubimo sve više. Danas samo desnica i destruktivne snage i organizacije imaju svoje vizije – te snage nadiru, a pristojni ljudi se povlače i šute. No doći će trenutak za neki ljudski odgovor, doći će novi ljudi s vizijom, dalekosežnijom od dobivanja sljedećih izbora i ostanka na vlasti. Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern je jedna takva političarka s energijom i odlučnošću, koja se pojavila u trenutku kada se činilo da će i ondje pobijediti desnica i populisti. Promjene su moguće, ali ljudi trebaju u njih vjerovati, trebaju izaći u javnost i o njima govoriti.