Neđo Osman je rođen u Skoplju 1958. godine. Karijeru je započeo u romskom teatru Pralipe, osnovanom 1970-ih u naselju Šuto Orizari u Skoplju. Diplomirao je glumu 1980-ih na Akademiji u Novom Sadu i tako postao prvi Rom profesionalni glumac u Jugoslaviji. Već prije i tijekom studija bio je angažiran na sceni Narodnog pozorišta u Subotici/KPGT te na sceni Novosadskog pozorišta. Nakon izbijanja rata, kao član Pralipea ostaje nastupati u Njemačkoj.

Zajedno sa suprugom, poznatom koreografkinjom i redateljicom Nadom Kokotović, 1995. je osnovao Teatar TKO – Koreodrama / Romano Teatar Köln Osman, koji i danas skupa vode. Osim u teatru, Osman glumi u filmovima, a izdao je i nekoliko zbirki poezije, koje su prevedene na više jezika (u Hrvatskoj je objavljena zbirka "Nemoj me rađati"). Angažiran je kao socijalni radnik i medijator, a dugo je radio i kao radijski voditelj. Za ovaj se razgovor preko Zooma povezujemo na liniji Köln – Zagreb. Osman nam govori kako su mu se pomiješali svi naši jezici i kako mu fali biti među onima koji ih govore. Dok nas spajaju kompjuterske slike, puštamo mu da čuje malo Zagreba kroz širom otvoreni prozor. Kaže da mu znači i da se nada da će nekad skoro Nadin i njegov teatar opet doći u naš grad.

 

U školi sam doznao da sam "Cigan"

"Moja priča počinje kada pređem most preko Vardara u Skoplju. Živjeli smo u jednoj romskoj mahali, poznatoj pod imenom Topana, u vrijeme dobre Jugoslavije". Tako pišete u jednom eseju. Počnimo ovaj razgovor u toj mahali. Kako se živjelo, po čemu je pamtite?

Često zadnjih godina razmišljam o toj mahali, setim se svoje ulice i naše kuće. Naša mahala se zvala Topana, a mi smo bili u glavnoj ulici. Tu su bile bolje kuće, imali smo dve sobe i dvorište, a iza nas su bile kućice ko lego kockice. Nije bilo struje, imali smo par bandera u čitavoj mahali. One su bile u našoj ulici, zato se računala kao glavna ulica. Vode nije bilo, išlo se na česme. Mama je išla ujutro na česmu, prije nego što krene na posao. Svi su tamo dolazili, to je bila redica kao sad kad ideš u banku. Dok se čekalo da napune vodu, mogao si čuti što se desilo prethodnog dana. To mi je bilo kao kad upališ TV i čekaš da čuješ vesti dana. Ko se razveo, oženio, umro. Bilo je i svađe, tako maštovite, tako slikovitim riječima. Kako se tamo psovalo, to je bila umetnost! Po ceo dan smo bili napolju, s psima i mačkama, bosi. Unutra smo išli samo kad smo trebali spavati. Za jelo kruha i malo šećera i malo ulja, ali bilo je smijeha i muzike, i svuda se igralo. Tamo smo bili jedno, zalijepljeni jedni na druge, naši su životi bili spojeni.

Nakon potresa u Skoplju, vaša je mahala nestala. Ali nastala je nova, znana kao Šutka. Kako se rađala Šutka?

Pamtim dobro kako nam je kuća pala u tom potresu, tad sam prvi put mogao svoj život okončati, malo je falilo. Moji su ujutro izašli napolje, a ja sam kao najmlađi ostao spavati. Braća su pobjegla kroz prozor, a ja sam ostao unutra. Stariji brat se vratio kopati i pronašao me. Sjećam se zemlje u ustima i prašine. A o Šutki i njenoj gradnji… Kasnije sam se pitao često zašto smo pristali da tamo idemo, trebali smo ostati u centru grada, a ne da nas Rome tjeraju na periferiju. Topana je bila bliže gradu. Moja familija je imala drugačiju sudbinu i ipak nije otišla u Šutku, jer je tata radio u željeznici i dobio kuću s one strane Vardara, na kojoj su živjeli samo gađovani, oni koji nisu Romi. Tamo su bile njive pa su napravili kuće za radnike sa Železnice. Odjednom smo imali svako svoju banderu, i ne samo napolju, nego je sijalo i u kući. To je bilo nešto kao ona TV serija Dinastija, na siromašniji način.

Spomenuli ste oca. Bio je partizan, mašinobravar u Jugoslavenskoj željeznici. Majka je radila kao čistačica u Makedonskom narodnom teatru. Kako su vaše odrastanje oblikovala zanimanja vaših roditelja, njihov rad?

Moja mama je bila najbolja mama, naš je odgoj u naselju bio svima za primjer. Tata je bio jako ponosan na svoj rad, a zbog ljubavi prema mojoj mami odustao je od odlaska u vojnu školu u Rusiji. Bio je dosta strog, uvijek nam je pričao o partizanima, odrasli smo na tome, ne na pričama o Crvenkapi. Od njega smo imali disciplinu i radničko poštenje, ostalo nam je ono da treba živjeti od svoga rada. Mama je bila ponosna jer je radila u teatru. Poznavala je glumce i oni nju, volela je to. Stalno me vodila sa sobom na posao, i tamo sam prvo iskusio miris i mrak specifičan za teatar. Ta je žena bila čista ljubav, i s cvijećem je pričala, i sa životinjama je pričala, a s decom kao s odraslima. Sve je volela i svi su je voleli.

"Moje prvo saznanje o sebi, da sam Cigan, doznao sam od svojih kolega u osnovnoj školi", tako iznosite u jednom tekstu. Što vam je značilo to saznanje, kako ste se kao dijete s njime nosili?

Ja sam prvi puta tamo, među gađovanima, doznao da sam drugačiji. Tamo sam prvi puta čuo riječ "Cigani", nisam je do tada znao. U školi se išlo dvoje po dvoje pod ruku, a ja sam uvijek bio sam. U klasi sam sjedio sam, u zadnjoj klupi. Kući sam pitao da mi objasne zašto me tako zovu, nije bilo odgovora osim tišine, bojali su se da ću odustati od škole ako doznam. Braća su mi rekla da nas nazivaju tako, ali da mi to nismo, i da se moram sam izboriti za sebe. Sad ta priča lepo posluži za tekstove, ali tada mi je bilo strašno teško. Jednom mi je mama došla do škole, i vidjela kako u redici svi stoje dvoje po dvoje, a ja sam bio sam. Bilo me sram jer me takvog vidjela, ta mi se uspomena urezala. Simpatije sam u klasi dobio tek kasnije, preko sporta, koji mi je bio prva ljubav i u kojem sam uvijek bio dobar, od atletike do košarke. I rukomet sam igrao, u prvoj ligi, čak sam u Njemačku išao, igrao sam u Fortuni.

"Nakon Otela mi je bilo jasno da je gluma moj poziv" (Foto: Privatna arhiva)

Na kraju smo ostali u Njemačkoj

Vaš je put prema glumi odredilo romsko kazalište Pralipe, osnovano krajem 1970-ih u Šutki. Kako se igralo u tom kazalištu, kako ga je stvarala Šutka?

Pralipe je bio nešto posve novo, buđenje. Počelo je na ulici, redatelj Rahim Burhan je skupio ljude i naumio da radi teatar. Krenule su probe, pa su se s ulice prebacili u osnovnu školu, a kasnije i u Dom omladine "25. maj". Pridružio sam im se 1981., moj brat je počeo prije mene. Gajili smo fizički teatar, puno energije, emocije, pokreta. Kad se padalo, padalo se, bilo je krvi, znoja. To je bila naša snaga i različitost. Bio je to romski teatar, ali nismo bili Romi kako su drugi htjeli da budemo. Nije bilo egzotike ni kiča. Nakon prve predstave, "Kralja Edipa", sebi sam rekao – ovdje je moje mesto.

Emir Kusturica je dobar redatelj, ali po meni je on iskorištavao Rome i romsku tematiku. On mi je rekao da izgledam "premalo kao Rom", da sam previše lijep da igram Roma u njegovom filmu

Članovi kazališta bili su uglavnom mladi Romi i Romkinje, većina zanatlije. Radili su, u slobodno vrijeme bavili se glumom. Kako ste na kraju vi završili na glumačkoj akademiji?

Bili smo amateri među profesionalcima. Naši ljudi su radili, bili vulkanizeri, bravari, itd. Išli smo po svim jugoslavenskim festivalima, igrali po europskim pozorištima. Često smo gostovali u Zagrebu, i družili se s glumcima iz grupe Coccolemocco. Kad smo dolazili u Zagreb, nikad nije bilo karata, a nakon predstave se družilo do jutra. Nakon prve predstave "Kralj Edip" znao sam da će gluma biti moj život. Ali sam također shvatio da neću da budem samo romski glumac, nego hoću da budem glumac kao i svi ostali. Sredinom 1980-ih smo radili koprodukciju u Subotici s KPGT-om. Svi su bili tamo, glumci iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije, mala Jugoslavija. Kad smo se vratili u Skoplje nakon tog projekta, poštom mi je stigao telegram u kojem je pisalo: "Kreni odma, igraš Otela". Mislio sam da je greška. Zvao sam Ljubišu Ristića, on mi je rekao da odmah sjednem na avion. Krenuo sam, ali vlakom. Tu se moj život promijenio. Nakon Otela mi je bilo jasno da je gluma moj poziv, a to su primijetili i drugi, potaknuli me da upišem akademiju. Čuo sam da Rade Šerbedžija pokreće klasu u Novom Sadu, odlučio se prijaviti. Na prijemnom je bilo više od petsto ljudi, a ja sam svoju izvedbu izveo na romskom jeziku, monolog od Edipa. Bila je to sjajna generacija, bio sam u klasi s Brankom Katić, Filipom Gajićem. Naša akademija je bila svuda, učili smo gdje god smo se našli. Teatar je najveći luksuz koji sam u životu dobio, ogromna je privilegija što sam se time mogao baviti.

Htjeli ste graditi karijeru u jugoslavenskom kazalištu. Kako je rat izmijenio te planove?

Meni je Jugoslavija bila Hollywood, nikad nisam sanjao u Europu da idem. Igrao sam s najboljim glumcima i glumicama, imali smo jedan od najboljih teatara uopće. Ideš u Sarajevo, u Ohrid, u Čačak, u Zagreb, šta će ti München i Berlin! Rat me jako pogodio, i danas me boli. Pre samog početka rata dobili smo poziv iz njemačkog teatra An der Ruhr kod čuvenog reditelja Roberta Ciullija, da radimo koprodukciju "Krvave svadbe" od F. G. Lorce, i mislili smo da ćemo se nakon toga vratiti kući. Na kraju smo ostali u Njemačkoj. Ja se i danas osećam Jugoslavenom. Rođen sam u Makedoniji, ali sam i Rom, moje su bile sve naše zemlje. Možemo mi pričati o istoriji Roma i korijenima iz Indije, ali ono što sam živio je Jugoslavija. Ne mogu sad svoj život zaboraviti ili falsificirati, kao da ga je maca pojela. Danas je sve drugačije, sve je kopija, ništa nije isto. I danas se igra u našim pozorištima, ali nije to to. Ima lijepih stvari, ali nema zajedništva, nema zajedničkog stvaranja. Kod nas u Njemačkoj je ista situacija, ovdje skoro pa nitko ne zna nikoga, nema druženja, nema previše pričanja s kolegama nakon predstave. Mi to u našem teatru potičemo, ali ne može stvar spasiti jedan mali teatar.

Ja se i danas osećam Jugoslavenom. Rođen sam u Makedoniji, ali sam i Rom, moje su bile sve naše zemlje. Možemo mi pričati o istoriji Roma i korijenima iz Indije, ali ono što sam živio je Jugoslavija

Kazalište Pralipe napustili ste 1996. godine. Sa suprugom Nadom Kokotović tada ste osnovali Teatar TKO (Teatar Kokotović Osman). Koreodrama, forma TKO kazališta, bila je dosta provokativna za njemačku publiku. Zašto?

Kad sam napustio Pralipe, bilo je to dosta teško. Sjećam se, to smo veče Nada i ja dugo sjedili kod kuće, i u isto smo vrijeme jedno drugome rekli: "To je to, radimo naš teatar!" Izgovorili smo to i pružili si ruke. Koreodrama je jedna od formi našeg teatra, u početku je bila provokativna, jer je Nijemcima bila nepoznata. U Jugoslaviji je također bila provokativna, jer je isto bila nepoznata. Nisu znali je li drama ili je ples, ili oboje. Koreodrama je bila Nada, i njima je već to bilo provokacija, i u Jugoslaviji i ovdje. Nisu nikad shvatili da koreodrama znači sve zajedno, sve objediniti, upravo to je Nada. Na Zagrebu na Akademiji danas predaju koreodramu, a Nadu nikad ne spominju, ne rade razliku između plesnog teatra i koreodrame. Bila je ispred svog vremena, previše za većinu da pohvataju. Jako smo angažirani teatar, potičemo različitost, igramo na više jezika i u više formi. Nije lako biti stranac u Njemačkoj i biti dobar, uspješan. To je njima previše. Ali mi smo se izborili i guramo svoje, u Kölnu smo među najboljim teatrima, iako smo slabije financirani u usporedbi s njemačkim teatrima.

U jednoj od predstava vašeg teatra, "9841/Rukeli", glumili ste boksača Rukelija Trollmanna, prvaka koji nije smio sudjelovati na Olimpijadi 1933. jer je bio Sint, a kasnije je ubijen u koncentracijskom logoru. S čime ste se sve vi borili igrajući tu ulogu?

Sinti su isto Romi, i naravno da sam od prve bio dirnut Rukelijevom pričom. Ali raspon njegove priče je dosta kompleksan, bio je europski šampion i predstavljao Njemačku, a bio je i njemački vojnik, ratovao na istočnom frontu. Borio se, dakle, duplo za njemačku naciju, da bi na kraju završio u koncentracijskom logoru, gdje ga je upucao njegov najbolji prijatelj. Mučilo me što je Rukeli bio vojnik s one strane, ja sam ipak partizansko dete. Mučio me način na koji su u to doba regrutirali Sinte da ratuju za Njemačku. Puno neugodnog suočavanja u meni se dogodilo kroz tu ulogu. Bila je fantastična uloga i na njoj sam zahvalan, i važno je da smo igrali tu predstavu svugdje. Pamtim i kako sam morao prije ulaska u ring farbati lice, brašnom se zabijeliti, kao što je to kad je boksao radio i Rukeli. Čovjek takve emocije ne zaboravlja.

Nada Kokotović i Neđo Osman (Foto: Privatna arhiva)

Kada je u pitanju filmska produkcija, čini se da ona s romskom tematikom i dalje klizi prema klišeju i plošnosti. Čini se da i vi niste dobili pravu priliku na filmu? Jedan vam je redatelj u vezi uloge u njegovom filmu čak rekao da ste prelijepi za Roma?

Na filmu je puno klišeja i stereotipa. Romi uvijek prose, kradu, imaju zlatne zubiće, negdje stalno lete u vazduhu. Nas je dvanaest milijuna u Europi, zar je moguće da svi mi ne volimo da radimo, ne volimo da učimo? Pa da nas dvanaest milijuna leti stalno u vazduhu, davno bi bili kosmonauti! Emir Kusturica je dobar redatelj, ali po meni je on iskorištavao Rome i romsku tematiku. On mi je rekao da izgledam "premalo kao Rom", da sam previše lijep da igram Roma u njegovom filmu. A u tom filmu igraju mnogi lijepi glumci, šta je Branka Katić, je li ona ružna? Šta je Srđan Todorović, nego zgodan čovjek? Šta to znači, da romska strana treba biti karikatura, a ostali fino? Mene tada nije uzeo da glumim, a bio sam u to doba prvi profesionalni romski glumac u Jugoslaviji. Uloge Roma je dao amaterima. Nemam naravno ništa protiv toga da amateri igraju na filmu, ali zanimljivo je da za neromske uloge nije skupljao glumce s ulice. Nije Kusturica izuzetak, ima i gorih, po čitavoj Europi još se snimaju jako loši filmovi kad su u pitanju Romi. Mislim da će se to vremenom promeniti, zadnjih godina igram i drugačije uloge osim mafioza, mada moram reći, na filmu zapravo još nisam dobio svojih pet minuta.

Nije lako biti stranac u Njemačkoj i biti dobar, uspješan. To je njima previše. Ali mi smo se izborili i guramo svoje, u Kölnu smo među najboljim teatrima, iako smo slabije financirani u usporedbi s njemačkim teatrima

Sretan sam što sam bio Bekimov prijatelj

Poznavali ste Bekima Fehmiua, koji se glumeći borio za prava Albanaca. Rekao vam je da dijelite sličnu sudbinu?

Za razliku od većine glumaca, uvijek sam imao tu dodatnu ulogu, teret predstavljanja Roma. Na akademiji sam uvijek ujutro kad sam dolazio pjevao "Đelem, Đelem", razvio sam svoju strategiju, pričao o Romima, bio jako dosadan s time. Radio sam to i da ne bi neko drugi o tome prvi krenuo, preuzeo moju priču. Uvijek je postojala neka latentna diskriminacija. Kažu da toga nema u umjetnosti, i istina je da u srži onoga što umjetnost za mene jest toga nema, ali i umjetnici su ljudi, među njima se nađe svega čega se nađe među ljudima. Osjećaš to preko toga što igraš. U teatru sam igrao što bi svaki glumac poželio, ali film je bio i ostao druga priča. Sretan sam što sam bio Bekimov prijatelj. Izlazili smo skupa, družili se. Bio je fantastičan glumac, jedan od najboljih koje smo imali. Imao je teret predstavljanja svojih ljudi, to je sigurno bilo teško, i u tome smo se razumjeli. Rekao mi je da dijelimo istu sudbinu, to da zapravo zbog toga tko smo nismo dobili priliku da radimo sve što jedan glumac može. On jest glumački napravio puno više od mene, radio je sjajne stvari u Italiji, igrao velike uloge i radio s poznatim svetskim glumcima i rediteljima. Što se tiče Jugoslavije, i dalje su ga ovdje kočili. Šteta je što nije napravio više i šteta je što ja nisam napravio više. Ne mislim tu primarno na štetu za nas osobno, nego za čitavo društvo.

Četrnaest ste godina na radiju Deutsche Welle vodili emisiju Program Romanes na romskom jeziku. Zašto emisije više nema?

I za tu sam se emisiju morao izboriti, potaknuo sam urednika da to počnem raditi. Sve sam radio sam, jednom nedjeljno je išla emisija, i bila je jedina emisija na romskom jeziku. Nakon četrnaest godina su mi rekli da će je ukinuti, što su pokušavali već zadnjih par godina. Došao je novi intendant i objasnilo mi se da je razlog ukidanja taj što nemaju dovoljno financija, ali i taj da ja nemam lobi i pazite ovo – da nemam državu iza sebe! To zadnje kad sam čuo, bio sam zaista šokiran. Tad sam voditeljima odjela rekao – oprostite, ja sam to zaboravio, da ja kao Rom nemam državu! Rekao sam im da imam cijelu Europu, pokazao im tamo prema drugim redakcijama, makedonskoj, srpskoj, hrvatskoj, da su to sve moje redakcije.

Puno toga mučnoga smo se dotaknuli, ali ajde da razgovor završimo u uzlaznom tonu. Što vam u životu, na kraju dana, daje nadu?

Nadu mi daje moja Nada. Imam pravu sreću da imam tako posebnu osobu, i takav je borac da je uvijek moram smirivati. Nije nam bilo lako, kad smo se upoznali ja sam bio mladi glumac, za mnoge "Cigan", a ona cijenjena umjetnica. Trebalo je puno toga izdržati, pogotovo u početku. Zajedno smo 35 godina i sve stvaramo skupa. Malo je ako kažem da je ona moja ljubav, to je puno više od toga.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma