Zemlja u kojoj sam rođen i proživio sretno djetinjstvo, mladost, pa i dobar dio zrelih godina, zvala se Jugoslavija. Volio sam je kako se samo domovina može i treba voljeti. Sve njene krajeve i sve njene narode i narodnosti. Volio sam je onakvu kakvom ju je opisao Jure Kaštelan, ali i Branko Miljković, sa svim njenim ljepotama i ranama. Te zemlje više nema. Neki ljudi kažu da nisu bili sretni u njoj. Žao mi je ako su tako osjećali i tako živjeli svoje mladosti.
Danas su Slovenija i Hrvatska ponovno zajedno u jednoj velikoj evropskoj zajednici, kojom uglavnom upravljaju Nijemci, Austrijanci, Francuzi i ostali veliki narodi. Uskoro će im se tamo pridružiti i Srbi, Bosanci, Crnogorci, Makedonci, a i bivše ‘jugoslovenske manjine’. I eto, opet ćemo nekako biti zajedno, bez granica i bez zajedničke administrativne države… I opet ćemo svojim jezicima i svojim kulturama i mentalitetima za Veliku Evropu, a i za cijeli svijet, biti Južni Slaveni, mali narodi utopljeni u veliku evropsku državu. Sve što smo imali svoje, prirodna bogatstva, banke i tvornice, rasprodali smo stranom kapitalu. I ponovno nismo svoji na svome. Kak bi rekel stari Krleža: ‘Kaj njih je za nas v Pragu brig? Evropa za nas ima štrik.’ Možda to i jest sudbina Malih Naroda, kako sam negdje pročitao…
