Paradoks jezičnog i kulturnog prostora razorene socijalističke Jugoslavije u tome je što se mi koji znamo da je takav prostor nastavio postojati moramo truditi to dokazati, mada je posve očito da je tako. Zašto? Zbog sve živahnije kulturne razmjene koja se među njenim narodima i narodnostima zapravo kontinuirano razvija sve od naprasnog prekida 1990-ih godina do tolike razine da je, po mom mišljenju, gotovo reakcionarno koristiti pridjev postjugoslavenski, neovisno o tome što se kulturna razmjena većinom događa u supkulturnoj, civilnoj i nevladinoj sferi. Kako je rekao Đorđe Balmazović, jedan od članova beogradskog dizajnersko-umjetničkog kolektiva Škart, u intervjuu koji sam s njima uradio za katalog međunarodnog festivala dizajna Dan D 2014: ‘Ja se ne libim koristiti taj termin. Ako može postojati Skandinavija, može i Jugoslavija’. Jedan od medija masovne komunikacije koji je počeo obnavljati porušene jugoslavenske mostove bio je strip, značajno potpomognut internetom koji se početkom dvijetisućitih godina taman ubrzavao.
U principu, to je posve logično - prvo, SFRJ je u izdavačkom, prevodilačkom i dakako autorskom smislu imala jednu od najinteresantnijih, najraznovrsnijih i najvibrantnijih strip-scena u Europi tijekom gotovo cijelog svog postojanja (slično bi se moglo tvrditi za međuratno razdoblje Kraljevine Jugoslavije, odnosno tridesete godine prošlog stoljeća), s više značajnih časopisa i strip-magazina koji nisu bili namijenjeni isključivo djeci i tinejdžerima (već su u njih znali zaviriti i tadašnji ‘odrasli’), raspoređenih u plodnom trokutu s vrhovima u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu (iako je u sceni itekako sudjelovala i Ljubljana, kao i drugi veći jugoslavenski gradovi); drugo, strip-izdavaštvo moglo je biti profitabilno samo ako je ciljalo na publiku svih (bivših) federativnih republika, a ne samo nacionalnih država, što je u 21. stoljeću u više navrata potvrđeno intenzivnim zanimanjem, primjerice, čitatelja iz Srbije za stripove koji su objavljeni u Hrvatskoj, ali i obrnuto; i treće, bio je to jedini način na koji su strip-autori, baveći se i drugim grafičkim poslovima, mogli osigurati materijalne uvjete života, stvarajući ih za publiku od desetak milijuna ljudi.
Kao i ‘vani’, tako je medij stripa i u Jugoslaviji od kasnih 1960-ih nadalje polako stjecao legitimitet umjetničkog izražavanja među intelektualnom elitom i kulturnim institucijama, ponajprije zbog autorskih sloboda koje je krčio omladinski tisak. Posredno su se demokratizirale proizvodnja i distribucija stripova; pojavili su se fanzini, uradi-sam tiskovine i nezavisno izdavaštvo, koje je buknulo upravo 1990-ih, odnosno kad se činilo da su sve veze potpuno pokidane. Prije nego što su ‘službene’ izdavačke kuće uhvatile korak s povratkom korijenima, autori fanzina i drugi ljubitelji stripova povezali su se alternativnim kanalima među kojima su ranih dvijetisućitih počeli prednjačiti internetski forumi i blogovi poput www.stripovi.com s redakcijom u Zagrebu i Strip vesti s bazom u Novom Sadu, ali sve češće i digitalni te online fanzini, odnosno kolektivi koji su ih stvarali… Među njima su npr. Komikaze i Kosmoplovci do danas ostali među najpoznatijima i najaktivnijima, održavajući sve vrijeme paralelne digitalne i tiskane aktivnosti.
U jugoslavenskoj regiji potpuno se ustalila razgranata scena underground stripa, koja u tuzemnom kontekstu, međutim, nikad nije bila jasno ni oštro razgraničena od, uvjetno rečeno, mainstream scene. Dapače, one su se prožimale i prožimaju se jer ove kategorije u nas označavaju estetska opredjeljenja više nego bilo što drugo. Naime, način proizvodnje i distribucije autorskih stripova (p)ostao je više ili manje gerilski. Kad su distribucija stripova i komunikacija na liniji autor-izdavač-čitatelj, koji su nerijetko sve to u jednoj osobi prisnije, neposrednije, otvorenije i kao takve uvjet opstanka same scene, onda nije ni čudo što je prvo u virtualnom, a zatim i u materijalnom prostoru scena postala mnogo bolje povezana (ali i manja) nego što se to čini na prvi pogled. Pritom velike zasluge imaju i festivali stripa, kojih u doba Jugoslavije gotovo da i nije bilo (osim Salona jugoslavenskog stripa u Vinkovcima, a kasnije hrvatskog), dok su u tekućem stoljeću niknuli ‘kao gljive poslije kiše’ te postali zaista važan faktor kohezije cijele regionalne scene, odvijajući se u gradovima kao što su Zagreb, Makarska, Beograd, Herceg Novi i Novi Sad. ‘Poplava’ Jugoslavije na festivalima predstavlja zaista trenutak kad se relativno obnovljena strip scena prelila iz virtualnog u materijalni prostor regije, inficirajući putem dovoljno novih čitatelja i čitateljica da bi iznova zaživjela - istina, u manjem opsegu nego prije. No to ne znači da je strip kao medij izgubio svoju umjetničku, a do određene mjere i tržišnu prisutnost, barem u kontekstu općeg stanja regionalnog izdavaštva. K tome, prema ovim pokazateljima, čitanje stripova širi svjetonazorske i kulturne horizonte.
