W. D. Behschnitt piše da je jugoslavenska ideja mogla nastati samo u multinacionalnom okružju. Svetozar Pribićević, jedan od njenih najagilnijih zagovornika i tvoraca Jugoslavije, napisao je da su se južni Slaveni u sastavu omrznute Austro-Ugarske, u kojoj se ta ideja rodila, nadali da će u Jugoslaviji, nakon njezina ostvarenja, uživati viši stupanj slobode nego u Dvojnoj monarhiji. Bili su naivni potom i razočarani, nadigrani pobjedničkim trijumfalizmom i arogancijom Srbije. Slom unitaristički uređene kraljevine otvorio je put za stvaranje, pod geslima ‘Smrt fašizmu - sloboda narodu’ i ‘bratstvo-jedinstvo’, nove zajednice, federalne, sekularne, po intenciji socijalističke. Problem unitarizam-federalizam te omjer jednog i drugog u optimalnim dozama, ostao je kao mamurluk nakon propasti prve zajednice. Klasno se povlačilo pred nacionalnim i nacionalističkim, prožimanje se zaboravljala nauštrb autohtonosti dovedene do vrhunca pa povezane s pravom na samobitnost pod svaku cijenu.
U mirnodopskom rastakanju socijalističke Jugoslavije jedan anonimni samokritični pripadnik nomenklature rezignirano je izjavio da Jugoslavija ima prvorazredne probleme i trećerazrednu ekipu koja bi ih trebala rješavati. Dok su prvu Jugoslaviju stvarali najbolji, drugu su (s)rušili najgori. Udruženi zločinački pothvat antikomunista i antikozmopolita za sobom je ostavio zagušljivu memlu vjersko-plemenskih identiteta i pritajeno rogobarenje zbog ispostavljenog računa koji se mora platiti.
Igor Mandić o pomodnoj post-Jugoslaviji lucidno opaža: ‘To je fantomski ud koji nas svrbi, svrbi nas ono Yu, pa mislimo da postoji, a ne postoji. To je fantomska bol odsječenog uda, parceliziranog na kojekakve državice koje same po sebi nemaju nikakav raison d’être, nikakav razlog postojanja i koje sve zajedno odlaze dođavola.’ Opet zajedno, ali u propasti.
