Čim se saznalo da će 15. studenoga, posljednje večeri Filmskog festivala glumca u Vinkovcima, koncert u tome gradu održati Rade Šerbedžija – koncert je rasprodan.
Čim se saznalo da je koncert Rade Šerbedžije u Vinkovcima rasprodan – koncert je zabranjen.
Čim se saznalo da je koncert Rade Šerbedžije u Vinkovcima zabranjen, uslijedila su službena objašnjenja kojima je cilj prikriti činjenicu da je koncert zabranjen zato što se Šerbedžija zove Rade, to jest zato što se Rade preziva Šerbedžija, to jest zato što je Rade Šerbedžija – Srbin.
Ključne uloge u takvome raspletu odigrale su dvije konkretne figure koje po svemu predstavljaju opća mjesta hrvatskoga društvenog života, nacionalist i oportunist. Prvi je HDZ-ov gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić, koji je i zatražio zabranu koncerta, a drugi predstavnik organizatora filmskog festivala Slaven Nuhanović, koji je Šerbedžiju najprije pozvao da nastupi, a zatim krotko proveo gradonačelnikov nalog da se koncert otkaže. Oboje su izgovor za etnički motiviranu cenzuru pronašli u "tragediji Vukovara".
Evo što je o tome rekao nacionalist:
"Razgovarali smo s organizatorima festivala i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kad se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara i našeg kraja. Smatram da zbog svih onih koji u studenome dolaze u Vukovar, a time i u grad Vinkovce, kako bi odali počast žrtvi herojskog grada, održavanje koncerta u tom periodu nije primjereno."
A evo što je dodao oportunist:
"Pošto je Grad glavni pokrovitelj festivala, oni su zamolili da koncert odgodimo jer je tjedan te tragedije Vukovara i nikakvi koncerti se ne održavaju, nezgodno je. Ne znam je li to zbog toga ili nije. Ajmo reći da moramo ispoštovati Grad maksimalno, pa smo mi odgodili koncert Šerbedžije. Vidjet ćemo kad će on moći."
Oportunist zaslužuje dublji prezir od nacionalista. On zna da nacionalist bezobzirno kenja, da su trućanja o "tjednu kad se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti" i kada "u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara" – pa tada tobože koncerti nisu poželjni – najobičnija prodaja magle i izlika za provođenje njegove šovinističke volje, ali oportunist toj magli daje svoj svesrdni doprinos, on se u nju cijelim svojim bićem poslušno ugrađuje, jer je – kako bi se to moglo i laboratorijski dokazati – agregatno stanje magle identično stanju njegova ljudskog integriteta.
Oportunistu je savršeno dobro poznato kako HDZ-ov lokalni moćnik ne bi imao nikakvih problema s pijetetom prema ratnim žrtvama da je koncertni mikrofon, umjesto Srbinu Šerbedžiji, bio prepušten nekom uvaženom Hrvatu, pogotovo ako je taj od domoljubno osvještenije sorte, poput Mate Bulića, Marka Perkovića Thompsona ili nekoga sličnog. No ne pada mu na pamet da se usprotivi "pokrovitelju", distributeru novca iz budžeta, da zucne bilo što osim "moramo ispoštovati Grad maksimalno", a kamoli da, na primjer, vodeći se istim kriterijem zbog kojeg je prihvatio zabranu koncerta, stornira cijelu manifestaciju, jer je razumno očekivati da se u nekima od filmova što će biti prikazani na festivalu također pjeva, štoviše, da se pleše i terevenči s mnogo više razuzdanosti nego što je to moguće uz Šerbedžijine sentimentalne i humanistički intonirane balade.
Oportunist predstavlja ljudski alat pomoću kojeg nacionalist provodi svoje nasilje u djelo. Nacionalist bi bez oportunista mogao prdjeti u vjetar. Bio bi takoreći invalid, tragično kastrirani siledžija. No mukla strava koju emitira "tragedijom Vukovara", i to na dnevnoj bazi, čini ga mirnim – gotovo da može onjušiti kako se na spomen "naših žrtava" i "palih za domovinu" žiteljima Hrvatske pune gaće. Tuplji među njima, makar je dojam da se radi o većini, taj su strah preveli u osjećaj nacionalnog ponosa.
Nacionalist je tako odavno shvatio: podatnije od osoba lišenih integriteta – od oportunista – samo su osobe lišene života. Dakle ratne žrtve, stradalnici sa širokim dijapazonom upotrebe, neiscrpni tanatopolitički resurs. Oni kojima je vlastita volja oduzeta fatumom nasilne smrti, budući da pouzdano ne pružaju otpor, poslužit će za mobilizaciju i discipliniranje onih od kojih se očekuju da se vlastite volje odreknu za života.
Nacionalist stalno ima na umu da "žrtve Vukovara" mogu biti iskorištene kao obrazloženje za bilo kakvu svinjariju, pa ih u tu svrhu uglavnom i rabi, a jedna od omiljenih svinjarija je šovinistički totalitarizam. Takav vladajućoj partiji u Hrvatskoj naročito leži, jer je već trideset godina, što se HDZ-a tiče, antisrpstvo presudna odlika hrvatskoga nacionalnog identiteta.
"Tragedija Vukovara" je razlog da se umjetniku srpske nacionalnosti, k tome osvjedočenom mirotvorcu, zabrani nastup u danima kada "s pijetetom odajemo počast žrtvama", jer Srbi su naši univerzalni vjekovni neprijatelji, kao što je "tragedija Vukovara" objašnjenje zbog kojeg su u tome gradu zabranjeni ćirilični natpisi na javnim ustanovama, premda se hrvatska država – nakon što je nacionalnim manjinama zajamčila prvo na njihov jezik i pismo – time dovela u situaciju da krši vlastiti zakon.
Ali što se može kad iznimka čini pravilo i kada vladajuća stranka crpi svoju šovinističku živost iz smrti poginulih sunarodnjaka. Zbog tobožnjeg respekta prema žrtvi "palih vitezova", pripadnika proustaškog HOS-a, hrvatska je vlada, uostalom, legalizirala fašistički pozdrav "Za dom spremni". Jedva da je više moguće i zamisliti gadost koju vlast neće opravdati asortimanom omiljenih mrtvaca, te odložiti svoje zlodjelo na duše pokojnika. Jer grobovi su tu da ratne tenzije ne odumru.
Da imam aktivističkih sklonosti, inicirao bih osnivanje Udruženja za zaštitu hrvatskih ratnih žrtava od zloupotreba vladajućega političkog pogona, pošto su one sve do jedne – bez pitanja – posthumno upisane u HDZ. Obredima "odavanja počasti" i polaganja vijenaca, koje ispomažu destilerije lažnih suza, jednom godišnje im se pečatiraju članske iskaznica. Tek uz takvo postrojavanje leševa, naime, gradonačelnik Vinkovaca može biti ono što jeste: revni egzekutor etnototalitarizma.
Zašto bi se živi vadili na mrtve dok nam zagorčavaju život? Ne postoji ništa beskrupuloznije i odvratnije od nacionalističkog veličanja onih koji su "dali živote za Hrvatsku". Ako se Hrvatska ostvaruje takvom da Radi Šerbedžiji nije dopušteno pjevati u gradu u kojem je proveo mladost, to može značiti samo jedno: da žive vojskovođe armiju onih koji su "poginuli za slobodu" vode u borbu protiv nje.
Tekst je objavljen na portalu Peščanik
