Sintagmu "renesansni čovjek" gotovo beziznimno vezujemo uz osobe kulturološke provenijencije što su se realizirale u profesurama ili inim znanstvenim disciplinama ne nužno praćenim i sveučilišnim predavačkim karijerama. Arhaističnim leksikom govoreći okrstili bismo takve individualce riječju polihistor, zbivši ih u okvire strukâ što se potvrđuju unutar humanističkih područja od teologije i lingvistike, preko muzikoloških ili teatroloških izučavanja do povijesti umjetnostî i književnosti.
Jest, često se više tih grana eruditski premrežavaju unutar jedne te iste osobe, čineći od nje viđenijega člana ili članicu u društvu, naglašeno cjenjenijih od ostatka pametnije pastve. Ne računajući starije "sveto trojstvo" u genijalcima Matoš-Krleža-Ujević, u našem vremenu prepoznat ćemo ljude tog profila u osobama Tomislava Ladana ili Igora Mandića i Tonka Maroevića ili Luka Paljetka, koji su – svatko na svoj jedinstveni način – na više polja ostvarili prevrijedna i ponekad nenadmašna djela.
Žalibože, renesansni čovjek malokad se okačuje uza naročite umjetničke rezultate kad pojedinac ili pojedinka s više vještinâ i načina uspije realizirat se kao cijenjeni umjetnik ili poštovana umjetnica. Kantautori su tu posebna sorta, koji sami sebi napišu tekst, uglazbe ga, pa ga još pred publikom i izvode te najposlije snime za pohranu u trajnom obliku.
Arsen Dedić jedan je u nas takav izvanserijski umjetnik, rastalentiran u nekoliko kategorija umjetničkog izraza, koji je obuhvaćao i zabavnu i ozbiljnu glazbu, i poeziju za tiskanje u knjigama, kao i "primijenjenu poeziju" (kako je sâm govorio) namijenjenu uglazbljenju, pjevanju i estradnom izvođenju. Možda ne po rasponima, ali po pobratimstvu u talentu dodao bih mu i Zlatana Stipišića Gibonnija te posebno darovitoga maritimnog i svedalmatinskog pjesnika i interpreta sa "špaher-voisom" Marijana Bana, čiji vokalni izričaj zvučno ne zaostaje za također rašpastim vokalizama planetarno obožavanih Raya Charlesa ili Barryja Whitea.
Sva ova introdukcija bila mi je potrebna kako bih sačinio posteljicu na koju bih položio artističku stvaralačku personu koja među nama djeluje već u obilanci desetljećâ, a s više artizanskih pumpi opskrbljuje svoje demijurško biće iz mnogih od rečenih oblasti po kojima se talenti od Boga dijele i od čovjeka ostvaruju. Uostalom, moja je oholost već bila napisala kako je umjetnost, ustvari, način kako se Bog prikazuje i emanira posredstvom čovjeka. Konkretna placenta što mi je bila potrebna, bila mi je nužna ne bih li predstavio pluripotentnog umjetnika kojega su nebesa odabrala za demonstrirati što sve i u kolikoj mjeri čovjek – može! Rade Šerbedžija ime je njegovo…
Poznat i priznat kao glumac, zacijelo i najveći među tim reproduktivcima što smo ih ikada imali na ovim prostorima i koji su govorili čakavskim, kajkavskim i štokavskim jezikom ili kojom od njihovih dijalektalnih varijanti, Rade Šerbedžija manje će do šire javnosti, ili njezine vidljivije percepcije, doprijeti kao pjesnik i pisac, odnosno kao glazbenik i pjevač. Na ovaj tekst baš me je ponukao taj njegov subalterni i sekundarni dio umjetničke mu ličnosti, u povodu njegovoga gostovanja u Hrvatskom domu u Splitu, gdje je održao svoj kabaretsko-pjesnički koncertni nastup, zajedno sa svojim vokalno-instrumentalnim suradnicima iz ansambla Zapadni kolodvor.
A taj koncert, koji je istodobno i kazališna predstava i pjesnički recital, na izuzetno senzibilan način predstavlja sve registre Šerbedžijina bića i slojeve umjetničkog izričaja. U svojem originalnom tumačenju pjesme i poezije ovaj naš sasvim orfejski suvremenik kreće se među linijama recitativa i ariosa, a koje tumačenje kao da se gradi od neke žitke smjese recitacije i kantilacije. Meštar od zanata jasno raspoznaje vrijednosti šutnje, ili šapata, kao što vrsni kompozitor zna da je i stanka u crtovlju podjednako vrijedna kao i nota.
Šerbedžija će se poslužiti i krikom i povikom kad procijeni da scenska situacija gladuje za takvim efektima, jednako kao što će znati odrediti moment u kojem će skinuti šešir s glave, ali i zamijeniti klobuk i uzeti onaj drugačiji od prethodnog. Čaša vina imat će neku dionizijsku asocijaciju s čistom antikom, kao i direktnom povezanošću s Tinom Ujevićem, koji iz glasa ovog umjetnika zvuči drugačije od drugih: baš kao što i Stradivarijeva violina drugačiji ton ima ovisno o rukama među kojima se nalazi.
Repertoar onoga ispjevanoga i izgovorenoga u Radetovoj večernjoj seansi mješavina je vlastitih mu stihova i onih tuđih. Čut će se reminiscencije na Branimira Johnnyja Štulića i njegove bezvremenski subverzivne pjesme, bit će tu i red lirike "panonskog mornara" Đorđa Balaševića, kao i pobratima mu u duhu i svemiru Arsena Dedića i njegove amblematske "Ne daj se, Ines". A posebno je dojmljiva i Radetova poema "Do posljednjeg daha", što ju deklamira pod naponom visoko elektrizirane emotivnosti, a čija je kulisa vrlo ekspresivno izvedena glazbena tema Nina Rote iz slavnog Fellinijevog filma "Amarcord", uz koju Šerbedžija i pleše. Da, reklo bi se, od koncerta do koncerta: "princip je isti, sve su ostalo nijanse"…
U drugoj prilici kazat ćemo koju o njegovoj poeziji, jer to je vrlo dobra, sasvim angažirana lirika što istječe iz jednog ponajprije osviještenog intelektualca koji zorno promatra pojave oko sebe, kao i reći dvije o njegovoj autobiografskoj knjizi "Do posljednjeg daha" (2004.) ili onoj "Poslije kiše" (2017.). Premalo se zna o Radetu pjesniku, o Radetu piscu… A kao skriptor u svojim proznim knjigama napisanim na putu ka poznim godinama, otkrio nam se i kao darovit pripovjedač koji također lirskom crtom riše dane svojega djetinjstva i mladenaštva, glumstva i roditeljstva, supružništva i brojnih prijateljstava.
Došavši, evo, u Split i mimo teatra, ne mogu ne prisjetiti se nekih od čuvenih Šerbedžijinih gostovanja u gradu pod Marjanom. Prvi je bio još prije nepunih pola vijeka, kad je 22. srpnja 1975. u Meštrovićevom kašteletu na Mejama odigrao monodramu "Krležin obračun s nama", odigranu u produkciji zagrebačkog Teatra &TD, i u vlastitom izboru tekstova iz riznice barda Miroslava Krleže.
Veličanstvenu dobrodošlicu u Split Radetu je bio isporučio kritik Anatolij Kudrjavcev napisavši: "Ako treba govoriti o cijeloj toj ITD-ovoj izvedbi, odnosno o tom monorecitalu, onda svakako treba reći da bi bez interpretacije Rade Šerbedžije od svega toga ispalo vrlo malo, a možda i gotovo ništa. Jer Šerbedžija je i ovom prlikom pokazao da riječ ima smisla samo ako je živa, odnosno ako iz nje proviruje mnoštvo dinamičnih sadržaja. On zaista nije ni glumio ni držao govor – nije bila u pitanju ni egzaltacija ni verbalizam. Jednostavno se dogodilo čudo prelaženja riječi u djelo i u sliku, što je moguće izvesti samo u slučaju ako iza nje stoje naslage ideja, poriva i iskustva i ako je izgovara osoba koja je uvedena u njezine misterije." (Slobodna Dalmacija, 25. srpnja 1975.)
Istu će predstavu odigrati i točno pet godina kasnije, 21. srpnja 1980. na sceni HNK-a Split, malo nakon što će 4. lipnja briljirati tumačeći naslovni lik u "Hamletu" Williama Shakespearea, u čudesnoj režiji čudnovatoga Ljubiše Ristića. Naravno, nije to bilo sve od Radeta u Splitu…
U htijenju k artikulaciji svojih umjetničkih viđenja budućnosti opere i provedbe jednoga krila njezine reforme, Richard Wagner bio je skovao termin "Gesamtkunstwerk", smatrajući kako se u svojoj punini kreativac može dokraja izraziti samo u vidu stvaranja jedinstvenog umjetničkog djela. I unutar kojeg će djela u sinkretizmu i teksta i glazbe, i režije i scenografije, dirigirajući na koncu sve to, jedan te isti čovjek biti onaj koji će osmisliti i do pred publiku iznijeti vlastitu umotvorinu. Čovjek kojemu je posvećen ovaj tekst protagonist je koji, primjereno našem vremenu, ispunja Wagnerove uvjete za pravo odzvoniti u višekratno sinkroniziranom artizmu. Kad je umjetnost u pitanju, taj čovjek može sve. Rade Šerbedžija ime je njegovo.
