Jurica Pavičić moj je pisac. Onako kako je njegov, i moj, pisac Slobodan Novak. Ne ovaj među nama Slobodan Novak s patronimikom, nego onaj, blagopočivši. Onaj, koji nas je oplemenio knjigama "Izgubljeni zavičaj" i "Mirisi, zlato i tamjan", trajno nas njima obilježivši. I Pavičića, kao i mene, ražalostilo je ono što se s našim piscem bilo dogodilo u zadnjoj fazi života, kad se čovjek, poput juhe, pospoli i užegne. Bit će: nije dobro zvati se Slobodan Novak...
Sve ovo pišem ne bih li podcrtao u kolikoj mjeri djelo Jurice Pavičića predstavlja sve one moje duhovno najbliže teme, a to je zavičaj. I kad je posrijedi njegov publicističko-kolumnistički opus, koji pratim još iz doba "Vijenca" Matice hrvatske prije no što je rubriku "Vijesti iz Liliputa" preselio u subotnji prilog "Magazin" dnevnika Jutarnji list. A i proza mu je mahom ubicirana u Dalmaciju, njezinu kulturu i prostor. Pa i onda kad se dio radnje i izmjesti iz nje same. Baš kao u romanu "Crvena voda".
Jurica Pavičić discipliniran je pisac, pisac u širem smislu. On nije autor samo romanesknoga opusa ili onoga žurnalističkoga u rasponu od filmske kritike do tjedne kolumne s vrlo skrupuloznom analizom teme i smještanjem iste u dublji kontekst, već njegov spisateljski saldo u sebi sadrži i scenaristička iskustva s filmom, kao i pisanje za kazalište (drama "Trovačica", HNK Split, 2001.), a autor je i niza natuknica o piscima za neka enciklopedijska ili leksikonska izdanja. Na koncu, i autor je nekoliko važnih knjiga mimo artizma: oknjiženi magisterij o krimiću ili knjiga sjajnih komparatističkih eseja o hrvatskom filmu u jugoslavenskom vremenu. Na koncu, i doktor je znanosti...
Meandriranjem između nekoliko jezičnih stilova, piscu se može dogoditi da onaj najosjetljiviji može osjetiti posljedice onoga dominantnijeg i jačeg, češće rabljenog. Kao što se i inače među jezicima u kontaktu, posredstvom adstrata, događa da jedan idiom prevlada nada drugim (vidimo to u Splitu, primjerice, gdje je stara splitska čakavština gotovo ustuknula pod najezdom štokavštine pridošle doseljavanjem stanovništva iz Zagore), tako se kod jednog istog autora može vidjeti da pretežitost rabljenja žurnalističkog diskursa može utjecati na onaj znanstveni – ili obrnuto, kad sveučilišni profesori prigodice pišu za novine – a može se odraziti i na sam književni tekst. Literarni metajezik doista je najsenzibilniji, i na njemu se, kao na zategnutom slikarskom platnu s nanesenom temeljnom (bijelom) bojom, zorno vidi svaki utjecaj sa strane.
U romanima Jurice Pavičića štilac može naići na manjak emocije, premda žanr krimića, od sviju, insuficijenciju sentimenata najbolje podnosi... Ekonomiziranje s emocijama zacijelo dolazi i zbog rečene discipline pisanja, jerbo, stvaralački i profesionalni ritam kojim živi Pavičić – a što nam otkriva njegova produkcija – ne ostavlja mu odveć prostora za čekanje lirske inspiracije, već djeluje u okvirima više ili manje zadanog vremena.
Kao i većina njegovih dojakošnjih knjiga koje sam čitao, i roman "Crvena voda" perfektno je strukturiran i kompozicijski postavljen. Ni u jednoj od nosivih greda konstrukcije nema bišavosti, svako je rebro radnje postavljeno logično i svaki od likova motivacijski opravdan. Začin jeziku brojni su čakavizmi, dok pitkost čitanja omogućuju kratke rečenice i elastičnost slobodnoga neupravnoga govora. Kako je priča razvučena na više desetljeća, pisac vješto svaku novu glavu romana, pošto je ona otpočela, u cik-cak liniji nadopunjuje s onim bitnim što se u međuvremenu zbilo. Posrijedi je teška egzistencijalna priča, čija se os vrti oko potrage za kćerkom koja je utekla od kuće, i, premda sve sugerira kako je ona mrtva, cijelo vrijeme stječe se dojam da je ona živa. Potraga i okolnosti stvaraju idealan okvir Pavičiću i za njegov komentatorsko-analitički pristup seciranju društva, koji on redovito provodi i u svojim literarnim djelima. Dalmatinski referenti, međuljudski obiteljski odnosi, spiza na stolu, utjecaj društva na pojedinca, korupcija državnih institucija... samo su neki od elemenata kojih se pisac vrlo čvrsto drži.
Kompleksnu radnju koja se vremenski proteže duž niz godina i prostorno preko cijele Europe, nije bilo jednostavno ukalupiti u medij kazališne predstave. Idealno bi to bilo za televizijsku seriju s više epizoda, ali za cjelovečernji komad u teatru takva prilagodba predstavljala je golem izazov. Ukoštac s transformiranjem ovoga opširnog romana za čin uprizorbe na pozornici poduhvatio se Ivor Martinić. Temporalno i teritorijalno vrlo raspršenu radnju koja u kazalištu mora funkcionirati "sada i ovdje", ovaj je mladi umjetnik vješto pretvorio u dramski materijal za jedincatu soareju. Njegova se vižlastost nije emanirala samo u odluci kojih će se prizora držati i od njih učiniti logične i ulančane scene, nego i u kreaciji onih dijelova, ponajprije dijaloških, koji su imali biti dopisani gestom upravnoga govora, ondje gdje je u romanu (tek) narativni ili deskripcijski sadržaj. Zadivljujuć je i Martinićev osjećaj kojim je uvlas pogodio temperaturu i ton Pavičićevog predloška. Smisao ništa ne narušavaju ni mjesta koja nisu slijepo praćenje slika iz proznog prauzora (kad su brižole na pijatu umjesto pečene kokoši s krumpirima, kad se razgovori sviju obitelji obavljaju u istoj kući...).
Da će sjajno napisan roman posredstvom izvrsne dramatizacije uspješno oživjeti i na pozornici, moglo se znati već onog časa kad je Ivica Buljan pristao režirati komad. U svojim dosadašnjim ostvarajima ovaj je redatelj vazda potvrđivao jednu svoju konstantu, konstantu popravka manjkavosti teksta i dodavanje nove vrijednosti na već sadržanu dobrost u odabranom djelu. Poput kalafata koji kao meštar od zanata s nekoliko poteza zatvori bužu među madirima na barci, Ivica Buljan dinamizmom dvaju prizora ili međusobnom interakcijom dvaju likova osigurava kliznu protočnost priče bez zastajkivanja ili loma. Tome svjedoči publika diljem Staroga kontinenta, gdje je Buljan dugo već vrlo aktivan, ali svakako i "u regionu", gdje mu i ovog časa igra nekoliko predstava, a svakako je u to uvjerena i splitska publika, budući je ovaj trenutačni gost u HNK Split dugo bio prisutan baš kao domaćin. I kao direktor Drame, i kao potpisnik nekih među uspjelijim režijama, dok će se agilniji pratitelji kazališnog življenja i izvan same zgrade jamačno sjetiti i njegove dionice novinskoga kritičara, pri čemu također nije bio stidan glede provokacije ili polemike (za podsjetnik navodim tek Shakespeareovoga "Hamleta" u režiji Vlatka Perkovića).
Recentna prilika kad je u Splitu radio, bila je predstava "Adio, kauboju" Olje Savičević Ivančević, koja je u sklopu Splitskog ljeta 2012. godine bila izvedena na predjelu Stinice u sjevernoj suburbiji. To je bila vestern-drama izvana nalik na operu "La Fanciulla del West" Giacoma Puccinija, a iznutra, baš na "Crvenu vodu". U središtu ove Buljanove "Duologije spalatine" jest bodljikava obiteljska drama, s "puccinijevskim" ženskim likom kao glavnim: i to bez obzira na to je li taj ženski lik nosi radnju, kao kod Savičevićeve, ili je njegov/njezin duh trajno prisutan, kako Pavičić to ište. Inšoma, ambijentalnoj predstavi s puno protagonista Buljan sad pridodaje intimističku u zatvorenom, kojoj također ne fali tumačâ...
Postavljajući na scenu Pavičićevu "Crvenu vodu", Buljan je ulio u predstavu enormne količine emocije, upravo onaj segment s kojim se u romanu nije razbacivalo. S druge strane, naglašena psihoanalitičnost koje ne manjka u Pavičićevu rukopisu, poslužila je Martiniću za akcentuiranje tih stanja nekih od likova, što je Buljan maestralno iskoristio za gotovo orgazmičku eksploziju emocionalnih ekspresija na sceni. Jasno, posebice je to bilo evidentno u liku majke, majke koja ište kćer, ili odnosu majke sa sinom, ili sina s ocem, ili muža i žene, gdje se stvara kovitlac nekontroliranih strasti i razarajućih emocija. U ovom našem jeziku, teško da je bilo moguće naći idealniju interpretatoricu shrvane i ojađene majke od – Nives Ivanković. Sve registre stanjâ u kojima se nalazi (ženska) osoba kojoj je usud nametnuo najgoru od svih mogućih životnih neprilika, smrt djeteta, sadrži u sebi ova sjajno napisana uloga; sve stratume uloge kojoj dijapazon sadrži momente od šapata do urlika, od smiraja do posvemašnjeg unutarnjeg rastrojstva, Nives Ivanković odigrala je kao da joj je zadnja. Sve čestitke svima koji su sudjelovali u ovoj veličanstvenoj produkciji: od zametka ideje priče i binca koji je zabio zadnju brokvu u scenografiji, do onoga koji je srušio četvrti zid pozornice i priču pričom pustio vanka iz kazališta, davši vremenu da ju dovrši.
