IDENTITET; od lat. identitas (karakteristična jedinica), objedinjene karakteristike koje omogućuju prepoznavanje, ali i razlikovanje, na osnovu percepcije o zajedničkoj pripadnosti nekom tipu kolektiva (etničkom, vjerskom, socijalno-klasnom, spolno-rodnom, kulturalnom...), ili dojam o osobnoj koherentnosti u domeni onog što imenujemo "moje ja".
Teorije o identitetu mogli bismo pojednostavljeno podijeliti na esencijalističko-determinističke (naglašavanje prioriteta zadanih varijabli, npr. rasna, porijeklo, ili klasna, tj. zatečene socioekonomske i kulturalne okolnosti) i socijalno-konstruktivističke (identitet je društveno-povijesna, a ne prirodna kategorija, dakle promjenjiva je i transformativna). Do eskalacije rasprava o identitetu dolazi u drugoj polovini 20. stoljeća u okviru liberalnog demokratskog kapitalizma i njegove postmoderne socijalno-kulturalne matrice, a zaokružene su pojmom "politike identiteta". Ideja identiteta u liberalno-demokratskim režimima počiva na nominalnom poštivanju prava na (ko)egzistenciju različitosti i individualističkom tipu identiteta, te je opreka kolektivističkom, socijalno-klasnom modelu identiteta karakterističnom za socijalizam.
Problem s liberalnim razumijevanjem identiteta je da se naglašavanjem tolerancije u različitosti, upravo različitost potencira kao common sense, samopodrazumijevajuće društveno stanje stvari, te se posljedično, bez obzira na formalno pozivanje na prosvjetiteljske ideje humanizma, negira univerzalistička osnovica jednakosti ljudi kao vrste. U utopiji komunističke vizije svijeta pak identitet je identitet univerzalne jednakosti koja uključuje i komponentu koja nedostaje kako liberalno-demokratskoj tako i konzervativno-kršćanskoj ideji identiteta, a to je imovinska, društveno-klasna jednakost.
U našoj tranziciji, na razvalinama socijalizma i njegove ideologije radno-klasnih društvenih identiteta, došlo je do agresivnih eskalacija etno-kolektivističkih tipova identiteta, uz nezanemariv religijsko-konzervativni doprinos. Kroz tranziciju politički reafirmirani etnički identiteti na prostoru Jugoslavije, našli su svoj oslonac u dominantnim republičkim religijskim institucijama, istim onim koje su dale ključan antagonistički zamah destruktivnim nacionalizmima svih strana. Kontrapunkt takvoj hegemoniji bio je set liberalno-demokratskih vrijednosti u bloku mirovnjačkih, civilno-društvenih, ljudsko-pravaških i aktivističkih inicijativa, koji je u 1990-im i većem dijelu tzv. nultih godina bio mahom financiran inozemnim donacijama u ime širenja demokracije. Ispostavit će se da u paketu s demokracijom ide i kapitalizam, a točka tog spoja bit će važna meta kritika nove ljevice koja se pomalja na našim prostorima potkraj prvog i s početkom drugog desetljeća 21. stoljeća.
