Dijete sam oca Crnogorca i majke čiji je otac Srbin iz okolice Banja Luke, a majka Hrvatica iz malog mjesta na pola puta između Splita i Šibenika. Po nacionalnosti se pišem kao Crnogorac, a nacionalno osjećam kao hrvatski Srbin. Kako sada to?

To da sam hrvatski Srbin odredio je kontekst mog odrastanja, tj. činjenica da sam 1990. imao deset godina. Crna Gora bila je "drugo oko u glavi" "glave" koja je ratovala sa zemljom u kojoj sam rođen i s gradom u kojem sam živio prvih osamnaest godina života – sa Splitom. Razlika između Srbina i Crnogorca tada je poništena, jer su me djeca iz ulice zadirkivala govoreći mi bre, Srbine i slično. Većina njih nisu bili djeca nacionalističkih roditelja, već su kao desetogodišnji klinci u tome vidjeli način za uhvatiti "nekog u đir", kako se to kaže u Splitu.

To je bila podloga da se srpski identitet uhvati u meni. Naredna podloga bila je povijesna fluidnost crnogorskog identiteta između srpskog i crnogorskog, koji se u mene ugradio primarno preko literature, ali i obiteljske povijesti s očeve strane.

Međutim, ono što je definitivno odredilo da se ne mogu poistovjetiti s etničkim crnogorstvom uslijedilo je kasnih '90-ih, kada su me predvodnici zadirkivanja iz ranih '90-ih – dva, tri dječaka iz moje ulice koji su dolazili iz nacionalističkih obitelji, a tada već stasali u mlade bojovne HDZ-ovce – počeli tapšati po ramenu u stilu "ti si Crnogorac, različit od Srbina". Do njihova zaokreta prema meni je došlo jer se Đukanović otkačio od Miloševića, te počeo graditi crnogorsku etničnost na antisrpstvu, tj. na narativu o potpunoj povijesnoj negaciji ispreplitanja srpskog i crnogorskog identiteta. Nažalost, Crnogorac danas znači biti minimalno ne-Srbin, a maksimalno anti-Srbin. A to mi je bilo krajnje neprihvatljivo, ne samo zbog laži tog narativa, te stvaranja antagonizma prema drugom, već i jer sam ranih '90-ih postao Srbin. Drugi su me tako vidjeli, a identitete ne biramo samo našom slobodnom voljom, već umnogome ovise i kako vas drugi vide. Uz to, Đukanovićeva je politika tada izgledala slično priči iz Novog Zavjeta o Petrovom nijekanju Isusa. Pri tom, da bude jasno, u srpskom nacionalnom identitetu ne vidim Isusa, ni u crnogorskom Svetog Petra apostola.

Međutim, što je za mene značilo da se osjećam kao hrvatski Srbin, a ne samo kao Srbin. Opet činjenica gdje sam rođen i kako sam odrastao. Kada čitam Matavulja, imam isti dojam poznatosti kao i kada čitam Smoju; oba pisca opisuju ljude i mentalitete koje gledam oko sebe, s kojima živim, i kojih sam dio. Kada na Youtubeu slušam Dušana Dragosavca kako govori, kao da slušam jednog mog starog susjeda iz zgrade u kojoj sam živio u Splitu. S druge strane, kada čitam Lazu Lazarevića i Boru Stankovića, dobivam dojam ljudi i mentaliteta koji su mi kudikamo dalji ne od Matavulja, već i od Gruntovčana.

Kada gledam i slušam Borisa Miloševića, osjećam da sam to ja. Da, ja sam Boris Milošević, zbog bliskih mjesta gdje smo on i ja odrastali, bliskih naglasaka koje govorimo, situacija u koje su nam se obitelji našle, i na kraju zbog njegovih stavova. Dok mi se, na primjer, Srđan Milaković čini dalek kao Bora Stanković: čak i ako maknemo politiku sa strane, u Vukovaru sam bio jednom u životu, a u cijeloj obitelji nemam nikoga tko je ekavac ili živi u kraju gdje se govori srpska ekavica.

Sljedeće je pitanje: Zašto se osjećam kao hrvatski Srbin, a ne Srbin iz Hrvatske. Ovo potonje mi ima značenje kao da je netko Srbe prisilno stavio u Hrvatsku, ili kao da su gastarbajteri u Hrvatskoj. Cijela povijest dalmatinskih, ličkih i zapadnoslavonskih Srba, pa onda i jezik, kultura, mentalitet i obrasci svakodnevnog života su isti, ili gotovo identični s jezikom, mentalitetom i obrascima svakodnevnog života dalmatinskih, ličkih i zapadnoslavonskih Hrvata. Isto tako, poprilično su različiti od jezika, mentaliteta i obrazaca svakodnevnog života npr. Srba iz Niša ili Zaječara.

Kako su susjedi Srbi i Hrvati u Dalmaciji, Lici i zapadnoj Slavoniji identični po svemu osim po vjeri i nacionalnom osjećaju, te kako djela Josipa Runjanina, Sime Matavulja ili Vladana Desnice opisuju i Hrvate, ali ne i Srbijance, ja se osjećam hrvatskim Srbinom, budući da pripadam primarno Hrvatskoj, a ne Srbiji (to možda nije slučaj kod Srba u istočnoj Slavoniji, uz granicu sa Srbijom; zato sam ih izostavio iz gornjeg nabrajanja). Kako izraz Srbin u Hrvatskoj u meni budi asocijaciju pretjeranog naglašavanja razlika, tj. da su Hrvati i Srbi u Dalmaciji, Lici i zapadnoj Slavoniji apsolutno drukčiji po svemu, zato ga ne koristim (po istoj logici, moj imaginarij ne poznaje Hrvate u Bosni ni Srbe u Bosni, već bosanske Hrvate i bosanske Srbe).

Na kraju, s obzirom na sve gore napisano, zašto se po nacionalnosti i dalje pišem Crnogorcem? Jednostavno se ne mogu izjasniti samo Srbinom, a prezivati se Đurašković, budući da mi to stvara asocijacije kao da sam se svrstao se na stranu političkih mračnjaka kakvi su Andrija Mandić i pokojni vladika Amfilohije Radović.

Ako se u skorašnjem popisu stanovništva bude moglo izjasniti kao hrvatski Srbin, to ću odmah napraviti. To će mi omogućiti da se službeno deklariram kao Srbin, a da u mojoj glavi to ne bude povezano s Amfilohijem ili sa Mandićem.

Autor je docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, gdje predaje predmete iz politike povijesti