Zadnjih godina crnogorska kinematografija pokazuje znatne ambicije čiji pokušaji ostvarenja rezultiraju s vrlo različitim kvalitativnim dosezima. Na vrhu je jedan od rijetkih regionalnih primjeraka tzv. slow movieja, "Ti imaš noć" Ivana Salatića, art film par excellence koji je dospio do tako renomiranih festivala kao što su Venecija i Rotterdam, a pri dnu "Elegija lovora" Dušana Kasalice, proizvoljni art hibrid egzistencijalističke slow movie drame i bajke koja parafrazira "Šumu Striborovu" Ivane Brlić Mažuranić, te "Grudi" Marije Perović (jedina od navedenih nije dugometražni debitant), predstavnik tzv. ženskog pisma, mlak i bez prave ideje. Kvalitativno se negdje između tih ostvarenja smjestio naslov "Poslije zime" (kao i "Grudi", to je manjinska hrvatska i srpska koprodukcija), još jedan dugometražni debi, ovog puta Ivana Bakrača, autora koji se prethodno afirmirao kratkim filmovima. Njegov cjelovečernji prvijenac dokopao se pobočnog programa Istočno od zapada uglednog festivala u Karlovym Varyma, a odnedavno se može pogledati u hrvatskim nezavisnim kinima.
"Poslije zime" načelno nalikuje na jednu struju američkog nezavisnog filma, onu koja se bavi svakodnevicom mladih ljudi u malim gradovima, odnosno na jednu struju francuskog filma 70-ih i 80-ih, također oslonjenu na realistički prikaz života mladih. Kompozicija djela je okvirna, na početku i kraju petoro mladih ljudi, tri djevojke i dvojica mladića, u zimsko doba godine druže se u kući jednog od njih, dok se u jezgri narativa nalaze tri priče, s istim tim likovima, samo "rasparceliranima". Prva se zbiva u Kotoru i u središtu su joj prijateljice i cimerice Jana (Ivona Kustudić) i Marija (Ana Vučković); prva je možda na početku ljubavne veze, a druga ju je već ostvarila, ali s momkom koji se ne čini naročito pouzdanim, štoviše pokušava zavesti Janu. Druga priča smještena je dijelom u Beogradu, gdje dvojica prijatelja iz Crne Gore, Mladen (Momčilo Otašević) i Danilo (Petar Burić), žive zajedno, a u jednom trenutku odlaze u Nikšić gdje Mladen treba nešto obaviti za svoga oca. Treća priča bavi se odnosom Mladena i njegove prijateljice Bubi (Maja Šuša) koju posjećuje u Novom Sadu za vrijeme festivala Exit. Koncepcija režisera i scenarista Bakrača u oblikovanju ovog narativa prilično je neobična. On izokreće poznatu Hitchcockovu izreku i odlučuje raditi film kao život iz kojeg su izrezani svi zanimljivi dijelovi. Inzistira na ultimativnom realizmu u smislu prikazivanja tzv. bezdogađajne svakodnevice, što samo po sebi nije novost, ali pritom, za razliku od prethodnika u toj vrsti poetike, uključujući spomenute srodne američke i francuske filmove, odbija posegnuti za ikakvim stilskim punjenjem i za stvaranjem sugestivne atmosfere. Sve je kod njega ravno i bezlično, osim u okvirnim dijelovima gdje kreira stilski naglašen i atmosferičan kadar snimljen kroz prozor kuće dok vani pada snijeg. Može se pretpostaviti da je to namjerni kontrast odnosno kontrapunkt, no time se ne umanjuje problem jezgrenog dijela filma koji je naprosto suviše suh, štono bi se reklo – lišen okusa, boje i mirisa, pri čemu redateljska izvedba nerijetko djeluje i pomalo amaterski. Uz to, Bakračeva je dramaturgija takva da često nije jasno u kakvim su međusobnim odnosima likovi, tko je kome što, kamo ide, s kakvom motivacijom. Sav taj stil bez stila i gledateljska dezorijentiranost u odnosu na likove ipak, na neki čudan način, polučuje i nešto pozitivno, stanovitu začudnost koja intrigira. Na kraju se pitate je li to stvarno baš tako autorski mišljeno ili je posljedica posvemašnje scenarističko-redateljske nedoraslosti, a točan odgovor vjerojatno je negdje u sredini. Ono što je sigurno jest da su glavni glumci uglavnom dobri, a film najviše živne kad je u kadru Maja Šuša kao Bubi.
