U iščekivanju Matičinog prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, tema jezične politike ponovno je došla u fokus javnosti. Prilika je to da se neki ključni elementi prevladavajuće pripovijesti o hrvatskom jeziku, njegovom "nazivu i položaju" tijekom povijesti, demistificiraju, da se razmrda taj neupitni nacionalni monolit ukazujući na njegov kontingentan povijesni razvoj, kompleksnu pripadnost, ali i živost, suprotno naporima onih koji ga uporno žele mumificirati. Što bi moglo biti boljim sredstvom jedne takve zdrave historizacije od izložbe posvećene povijesti hrvatskog jezika kao školskog predmeta? Postavljena prvi puta krajem 2021. u Galeriji Klovićevi dvori, izložba "Predmet: Hrvatski" realizirana je u suradnji Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu s Hrvatskim školskim muzejem i Hrvatskim filološkim društvom. Njene autorice su dr. sc. Ana Ćavar i dr. sc. Lahorka Plejić Poje sa zagrebačke Kroatistike, što izložbi daje posebnu težinu – riječ je, ukratko, o pripovijesti iz perspektive jednog od institucionalnih centara koji oblikuju shvaćanje našeg jezika i njegove povijesti.
Nakon što je u ljeto prošle godine gostovala u Dubrovniku, izložba je sredinom travnja otvorena i u Gradskom muzeju Vukovar. Teško da bi se moglo zamisliti mjesto na kojem postoji urgentnija potreba za kritičkom intervencijom na njenu temu od grada u kojem su upravo pitanja jezika i pisma eksploatirana za raspirivanje nacionalne mržnje, dok čitav kraj istovremeno pokazuje sve simptome promašenosti nacionalnog projekta za koji je platio strahovitu cijenu. Osim što su razotkrili da je to "mjesto posebnog domovinskog pijeteta", kako je zakonski definirano, prepušteno demografskom propadanju, rezultati popisa stanovništva iz 2021. na najgori su mogući način stavili točku na pitanje dvojezičnosti u Vukovaru, koje je u središte javne pozornosti došlo 2013., kada je nacionalistička rulja razbijala "ćirilične" ploče na javnim ustanovama. U odnosu na 2011., udio srpske manjine u gradskoj populaciji pao je ispod 30 posto, čime je ona i formalno ostala bez prava na ravnopravnu službenu uporabu vlastitog jezika i pisma, koje joj je u praksi ionako u najvećoj mjeri bilo uskraćeno.
To je, ukratko, kontekst u kojem "Predmet: Hrvatski" dolazi u vukovarski Gradski muzej. Za takav tip izložbe može biti izuzetno produktivna okolnost da se održava upravo u jednoj tradicionalnoj kulturnoj ustanovi, s obzirom na to da joj daje mogućnost da intervenira u očekivane sadržajne i izlagačke okvire. No premda je izložba "Predmet: Hrvatski" komunikativno koncipirana, za što zasluge zasigurno pripadaju kustosicama Marti Kiš i Karli Pudar, sadržajno ona ipak predstavlja jedan sporno neutralan pristup vlastitoj temi, koji se u bitnome ne odmiče od srednjestrujaških predodžbi o hrvatskom jeziku i njegovom društveno-političkom kontekstu.
Najjednostavnije bi bilo reći da se radi o konvencionalnom pregledu razvoja hrvatskog kao školskog predmeta, koji kroz različite tipove građe – dokumente, zapise, školske artefakte, multimediju, udžbenike, čitanke i ostale priručnike – ocrtava luk od početaka javnog školstva u Habsburškoj Monarhiji krajem 18. stoljeća do suvremenosti. U tom smislu, ona više funkcionira kao oprimjerenje vremenske lente s ključnim povijesnim događajima, nego kao samostalni laboratorij koji kroz prostorne relacije i supostavljanje materijala naglašava brojne rukavce i kontradikcije vlastite pripovijesti.
Srećom, povijesni je pregled sam po sebi dovoljno interesantan da donekle kompenzira taj nedostatak. Već nam popis naziva hrvatskog kao predmeta govori mnogo o dugotrajnim, društveno-politički uvjetovanim procesima koji ga s vremenom oblikuju, ukazujući i na povijesnost službenog naziva "hrvatski jezik", koji nije tu oduvijek, nego je tek odnedavna – bar u našem kontekstu – uspostavljen kao definitivan. Kako pokazuju materijali na izložbi, od uvođenja kao obaveznog gimnazijskog predmeta sredinom 19. stoljeća izmijenile su se sljedeće odrednice: ilirski, hrvatski, hrvatski ili srbski, narodni, hrvatskosrpskoslovenački, hrvatskosrpski te hrvatskosrpski jezik s književnošću. Proces modernizacije nastave je spor: od krajnje rudimentarnih početaka baziranih na sricanju ili "šlabikuvanju", metodika i udžbenici počinju se izrazitije razvijati tek potkraj 19. stoljeća, nakon Mažuranićeve reforme iz 1874., kojom je uvedeno obavezno osnovnoškolsko obrazovanje. U istom se periodu čitanke emancipiraju od funkcije učenja jezika i postaju zbirkama tekstova iz različitih područja, poput geografije, povijesti i književnosti, uz naglašavanje didaktičke funkcije, što je model koji se zadržava i tijekom prve Jugoslavije. Premda se u povijesnoj kontekstualizaciji na vremenskoj lenti javlja teza o jezičnom unitarizmu u Kraljevini, koju uvjerljivo osporavaju stručnjaci poput Snježane Kordić, izloženi materijali ponajprije govore o autonomnom razvoju nastave narodnog jezika na hrvatskom području. Takozvani unitarizam, čini se, ogleda se pretežito u nazivu kao političkoj projekciji zajedništva – sâm život lokalnih varijanti "hrvatskog ili srpskog" jezika i dalje se nesmetano nastavljao.
Ista sporna teza o "forsiranju jezičnog unitarizma" pojavit će se i u segmentu lente posvećenom socijalističkoj Jugoslaviji, u kojem će nekritički biti predstavljena i "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" koja, kako se bez ograda prenosi, "upozorava na neravnopravan status hrvatskog jezika i traži njegovu punu afirmaciju". Ta navodna neravnopravnost, međutim, ne da nije vidljiva u sekcijama posvećenima nastavi i udžbenicima iz pedesetih godina, nego nam izlošci sugeriraju upravo suprotno – kao i u kulturi općenito, socijalizam predstavlja najintenzivniji period modernizacijske skrbi za jezičnu i književnu baštinu, na kojem se uvelike temelje i naši današnji modeli. Pritom se posebno izdvajaju metodički pomaci za koje su od pedesetih do osamdesetih godina bili zaslužni Stjepko Težak, Josip Silić i Dragutin Rosandić – nije slučajno da segmentu u kojem se apostrofira važnost toga razdoblja za modernu nastavu hrvatskog jezika autorice daju naslov "Jezik nije okamina". Također je pohvalan naglasak koji autorice stavljaju na modernizaciju lektire i dječje književnosti tijekom socijalizma, uz pokretanje edicija poput "Dobre knjige" i nezaboravne "Vjeverice", a valja pozdraviti činjenicu da se u sredini vitrine u kojoj su predstavljeni pojedini naslovi našao "Pirgo", koji je devedesetih protjeran s lektirnih popisa.
Upravo je taj dobrodošao volumen predstavljene građe ono što remeti površinsku neutralnost izložbe. Naime, posjetitelj koji će joj pristupiti sa stereotipnim predodžbama o stoljetnom gušenju hrvatskog jezika i identiteta suočit će se s bitno drugačijom slikom: s normalnim, neometanim razvojem hrvatskog kao predmeta, njegove nastave i priručnika, koji s prelaskom u socijalizam dobivaju svoje iznimno bogato, moderno lice. Oni pak koji će u izložbi tražiti sliku junačkog, nacionalno čistog kontinuiteta usprkos svim "unitarističkim" i drugim pritiscima, također će se razočarati: kao predmet i kao jezik, hrvatski se razvija kroz dubinsku i produktivnu prepletenost s ostalim varijantama zajedničkog policentričnog jezika, kako god ga nazivali, no tako da ni u jednom trenutku njegova autonomija nije ugrožena.
Izložba "Predmet: Hrvatski" nije, dakako, sasvim neutralna ni bezuvjetno iscrpna. Primjerice, premda sadrži i dvije partizanske jezične početnice, u kontekstualizaciji izostavlja važnost opismenjavanja u NOB-u i poraću, ključnog za modernizaciju ne samo jezične politike i obrazovanja, nego i jugoslavenskog društva u cjelini. Utoliko je njena neutralnost, naravno, ideološki obojena. Ipak, u tenzijama nabijenom vukovarskom kontekstu ona može predstavljati polazište za nešto manje klaustrofobičan razgovor o temama jezika i identiteta. Za kritičkije intervencije, potrebne su međutim bitno hrabrije geste i jasna demistifikacija nacionalističke mitologije.
