Zajednički jezik je postojao prije prve i druge Jugoslavije, a nastavio je postojati i nakon njih, što je sasvim razumljivo s obzirom da države mogu nastati ili nestati preko noći, dok jezik ne može. Jugoslavija nije pokušavala ustavom i drugim zakonima negirati jezičnu stvarnost da četiri republike imaju zajednički jezik. A današnje države to čine, kao da tvrdnju u zakonu da se radi o četiri jezika može poništiti jezičnu stvarnost, u kojoj Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci tečno razgovaraju. Očito je iz aviona da imaju zajednički jezik. Pa kad se u zakonima četiriju država negira čak i tako očita činjenica vidljiva svakog trenutka u sadašnjosti, jasno je kolika je tek spremnost nacionalističkih elita za negiranje činjenica iz prošlosti.
Sve četiri države uzgajaju negativnu sliku o prošlosti u Jugoslaviji, kroz škole i televiziju, i to tako da uporno ponavljaju neistine i prešućuju činjenice. Npr. u vezi jezika se čuje često da je zajednički jezik povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je na neki način nametnut u njoj. Međutim, to nije točno. Prva Jugoslavija je nastala tek u 20. stoljeću 1918. godine, a zajednički jezik je standardiziran već sredinom 19. stoljeća i već u drugoj polovini 19. stoljeća je uveden posvuda u javnu upotrebu i u škole.
Često se čuje također da je dvodijelni naziv jezika povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je nametnut u njoj i da su zatirani jednodijelni nazivi jezika. To također nije istina. Jugoslavija je, kao što sam rekla, nastala tek 1918., a dvodijelni naziv jezika je nastao već sredinom 19. st., dakle onda kada je taj jezik i standardiziran, i već tada su dvodijelni naziv počeli koristiti ondašnji lingvisti, kako domaći tako i strani, na talijanskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. A jednodijelne oznake u Jugoslaviji nisu bile zabranjene, naprotiv, npr. u prvoj Jugoslaviji je osnovan časopis s nazivom ‘Hrvatski jezik’, u drugoj Jugoslaviji se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu katedra zvala ‘Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik’.
Sljedeća neistina koju ponavljaju mnogi naši profesori jezika je da je u Jugoslaviji zatiran jezik ili pismo vašeg naroda, da je nametan jezik ili pismo onog drugog naroda, da je dakle vladao jezični unitarizam, jezično nasilje. Međutim, činjenice pokazuju suprotno. Naime, jezični unitarizam bi bio da su u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su školski udžbenici bili na ekavici, da su književna djela koja izlaze tamo morala biti na ekavici, da je čovjek na sudu ili u saveznoj skupštini morao govoriti na ekavici. Međutim, nije bilo tako. U Srbiji bi unitarizam bio da je sve tamo moralo biti na ijekavici i da je ćirilica bila zabranjena. Ali nije tako bilo. U Jugoslaviji su sve četiri varijante nesmetano supostojale jedna pored druge, nije se ni pokušalo ukinuti neku od njih. I pisma su supostojala. Čovjek je i u javnom životu, uključujući i republičke i savezne organe uprave, slobodno koristio bilo koju od četiri varijante.
Danas se prešućuje da su u Jugoslaviji mediji koristili 16 jezika, da se nastava u školama odvijala na 14 jezika, na fakultetima na 9 jezika, da je to bila jedna od prvih država, ako ne i prva, u kojoj su postojali i školski udžbenici na romskom jeziku. Zapadnoevropski istraživači i u najnovije vrijeme jezičnu politiku bivše Jugoslavije ističu kao uzoritu u usporedbi s drugim evropskim državama.
Činjenice pokazuju da je i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu jezične prakse Jugoslavija bila na izuzetno visokoj razini i da je osiguravala ravnopravnost jezika i varijanata. Ali te činjenice se danas ne čuju, nego već desetljećima mediji, političari, jezikoslovci, škole prave mit o jezičnom teroru za vrijeme Jugoslavije. Ta slika u medijima je važnija od činjenica.
A zašto prave takvu sliku jezične prošlosti i koje su posljedice? Kao prvo, pripisuje se uloga žrtve vlastitom narodu uz istovremeno pripisivanje zlih svojstava onom drugom narodu. To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, dakle pojačava nacionalizam. Proizvodi i osjećaj moralne nadmoći nad drugim narodom, što je također obilježje nacionalizma. Nadalje, opravdava negativne postupke prema pripadnicima drugog naroda. A opravdava i današnja jezična nametanja koja u vlastitom narodu sprovode jezikoslovci kad zabranjuju sasvim uobičajene riječi kao nacionalno nepodobne i umjesto njih forsiraju neke zastarjele ili novoizmišljene riječi.
I tu smo kod još jednog mita koji uzgajaju naši jezikoslovci, a to je da je nekada u prošlosti prije Jugoslavije postojao čist jezik vlastitog naroda, ispravan jezik, a da su ga drugi narodi u Jugoslaviji kvarili i prljali. I da zato sada treba vraćati jeziku narušenu čistoću, izbacivati riječi za koje jezikoslovac kaže da su od onog susjednog naroda. Međutim, u lingvistici je poznato da nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da je puristički pristup pogrešan, a služi isključivo za povećavanje netrpeljivosti prema drugim narodima jer se kroz odbojnost prema riječima izražava odbojnosti prema ljudima.
Suočeni s negativnim posljedicama političkih manipulacija temom jezika, brojni intelektualci iz sve četiri zemlje podržali su Deklaraciju o zajedničkom jeziku prošle godine. Svojim primjerom ohrabrili su šire slojeve društva i pokrenuli jedan proces. U sve četiri zemlje održavane su tribine o Deklaraciji, a uočljiv je i interes u svijetu, kako u medijima koji su prenosili i podržavali Deklaraciju, tako i na znanstvenim konferencijama u raznim EU zemljama organiziranima povodom stogodišnjice kraja prvog svjetskog rata, gdje se govorilo i o našoj Deklaraciji. Čak se i na sveučilištima u Japanu organiziraju istim povodom konferencije, pa se i tamo govori o Deklaraciji.
Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja Deklaracije su predstavnici svih srednjoškolaca iz Bosne i Hercegovine protestirali pred parlamentom u Sarajevu protiv razdvajanja učenika po nacionalnosti koje se odvija uslijed zakonske regulative da navodno govore različitim jezicima, a ne zajedničkim jezikom. Uspjeli su spriječiti uvođenje nove segregacijske škole, iako je odluka nadležnog Ministarstva već bila donesena. Ovog mjeseca je pobunjenim srednjoškolcima zbog te njihove borbe uručena nagrada OSCE-a od 50.000 eura u Nizozemskoj, gdje je rečeno da primjer pobune srednjoškolaca može poslužiti kao inspiracija drugim učenicima u čitavoj regiji.
