Par su mi godina slali svoje časopise na fakultetsku adresu, nekoliko godišnjih brojeva već decenijama starog i respektabilnog "Behara" te još neke publikacije vezane uz riječku manjinsku zajednicu, pa je to s vremenom prestalo. Riječ je o periodici bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Onda me prije nekog vremena nazvala nepoznata ženska osoba. Ljubazno se predstavila, rekla da mi se javlja u svojstvu ovlaštene osobe Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj i informirala da pripremaju monografiju o uglednim Bošnjacima u Hrvatskoj, te napokon upitala slažem li se da uvrste natuknicu o meni i mom profesionalnom radu u tu knjigu.

Zahvalio sam joj na pozivu, čestitao im na inicijativi i rekao da načelno nemam, odnosno ne mogu imati ništa protiv, jer je njihovo uređivačko pravo da publikaciju slože na način za koji misle da je najbolji i najprimjereniji. Ali, kada su me već nazvali, iskoristio sam priliku da iznesem svoje preferencije po pitanju oblikovanja vlastitog identitetskog profila, te rekao kako bih volio da se o tome povede računa.

Prvo, ako je nužno navoditi nacionalni označitelj kao marker kolektivne pripadnosti, a s obzirom na to da se iz niza razloga nikako ne mogu identificirati s odrednicom Bošnjak, molio bih da me se navede kao Jugoslavena, to je, uostalom, i puno bliže istini. Donekle bih mogao prihvatiti, nastavio sam iskaz, odrednicu Bosanac, više u domeni habitusa nego u etničkom značenju tog pojma, to jest u smislu određenih kulturalnih karakteristika koje stječemo socijalizacijskim praksama u vrlo ranim fazama života. No Bosanac, pretpostavljao sam, nije opcija, jer su se Bošnjaci praktički odrekli integrativnog transnacionalnog bosanstva, mislio sam u sebi ono što ipak nisam naglas izustio.

Ali ono što gospođi jesam rekao bilo je kako bih volio da mi uz nominalne identitetske markere stoje i vrijednosti koje semantički pokrivaju imenice antifašist, socijalist, ateist, sekularist. I da je to nešto na čemu inzistiram, svojevrstan moj osobni uvjet kako bih mogao dati zeleno svjetlo, ako su već bili tako kurtoazni da me nazovu i upitaju za osobni stav glede uvrštavanja u monografiju.

Gospođa je zahvalila i tako je završio naš razgovor. Nismo se više nikad čuli. Informaciju je li dotična knjiga objavljena nemam, a nisam se nešto ni raspitivao o tome. Ako jest, nešto slutim da reference o meni u njoj nema, što bi bilo sasvim očekivano, primjereno i na mjestu, jer takvoj publikaciji ni ne pripadam.

Naravno, vječito nerazjašnjeno pitanje, oko kojeg će se teško postići konsenzus ikad, jest je li identitet stvar u domeni velikog Drugog – nešto što izmiče našoj personalnoj volji, te stoji na raspolaganju drugima koji nam zapravo govore i poručuju nam što smo i tko smo – ili je to ipak u sferama naših osobnih moći, pregnuća, želja, doživljaja i performativnih igara.