Kako gradske situacije, iako banalne i trivijalne, mogu poprimiti obilježja teško objašnjive blage nelagode, svojevrsne frustracije, pa i iznenadne anksioznosti, uvjerimo se s vremena na vrijeme, možda i ne baš tako rijetko. Recimo, ona situacijska obilježja koja je, filmskim alegorijama, nenadmašno uprizorio David Lynch. Aludiram na tihu jezovitost što izbija ispod pokrova prividno tako obične, sladunjave slike poretka mikrodruštvene stvarnosti. Naizgled patetična idila konvencionalne normalnosti koju iznenada premrežavaju i načinju arhaični simptomi iz mračnih rukavaca kolektivnog podsvjesnog.
Potaknulo me na takva razmišljanja ponovno gledanje nekih filmova spomenutog režisera, razgovori i tekstovi o originalnom autorskom radu i opusu, naravno sve povodom njegove nedavne smrti. A onda su me asocijacije – kako to već biva kada mozak radi po svome, ne da bismo mu dali neki nalog ili mandat – neočekivano vratile u sjećanja na jednu dugu, sada već davnu šetnju New Yorkom, točnije Brooklynom.
Partnerica i ja odlučili smo da se prema drugom najvećem njujorškom javnom parku, Prospectu, u čijoj smo blizini bili smješteni, vratimo pješice iz pravca Bushwicka i Williamsburga, kvartova u kojima smo proveli taj dan. Ima tu puno pješačenja, kilometri i kilometri su pred tobom, ali možeš jer si još uvijek relativno mlad i u dobroj si kondiciji. A i na putovanju si, pa kategorija zvana vrijeme ima potpuno druge ekonomsko-socijalne karakteristike.
Tako se lagana šetnja započeta u kasno ljetno poslijepodne pretvorila u naporan hod beskrajno dugom, ravnom i dosadnom, tipično američkom gradskom avenijom u predvečerje. No sumrak sam po sebi ne bi bio problem da ga nije pratila jedna, za uvijek užurban i uzavreo grad kakav je New York, neobična okolnost.
U nekom trenutku sve oko nas je opustjelo, kako od drugih pješaka na širokom nogostupu, tako i od prometa na ulici. Pritom sebe uvjeravaš da si u relativno sigurnom dijelu grada koji nije na lošem glasu po pitanju nasilja i kriminala, ulična rasvjeta je dobra, nisi zabasao u neki zakutni kvartovski ćorsokak.
Ali ipak je nešto čudno i neobjašnjivo, nema prolaznika i nema prometa na širokoj gradskoj aveniji. A onda se najednom pojaviše ljudi. Grupe, njih po četvoro-petoro, isključivo muškaraca u tihom razgovoru, gotovo mrmljanju, nisu se osvrtali oko sebe. Svi sa dugim bradama i šeširima, odjenuti u prepoznatljive tamne ogrtače koji su im sezali sve do članaka na nogama. Nitko od njih, a naletjeli smo na dosta takvih skupina, nije obraćao pažnju na nas.
Shvatili smo, naravno, da smo se zatekli u dijelu kvarta u kojem živi populacija ultrakonzervativnih Židova, u periodu dana kada prakticiraju večernju molitvu. Išli su iz sinagoge ili prema njoj. Uzeli smo taksi, nije ga bilo lako pronaći, koji nas je odvezao do stana.
