Suvremeni multimedijalni umjetnik Nemanja Cvijanović skrenuo je pažnju na sebe "Spomenikom crvenoj Rijeci – samoobrambenim spomenikom", koji je u najširoj javnosti površno recipiran samo kao postavljanje crvene zvijezde na riječki neboder, iako se radi o višeslojnom radu. Na betonskoj ukošenoj zvijezdi u metalnom okviru je 2800 pobodenih crvenih stakala koja simboliziraju broj palih u oslobođenju Rijeke. To je jedan nivo simbolike. Drugi je da oštro staklo brani zvijezdu od mogućih napada današnjih ljudi i sistema na nju. Treći element je nakošenost koja simbolizira pomak u odnosu na povijesnu zvijezdu koja je već stajala na riječkom neboderu prigodom oslobođenja grada 1945. godine. A našlo bi se još slojeva značenja. To je spomenik sjećanju i krizi sjećanja. S jedne strane inzistira se da je rad spomenik. A s druge imamo njegov jasno obznanjen privremeni karakter, činjenicu da je on postavljen kao projekt s ograničenim trajanjem. Kako bilo, spomenik je sada izložen u Kopru, u Galeriji Loža, gdje piše da je to plastika s potencijalom za socijalnu plastiku, ambijentalnih dimenzija.
Na događaju treba zahvaliti agilnim Obalnim galerijama Pirana koje nose produkciju izložbe. Njezina kuratorica je Majda Božeglav Japelj, a ovo je prvo veće predstavljanje djela ovoga umjetnika u Sloveniji, ali i u širem evropskom kontekstu
I tu dolazimo do teme ovoga našeg osvrta. Naime, Nemanja Cvijanović, riječko-venecijanski umjetnik, otvorio je preglednu izložbu svojih radova u gradovima slovenske Istre, Kopru i Piranu. Ili bismo trebali reći četiri izložbe, budući da se predstavljanje odvija u četiri prostora: Galeriji Loža, Galeriji Meduza i Skladištu Libertas u Kopru te u Gradskoj galeriji u Piranu. Svaka od izložbi ima svoj zaokruženi koncept i prilagođena je prostoru izlaganja. A taj je vrlo raznovrstan, od reprezentativnih gradskih galerija do skladišta, pretvorenog u alternativni galerijski prostor. Naslov cijelog događanja je "Trg neravnodušnih", što je asocijacija na poznati citat iz teksta Antonija Gramscija da nam se najviše bojati ravnodušnih.
Kako je do ove velike izložbe, koja predstavlja presjek dvadesetogodišnjeg umjetničkog rada, uopće došlo? Na događaju treba zahvaliti agilnim Obalnim galerijama Pirana koje nose produkciju izložbe. Njezina kuratorica je Majda Božeglav Japelj, a ovo je prvo veće predstavljanje djela ovoga umjetnika u Sloveniji, ali i u širem evropskom kontekstu. Izložba je zasnovana međuinstitucijski u sudjelovanju s mnogim partnerima. To su Općina Piran, mjesna općina Kopar, Ministarstvo za kulturu Republike Slovenije, Ministarstvo za kulturu Republike Hrvatske, Općina Rijeka, Fondacija Rosa Luxemburg Stiftung iz Beograda i Gradski muzej i Muzej suvremene i moderne umjetnosti iz Rijeke. Posebno dragocjeno bilo je sudjelovanje hrvatskih muzejskih ustanova koje su posudile djela iz svojih zbirki i tako omogućile nadogradnju predstavljanja ovog autora i njegova opusa u Kopru i Piranu.
U deplijanu izložbe Nemanja Cvijanović je prikazan kao multimedijski umjetnik koji djeluje na polju videa, fotografije, performansa i konceptualne umjetnosti. A onda slijedi ono najvažnije, a to je da se radi o radikalno angažiranom umjetniku u suvremenoj vizualnoj praksi. On je u svim svojim radovima kritičan, "radikalno pobunjen, ali i suptilno ironičan i duhovit". Izložba je rezultat umjetnikova izbora vlastitih ključnih radova.
U izložbenim prostorima postavljeni su radovi u širokom rasponu medija, od fotografija, slika, keramike, kolaža, videa, grafike, instalacija do multimedije. Raspored na različitim lokacijama nije kronološki, nego problemski i u prvi plan stavlja komunikaciju s posjetiteljima. Izložbu prate vodstva s umjetnikom i kustoskinjom te stručne radionice za studente vizualnih praksi Univerziteta na Primorskem.
Najpoznatiji Cvijanović rad – "Samoobrambena" petokraka (Foto: Srećko Pulig)
Nakon studija slikarstva u Veneciji, Cvijanović je, osim članstva u strukovnim organizacijama, pokrenuo udrugu i međunarodnu galeriju SIZ (Samoupravna interesna zajednica) u Rijeci, koja se u međuvremenu ugasila. To ga nije spriječilo da izlaže u nas i u svijetu, od Italije, preko Austrije, Belgije, BiH, Francuske, Kine, Rusije, Velike Britanije, Švicarske, Koreje do SAD-a i Norveške.
Ova reprezentativna izložba predstavlja veliki broj djela među kojima možemo spomenuti tek neka, a na nekolicinu njih se i fokusirati. U Gradskoj galeriji Piran to su npr. "Mrtva priroda", "Fasci al muro", "All Right", "Republika..." te "Do Not Fuck With Social Democracy" i djela iz serije grbova. U interpretaciji povijesnih događanja iz naše zajedničke prošlosti tu su "Za mnom drugovi, hura!" i "Jedna i tri stolice".
Zadržimo se na dva rada. Govoreći o neonskom natpisu "Fasci al muro (Campo Santo Stefano)", ispisanom naopačke, autor u opisu svog rada kaže: "Rad je nastao slučajnim zapažanjem nedavno izbrisanog zapisa na vanjskom zidu crkve Santo Stefano u Veneciji koja se nalazi na istoimenom trgu na kojem se nalazi Palača Cavalli-Franchetti u kojoj je autor prvi put izložio rad. Teško odgonetljive riječi sa zida na venecijanskom trgu nagnale su umjetnika da zamisli ortogonalnu projekciju povijesne antifašističke parole koja nadilazi udaljenosti i kao da prolazi zidovima palača, dajući snagu i vitalnost razmišljanju o nijemom sadržaju koji se unatoč revizionističkom programu ne da izbrisati." Neonskom natpisu dodano je čitanje pisama na smrt osuđenih talijanskih partizana.
Iz svega je vidljivo o kakvom se formalno i sadržajno radikalnom autoru u slučaju Nemanje Cvijanovića radi. On nije tvorac jednog hita ("samoobrambene" zvijezde), već autor s bogatim, dugogodišnjim opusom
Rad "Jedna i tri stolice" iz 2003. godine instalacija je s pravom stolicom na kojoj je strijeljan partizan Vjekoslav Dukić, 1941. godine na Trsatu. On se sada čuva u zbirci Muzeja grada Rijeke kojem je dopalo da čuva i zbirku ukinutog Muzeja narodne revolucije. Ta jedna stolica stoji u odnosu s poznatim radom Josepha Kosutha "Jedna i tri stolice".
U prostoru Skladišta Libertas vidimo Cvijanovića kao predstavnika "estetike aktivizma". Tu se, uz ispisane parole i transparente kojih je pun prostor, može pogledati video s naslovom "Aplauz" iz 2009. godine. On je snimljen na manifestaciji zagrebačke neovisne scene "Operacija: grad". O tome u deplijanu piše: "Cvijanović je za izrežirani protest na zagrebačkom trgu unajmio 200 mještana, koji su nakon jednosatnog aktivnog izražavanja svojih stajališta primili novac. Dok je akcija trajala nije bilo moguće razabrati svrhu sastajanja, jer su transparenti nosili slogane različitih političkih, nepolitičkih, utopijskih, feminističkih, idealističkih stajališta, sve do metapozicije spram protesta u toku, npr. 'Tko šuti odobrava!'. Umjetnik je demonstrante postavio u poziciju u kojoj bi se zapravo morali naći sami, kao angažirani pojedici protiv nepromjenljivih, nedemokratskih odluka vladajućih aparata moći. Vlastiti aktivizam otpora tako je projecirao na širu skupinu, infiltrirao se u njihovu svijest i pružio suptilnu kritičku refleksiju o konceptima moći, autoriteta, zabrana, osobne i kolektivne odgovornosti." Nismo sigurni koliko ovaj rad funkcionira i na ironijskom aspektu, a koliko zapada u cinizam, koji je inače autoru u načelu posve stran.
Zato se ne doima ciničnim autorov rad "Plaćam struju", koji kopijom nadgrobne ploče s Titova groba na Dedinju i njenim zagrijavanjem na struju pretvara "grob" u ogromni "radijator" koji poziva da se na njemu ugrijemo. Nije to kritika hodočašćenja u Kuću cveća, koliko i doslovno topla poruka da nas Titova ideja još grije.
"Jedna i tri stolice" (2003) (Foto: Srećko Pulig)
U maloj Galeriji Meduza, prostoru intimnijem od reprezentativnih gradskih galerija, izlaže Cvijanović zvučno-ambijentalni rad "Jeste li za valcer?". Radi se o šest plešućih figura, ostvarenih u suradnji s majstorom Chisanom Hopasom u maniri napuljskih pastira za jaslice, a izrađenih prema motivima prizora iz tri filma koji daju zvučno-ambijentalni štih radu. Riječ je o motivima filmova trojice režisera ("The Guernica Tree" F. Arrabala iz 1975., "Salò o le 120 giornate di Sodoma" P. P. Pasolinija iz 1975. i "La salita (dalla trilogia I Vesuviani)" M. Martonea iz 1997.). U prvom filmu vidimo dramatičnost španjolskog građanskog rata kroz ljubavnu priču para. Pasolini u svom djelu postavlja niz pitanja o kratkotrajnoj "državi" Salò. Martone u svom "Usponu" utapa u oniričku atmosferu vulkanskog pejsaža kao nadrealističke kulise u kojoj se našao napuljski župan pod teretom odgovornosti i ideoloških dilema.
Teško je osvrnuti se na sva djela pa u nastavku samo nabrajamo još neka. "Center is Right!" je natpis, neonska instalacija, lažno pripisan Adolfu Hitleru. "Živjela snaga naroda!", video. "Slatki teror", novi prijedlog mozaičkog friza Gustava Klimta za blagavaonicu palače Palais Stoclet u Bruxellesu. "Catering", ljudske kosti, inkjet print na papiru. "Upotrebno socijalno slikarstvo (Gramsci je živ)", akril na tabli. Tu je i izložak obiteljskog stabla, reprezentiran partijskim knjižicama Cvijanovićeva djeda i oca iz KPJ te autora iz jedne od talijanskih komunističkih partija.
Iz svega je vidljivo o kakvom se formalno i sadržajno radikalnom autoru u slučaju Nemanje Cvijanovića radi. On nije tvorac jednog hita ("samoobrambene" zvijezde), već autor s bogatim, dugogodišnjim opusom. U razgovoru s njime, osim što nas je proveo kroz galerijske postave, čuli smo i opasku kako se jedna ovako ambiciozno zamišljena izložba u četiri reprezentativna prostora, a takvog, angažiranog tipa umjetnosti, u Hrvatskoj još ne može zamisliti. To govori i o specifičnosti slovenskog dijela Istre – vidjeli smo to i usput, po grafitima na zidovima, po gostioni u kojoj vrećica za šećer nosi sliku jugoslavenske zastave s petokrakom i po puno drugih malih detalja, da je ovo jedan antifašistički, antikapitalistički i nacionalizmom uglavnom netaknut kraj. Turizam, koji je i ovdje postao zamjenom za propali ribolov i prerađivačku industriju, ipak je još u mirnom suživotu s načinom postojanja stanovnika ovoga kraja. U takav ambijent se izložba Nemanje Cvijanovića dobro uklopila. Da nije fraza, rekli bismo kako nitko nije prorok u svome kraju.
