Oko tih se pitanja očito ne slažemo, zato o njima nećemo ni raspravljati; otprilike tim je riječima donedavni čelnik jedne od simbolički najvažnijih – ali, nažalost, već dugo vremena sistematično i temeljito degradiranih – akademsko-znanstvenih institucija u ovoj zemlji, navodno znao intervenirati i prekidati situacije na sastancima kada bi se povele debate o temama o kojima su očito postojala poprilično suprotstavljena stajališta među prisutnima. Pišem navodno, jer spomenutom iskazu nisam svjedočio, ali je izvor informacije vrlo pouzdan svjedok, pa ga uzimam kao relevantnu referencu.

Izjava je naravno i u najkraćem tragikomična, ali i kontradiktorna te paradoksalna. Kakva je to rasprava bez neslaganja? Nisu li razmimoilaženja u stavovima i mišljenjima conditio sine qua non za svaki vid komunikacije koji pretendira biti raspravnim sučeljavanjem? Sjeća li se još netko starih dobrih teza o dijalektici mišljenja? Može, naravno, i s druge strane. Kako izgleda "rasprava" u kojoj se unaprijed kalkulira pretpostavljenim konsenzusom u stavovima i računa na bezuvjetno slaganje? Je li to rasprava ili ipak nešto drugo, recimo bespogovorno povlađivanje već unaprijed donesenim zaključcima? "Rasprava" kao fingiranje demokratske procedure, smokvin list za apsolutističko jednoumlje. I to na instituciji koja bi po svome društvenom mandatu trebala biti predvodnica u širenju i promoviranju raspravno-debatne kulture.

Primjer je, ponavljam, indikativan i tragikomičan, ali ni izbliza usamljen. Prije da potvrđuje pravilo jednog prostora u njegovom povijesnom vremenu, nego što predstavlja sporadičnu iznimku, jer sad već decenijama svjedočimo zanimljivom, no ne i slučajnom fenomenu. Što je nominalna demokratska kultura parlamentarnog višestranačja starija i zrelija, to se stvarni javni, medijski i unutar institucionalni prostori za prava debatno-raspravna suočavanja i kritički-argumentativne intervencije u zbilju postojećeg ekonomsko-političkog, društvenog realiteta – sužavaju. Paradoks je, kažem, tek prividan. Ne može biti drugačije u tipu sistemskog uređenja društva čiji habitus inherentno premrežavaju korupcija, klijentelizam, nepotizam, stalne borbe za monopol, moć i kontrolu... Kapitalizam, ukratko. Uz važan dodatak da se ovdje ne radi ni o kakvom zastranjenju ili nekakvom atavizmu tranzicijskog kapitalizma s periferije. Nema tu nikakvog zaostajanja "zbog mentaliteta", kako nam neki libertarijansko-neokonzervativni interpretatori naše društvene stvarnosti vole nerijetko prišiti. A nama bi potom preostalo samo da se autokolonijalno pokunjimo i poklopimo po ušima kao nedorasla dječica. U suprotnosti s takvim tlapnjama, riječ je o samoj suštini kapitalizma kao takvog. Sistema koji je u svojoj srži duboko nedemokratski, pa izjava s početka može biti iskorištena i kao njegov slogan ili moto.