Prije nekih godinu-dvije dobila sam pomalo neobičan poziv male kreativne zagrebačke firme koja se bavi uzgojem i prodajom biljaka za sadnju: predložili su mi da za njih napišem kratku priču o mimozi. Bila bi to priča, rekli su, koja slavi osjetljivost. Ideja mi se svidjela, mimoza je interesantna biljka, tako kontradiktorna da se može reći da ima osobnost: u toj se svojoj osjetljivosti hrabro pojavljuje već u zimu, puno prije ostalih vjesnika proljeća, prva je onako raskošno žuta, mirisna i lijepa usprkos mrazovima; ako je takneš samo malo jače, njeni cvjetići se pretvore u prah, ali također ima bodlje i možeš se na nju ubosti do krvi. Mimoza je tankoćutna u toj mjeri da je postala metafora, jer pruža nježnost i treba nježnost. Što čak i nije antropomorfizacija, za nju je to pitanje života. Ako smo pažljivi prema mimozi, bit će sve okej. Tako sam naivno razmišljala, bez pravog predznanja o biljnom svijetu, a onda je stigao otrježnjujući mejl u kojem je voditeljica ovog cvjetnog projekta objasnila da će, do daljnjeg, morati odustati od mimoze, jer su istraživanja pokazala da se radi o vrlo toksičnoj biljci, čiji bi listovi, ako ih netko proguta, mogli biti smrtonosni, a njihova firma, logično, ne želi preuzeti takvu odgovornost. Vidiš ti mimoze, pomislila sam, tihi ubica, što nam sve iz potaje prijeti, dobro smo i živi.
I baš je mimoza cvijet koji svake veljače poklanjam kćeri za rođendan ili, koji dan kasnije, prijateljicama za Dan žena. Nisam, naravno, prekinula s tim običajem, jer mimoze ipak ne skaču ljudima u usta. Ne zaboravi da ne smiješ žvakat mimozu, rekla sam kćeri i ove godine kad sam joj darovala cvijet. Volim poklanjati i primati cvijeće i pretpostavljam da nisam ciljana publika hita Milley Cyrus gdje osnažena lirska protagonistkinja, nakon ljubavnog kraha, sama sebi kupuje cvijeće. Pitam kćer što misli o tome. Znaš da ne volim takvu muziku, ni prvoloptaški feminizam, kaže. Kad sam ja imala dvadeset i jednu, odgovorila sam, nije bilo prvoloptaškog feminizma (što god to značilo), postojao je samo jedan običan najobičniji feminizam, poželjan kao baba roga iza zavjese. No oduvijek su postojale i pjesmice u kojima žene veselo zapomažu kako su snažne i kako mogu bez nekog pogrešnog tipa. Tako da to nije feminizam, to je prikriveni stockholmski sindrom. Zaključim.
Veza feminizma i cvijeća opjevana je u jednoj od himni feminističkog pokreta, pjesmi "Kruh i ruže" koja je nastala 1912. za vrijeme štrajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv "prosjačkih plaća i rada djece", a nije naodmet prisjetiti se teksta:
"Dok marširamo, marširamo u ljepoti dana,
Milijuni zamračenih kuhinja, tisuće posivjelih zdanja,
Dotaknuti su sjajem svim koji iznenadno sunce pruža
Jer ljudi čuju naš pjev: Kruha i ruža! Kruha i ruža!"
Pjesnikinja i jedna od ikona feminizma Emiliy Dickinson više je nego do vlastite sobe držala do vlastitog vrta, a od cvjetova iz svog cvjetnjaka napravila je prekrasan herbarij od 66 stranica u kojem su biljke složene na način jedne pjesnikinje: vrlo precizno i uredno, ali zaigrano, neobično i prkoseći nekoj strogoj botaničkoj logici. Danas je ovaj herbarij dostupan i na internetu, a vrijedi si priuštiti takvo vedro iskustvo na sivom rubu zime.
O herbarijima je lijepo i informativno pisala Vesna Vuković, koja u svom tekstu za Kulturpunkt spominje i herbarij revolucionarke Rose Luxemburg. Žena koja je bila "oštri mač i plamen revolucije", kako ju je nazvala suborkinja Clara Zetkin, na svojim je putovanjima između političkih govora, čije su se superiornosti plašili muškarci onoga doba, brala i sakupljala cvjetove slažući u svom herbariju biljni arhiv u kojem je očuvana krhkost sna o boljoj i nježnijoj sutrašnjici.
Pričam o tome s kćeri i usput napominjem kako smo mi praunuke lugara, bivšeg težaka, koji je ostavio kupus, bob i lozu da bi sadio cvijeće i ukrasno bilje, uređivao javne prostore i parkove. Prema pričama i fotografijama, bio je pravi pater familias, ali ipak s puno smisla za jorgovane, ružice i đirane. Uostalom, najnježnija slika koju imam na vlastitog oca, unuka spomenutog lugara, ona je kad ozareno priča koliko voli poljsko cvijeće i turske karanfilčiće koji su rasli po krovovima, između crijepova dalmatinskih kuća. Omiljeni cvijet mog oca: žuta ruža. Svaki otac bi trebao imati svoj omiljeni cvijet za koji njegova djeca znaju.
Baš mi je žao, kaže kćer, što se stvari nisu tako razvijale. Bilo bi bolje da je obrnuto, bilo bi bolje da su muški učili od žena. Da su ljudi generalno pažljiviji, da više brinu jedni o drugima, o živim bićima i o stvarima, kuhaju skupa, igraju se s klincima i te "ženskaste" stvari, na kraju krajeva da jedni drugima poklanjaju to glupo cvijeće, razgovaraju i pokazuju emocije još nekome osim psihoterapeutu. Da su muškarci malo više preuzeli od ženske tradicije, sve bi bilo bolje i pitomije, misli kćer. To je i jedini način da žene imaju više vremena za normalan život i zabavu i rad. A i muškima bi bilo bolje, kaže ona.
Bilo bi bolje i zapravo je potpuno jednostavno, ali nije realno, pogotovo ne na Balkanu, ovdje većina tipova još uvijek misli da bi im od toga otpala ona stvar. Ovako, jedni ćemo drugima uskoro dolazit samo u goste, kažem ja. Ukoliko ne pobijede ovi klečavci koji mole na Trgu da nas sve zatvore u "zamračene kuhinje" pa sve ode u drugom smjeru. Sjeti se Irana, sjeti se Afganistana prije nekoliko desetljeća, a pogledaj ih danas – stvari lako odu nizbrdo.
Generacija djevojaka moje kćeri, u nemjerljivo većem broju u odnosu na moju generaciju, odrastala je sa saznanjem da se, ako ne žele, ne moraju udati ili imati djecu. Da će njihovi roditelji podjednako prihvatiti njenog partera ili njenu partnericu, bez obzira na rasu ili nacionalnost. Roditelji danas, u puno manjoj mjeri, očekuju da djevojka ostane u vezi s nekim tko bi bio u stanju udariti je, vrijeđati, ali i izgovarati rečenice poput "oprao sam TI suđe".
Pa ipak, žive li današnje djevojke sretnije od svojih majki ili od svojih baka, u suvremenom društvu u kojem slobodnije cvijeta tisuću cvjetova, ali – čini se – svatko sebi kupuje cvijeće?
Misliš u društvu u kojem se svi hrane u pekari, jer imaju taman za kruh, ali ne i za ruže? Dobacuje kći.
Razgovor nam prekida rušenje vaze u dnevnom boravku: naša mačka je ovih dana više puta nasrtala na mimozu u želji da je pojede. Kako mački objasniti da je biljka otrovna, ako je neodoljivo privlači? Kad smo je sklonili sa stola, pronašla ju je na ormaru.
Možda je i ovoj mimozi mjesto u herbariju. Tako ćemo sačuvati nju, a i sebe. Od svakog cvijeta otrovnog, jestivog, žilavog, bodljikavog, mirisnog, žutog, plavog, ostaje samo njegova krhka bit i to je tajna herbarija. U zbirkama sušenog bilja koje su brižno sastavile Rosa ili Emily, pjesnikinja je sačuvala svoj vrt u razigranom cvatu, nešto opipljivo, konkretno, a revolucionarka strpljivost, zanos i ljubav koji su je vodili, cvjetove kao metafore neophodne i za građenje boljeg svijeta i za sastavljanje herbarija. Možemo nagađati što su naučile od cvijeća, o poeziji ili o ravnopravnosti, ali zasigurno ovi herbariji govore u prilog velikom zanimanju i poštovanju biljnih bića u vrijeme kada to nije bio trend kao danas (ili u romantizmu).
Herbariji podsjećaju da je upravo krhkost vječna.
A cvijeće, ta zaigrana i sveprisutna nježnost svijeta, podsjeća da onaj osmomartovski buket jedan dan u godini ne znači previše, ako ga ne primjećujemo inače.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
