Zoran Milanović, aktualni predsjednik Republike, objavio je svoju predsjedničku kandidaturu 17. lipnja 2019., otprilike šest mjeseci prije prvog kruga izbora. Pet godina kasnije, 17. lipnja je evo prošao, do izbora je otprilike šest mjeseci, a ni jedan relevantan kandidat još nije obznanio da će se upustiti u predsjedničku utrku, odnosno ni jedna od pet glavnih parlamentarnih partija nije istaknula svog kandidata za Pantovčak. To je donekle razumljivo kad se uzme obzir da su u protekla dva mjeseca održani parlamentarni i europski izbori: u tim okolnostima bilo je prilično besmisleno promovirati kandidata za izbore koji će se održati tek za nekoliko mjeseci. Čini se da su sve stranke procijenile da će tri jesenska mjeseca biti dovoljna da birači prepoznaju njihovog čovjeka za drugu najmoćniju dužnost u državi.
Može li Selak Raspudić na predstojećim predsjedničkim izborima biti ono što je Miroslav Škoro bio na prošlim? Može li, poput Škore, dobiti gotovo 25 posto glasova? I 15 posto bio bi za nju izuzetno dobar rezultat
Jedini koji su dosad objavili da će se natjecati za predsjedničku dužnost jesu Mislav Kolakušić, šef stranke Pravo i pravda te donedavni zastupnik u Europskom parlamentu, ali i on je to učinio u svojevrsnom afektu nakon teškog poraza na europskim izborima, te Karolina Vidović Krišto koju su vodili slični motivi. Šanse su im nikakve: on je definitivno proćerdao političku priliku koja mu je stjecajem okolnosti pala u ruke prije pet godina, ona nije shvatila da zavjereničke teorije i ultrahrvatstvo nisu dovoljni za opstanak u politici. Osim njih dvoje, najbliže objavi kandidature primakla se Marija Selak Raspudić, saborska zastupnica izabrana na listi Mosta koja se – zajedno sa svojim suprugom Ninom Raspudićem – razišla s Mostom na pitanju liste za Europski parlament.
Ona je konačnu odluku najavila za rujan, a dotad planira voditi razgovore o formiranju nove stranke: spomenula je Damira Vanđelića i Darija Zurovca, što znači da cilja i na umjereno desne pa i centrističke glasače. Jasno joj je da uspješne predsjedničke kampanje ne može biti bez kakve-takve organizacijske strukture na terenu i bez pristojne količine novca. Može li Selak Raspudić na predstojećim predsjedničkim izborima biti ono što je Miroslav Škoro bio na prošlim? Može li, poput Škore, dobiti gotovo 25 posto glasova? I 15 posto bio bi za nju izuzetno dobar rezultat, ali to će u velikoj mjeri ovisiti i o tome tko će biti HDZ-ov kandidat ili kandidatkinja te hoće li na desnici biti još barem jedan relativno jaki pretendent na predsjednički položaj.
Marija Selak Raspudić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
HDZ
Najviše medijskih špekulacija, logično, vezano je uz to koga će HDZ poslati u bitku za jedinu visoku poziciju u vlasti koja nije pod HDZ-ovom kontrolom. Andrej Plenković izjavio je da će odluka o tome biti donesena poslije 13. srpnja, kad će HDZ birati najuže stranačko vodstvo, to jest predsjednika, zamjenika predsjednika i potpredsjednike. Plenković će, bez ikakve sumnje, ozbiljno pristupiti odabiru te osobe, jer mu je i privatno veoma stalo da se Milanović iseli s Pantovčaka. Također, stalo mu je da ta osoba bude maksimalno lojalna.
Od imena koja su dosad spomenuta u medijima ono Davora Ive Stiera činilo se vjerojatnijim izborom od drugih opcija, s obzirom na to da bi Stier možda mogao zahvatiti i u biračke bazene desnije od HDZ-ova, a nije isključeno da bi ga i Domovinski pokret mogao podržati kao svoga kandidata. Stier je, međutim, nakon što je izabran za europarlamentarca, izjavio da ga ne zanima ništa osim zastupničkog rada u Bruxellesu: valjda računa da je dosta što se jednom prevario, vrativši se iz Europskog parlamenta na ministarsku poziciju u prvoj vladi Andreja Plenkovića, poziciju na kojoj se zadržao relativno kratko. Marija Pejčinović Burić – koja je, inače, bila zamijenila Stiera na čelu vanjskoposlovnog ministarstva, pa je zatim izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe u Strasbourgu – također je spomenuta u žurnalističkim nagađanjima o HDZ-ovoj uzdanici protiv mrskog Milanovića. Ona, za razliku od Milanovića, raspolaže staloženošću i uglađenošću, no to teško da je dovoljno za pobjedu. Pejčinović Burić, zapravo, nije političarka, nije vična kampanjama i konfliktima, nema političku strast koja je, primjerice, krasila Kolindu Grabar-Kitarović: možda bi, kao i mnogi drugi ljudi, bila solidna predsjednica kad bi je netko postavio na tu dužnost.
Spominjanje književnika Mire Gavrana, predsjednika Matice hrvatske i friškog akademika, nije isisano iz novinarskog prsta nego je – u formi probnog balona – plasirano u medije iz najbližeg Plenkovićeva okruženja. Nije, međutim, doživjelo nikakav odjek u javnosti. Osim što je Gavran nesumnjivo politički potkapacitiran i nepoznat najširim biračkim slojevima, Plenković bi teško objasnio zašto je – pored živih i zdravih 215 tisuća članova HDZ-a – nominirao čovjeka koji nije član stranke, mada su Gavranovi stavovi vrlo bliski HDZ-ovim. Naravno, kontinuirano se u ovom kontekstu vrti i ime Olega Butkovića, ministra mora, pomorstva i infrastrukture te potpredsjednika Vlade i HDZ-a, a vrti se ponajviše stoga što se Butković tokom kampanje za parlamentarne izbore "proslavio" Facebook-podbadanjem Zorana Milanovića. Toliko ga je opila ta slava da se i dalje pokušava baviti istom rabotom, i pritom javno govori da su baš ti njegovi statusi bili ključni za izbornu pobjedu HDZ-a. Butkovićeve su ambicije goleme, ali realnost je nešto drukčija: on nije format za predsjednika Republike, što mu je i samome jasno.
Morat će se dobro pomučiti za drugi mandat – Zoran Milanović (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
SDP
Ako se nešto drastično ne izokrene na SDP-ovim unutarstranačkim izborima u rujnu, Zoran Milanović opet će biti predsjednički kandidat najveće opozicijske partije. Kad govorimo o drastičnom izokretanju, ustvari mislimo na teoretsku soluciju da se Tonino Picula kandidira za nasljednika Peđe Grbina i da uspije u toj nakani. Picula je izjavio da ne bi podržao Milanovića, no vrlo je izvjesno da se Picula neće kandidirati za predsjednika SDP-a, jer se – što god on o tome mislio i govorio – ne može na duže staze biti šef velike stranke i zastupnik u Europskom parlamentu, a Piculi ne pada na um da se odrekne sigurne, unosne i lagodne briselske pozicije. SDP, usto, sve i da hoće, ne može u idućih par mjeseci izmisliti kandidata čije bi izborne šanse bile barem jednake Milanovićevim.
Premda aktualni predsjednik države još nije izravno potvrdio da će ići po drugi petogodišnji mandat, sve govori u prilog tome. Milanović je naškodio sebi i svojim šansama za reizbor time što se na parlamentarnim izborima svrstao na stranu SDP-a, odnosno na stranu gotovo svih mimo HDZ-a, a pritom nije podnio ostavku na predsjedničku dužnost: em je odbio dio svojih potencijalnih glasača nespremnošću da do kraja politički riskira, em je otvorio prostor HDZ-u i Plenkovićevim satelitima da ga nazivaju kršiteljem Ustava. Na ovoj potonjoj optužbi, kao i na prozivanju za služenje ruskim interesima, bazirat će se HDZ-ova kampanja protiv Milanovića. Unatoč tome, sadašnji predsjednik ima realne izglede da ponovno bude izabran, ali morat će se dobro pomučiti da dođe do toga, čak možda i više nego 2019. godine, i morat će mu se sretno poklopiti okolnosti kad je riječ o sastavu i postupcima protukandidata. Na ruku mu ide činjenica da je sva ostala vlast pod nadzorom HDZ-a, a dosad se pokazalo da su glasači u tom pogledu skloni uspostavljanju svojevrsnog balansa. Milanović, međutim, ne bi smio računati da će se to zbiti po automatizmu.
Domovinski pokret
Ivan Penava, predsjednik DP-a, nedavno je izjavio da će njegova stranka imati svog predsjedničkog kandidata, jer da treća stranka po snazi u državi naprosto mora aktivno sudjelovati na predsjedničkim izborima, ali da se još nije razgovaralo o tome tko će preuzeti tu ulogu. I valja vjerovati da se nije razgovaralo, s obzirom na to da je DP od travanjskih izbora okupiran vlastitim diletantizmom i uglavljivanjem u strukture vlasti. DP će, prema svemu sudeći, izići sa svojim kandidatom samo zbog toga da formalno odradi ono što se očekuje od treće stranke u zemlji, ali svjesni su da njihov kandidat ili kandidatkinja – to bi možda mogao biti Slaven Dobrović, nekoć Mostov ministar u kratkotrajnim vladama HDZ-a i Mosta – ne može dobiti više od nekoliko postotaka, što bi im svejedno moglo stvoriti probleme u koaliciji s HDZ-om, jer bi značajan dio tih glasova inače otišao HDZ-ovom kandidatu. U svakom slučaju, Ivan Penava i Mario Radić najradije bi preskočili predsjedničke izbore, no situacija je takva da to sebi ne mogu priuštiti.
Ivana Kekin i Damir Bakić (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Možemo!
Prema informacijama iz krugova bliskih vodstvu ove platforme, dvoje je ljudi u igri za njihova predsjedničkog kandidata, odnosno kandidatkinju: to su Ivana Kekin i Damir Bakić. Kekin uživa veću popularnost među biračima, no pitanje je treba li joj u ovoj fazi političke karijere upuštanje u bitku u kojoj ne može pobijediti. Kandidatura Kekin, osim toga, vjerojatno podrazumijeva i nešto veći stupanj konfrontacije sa SDP-ovim kandidatom, a to ne bi koristilo ideji o sprječavanju HDZ-a da zauzme i predsjednički položaj. Bakić nije toliko popularan, ali je dovoljno ozbiljan i politički artikuliran čovjek da ostvari rezultat koji neće osramotiti ni njega ni stranku. Vidjet ćemo što je u ovom trenutku prioritet platforme Možemo!: povećavanje vidljivosti organizacije i njezinih najistaknutijih ljudi ili vođenje računa o strateškoj suradnji sa SDP-om manje od godinu dana prije izbora u Zagrebu, odnosno prije lokalnih izbora?
Most
Sljedba Bože Petrova i Nikole Grmoje još uvijek pati od dezorijentiranost izazvane odlaskom Nine Raspudića i Marije Selak Raspudić, a onda i teškim porazom na europarlamentarnim izborima. Nema na vidiku lica koje bi Most mogao kandidirati s realnim očekivanjem pristojnog rezultata, ako izuzmemo Petrova i Grmoju koji najvjerojatnije neće u predsjedničku kampanju. I ova bi stranka, kao i DP, najradije prespavala prve iduće izbore, ali veća je mogućnost da će imati pro forma kandidata ili kandidatkinju, e da bi se u javnosti pokušao ostaviti dojam o vlastitoj snazi i relevantnosti.
