U romanu Gospodar svjetlosti iz 1967 brilijantni Roger Zelazny piše o kolonizaciji dalekog planeta nakon uništenja Zemlje, gdje šačica moćnika uz pomoć tehnologije kontrolira društvo i održava ga podijeljenim u kaste. Među pobunjenicima jedna grupa sebe naziva akceleracionistima – zagovornicima ubrzavanja društvenih i tehnoloških promjena. Ono što je tada bilo tek literarna ideja, kasnije je postalo politička teorija.
Akceleracionizam u osnovi zastupa ideju da društvene i ekonomske sisteme treba ubrzati do krajnjih granica kako bi se doveli do tačke pucanja, nakon čega bi nastao novi poredak. Postoji nekoliko pravaca akceleracionizma, od marksističkog, koji želi srušiti kapitalizam iznutra, do desničarskog, koji koristi kaos i društvenu polarizaciju za ostvarenje svojih ciljeva. A upravo desničarski akceleracionizam je danas najvidljiviji i najopasniji.
Za ovaj pojam prvi put sam čuo 2019, kada sam pročitao manifest novozelandskog teroriste Brentona Tarranta, koji je u martu te godine u džamiji u Christchurchu sistematski ubio 51, a ranio 89 osoba. Pored ksenofobičnih i rasističkih tirada, dvije stvari su mi zapale za oko: prvo, on sebe naziva eko-teroristom i akceleracionistom, a drugo, hvali Donalda Trumpa, ne zbog njegovih politika, već zbog toga šta Trump predstavlja – simbol raspada starog poretka. Tarrantova ideja je bila jasna: izazvati što više kaosa kako bi se ubrzao raspad multikulturalnog društva i uspostava „čistijih“ nacija.
Desničarski akceleracionisti vjeruju da se postojeći sistem ne može reformirati, već ga treba srušiti. Njihov modus operandi nije striktno politički – on se manifestira kroz digitalne platforme, ekonomske krize, pa i terorističke napade. Njihove ideje su mutirale iz subkulturnih internetskih foruma u realnu političku strategiju.
Društvene mreže su postale njihovo glavno oružje. Uzurpacijom koncepta apsolutne slobode govora, omogućeno je da se ekstremističke ideje šire bez ikakvog otpora. Na platformama poput nekadašnjeg 4chan-a, Reddita i Twittera (danas X), desničarski akceleracionisti stvaraju digitalne eho-komore u kojima se radikalne ideje pretvaraju u konkretne akcije. I dok je prije deset godina ovo bio marginalni fenomen, danas imamo ljude na ključnim političkim i korporativnim pozicijama koji igraju po pravilima akceleracionista.
Donald Trump, na primjer, nije teoretičar akceleracionizma, ali njegova politička karijera savršeno se uklapa u taj narativ. Njegova politika i retorika ne odražavaju konzervativne vrijednosti, već funkcioniraju kao katalizator podjela i kaosa. Slično je i s Elonom Muskom, koji preuzimanjem Twittera nije samo kupio društvenu mrežu – on je preuzeo ključni mehanizam širenja radikalnih ideja. Kada Musk ukida moderaciju sadržaja pod maskom slobode govora, on ne samo da omogućava ekstremistima neograničeni prostor, već i ubrzava normalizaciju njihovih stavova.
Ovo što se dešava u Americi već se širi drugdje. Digitalni prostor je postao bojno polje u kojem se oblikuje politička stvarnost, a akceleracionisti su prepoznali njegovu moć daleko prije nego tradicionalni politički akteri. Oni ne žele „povratak tradicionalnim vrijednostima“, kako to na površini izgleda – njihov cilj je potpuni reset sistema, a da bi to postigli, spremni su na sve.
Nasilni akceleracionizam je već uzeo maha. Od napada u Christchurchu do Breivika u Norveškoj, od QAnona do radikalizacije na Telegramu i Discordu, obrasci su jasni. Svijet ide prema još većoj političkoj nestabilnosti, i akceleracionisti taj proces ne posmatraju pasivno – oni ga aktivno potpiruju.
Ono što ovu ideologiju čini posebno opasnom jeste njena prilagodljivost. Desničarski akceleracionizam ne djeluje samo kroz nasilje – on se infiltrira u ekonomske, tehnološke i kulturne sfere. Vidimo to kroz finansijske spekulacije koje destabilizuju tržišta, korištenje kriptovaluta za finansiranje ekstremističkih grupa, kao i kroz takozvane „meme ratove“ u kojima se ideološka propaganda plasira na način koji je primamljiv mlađim generacijama. Oni koji stoje iza ovih procesa shvatili su da je destabilizacija društva moguća ne samo putem oružanog nasilja, već i kroz ekonomski pritisak i informacioni kaos.
Još jedan ključni aspekt je upotreba AI tehnologije u širenju akceleracionističkih narativa. Generativni modeli sada omogućavaju kreiranje hiperrealističnih dezinformacija, lažnih snimaka i propagande koja se širi brže nego ikada prije. Time se dodatno brišu granice između činjenica i fikcije, što ide u korist onih koji priželjkuju kaotičan svijet u kojem je nemoguće razlikovati istinu od laži.
Ključno pitanje je: kako se tome suprotstaviti? Prvi korak je razumijevanje fenomena. Akceleracionizam nije teorija zavjere, već stvarna strategija koja se koristi u digitalnom i stvarnom prostoru. Drugi korak je odgovornost tehnoloških kompanija i medija – omogućavanje neograničenog prostora za širenje radikalnih ideja pod izgovorom slobode govora nije neutralan čin, već direktan doprinos ovom procesu. Treći korak je obrazovanje – ukazivanje na manipulativne taktike akceleracionista i osnaživanje društva kroz medijsku pismenost.
Najgore tek dolazi – osim ako to ne prepoznamo na vrijeme i ne počnemo razmišljati o načinima suprotstavljanja prije nego što postane prekasno.
