Za razliku od donedavnog američkog predsjednika Donalda Trumpa, liderima evropske krajnje desnice pandemija nije naštetila, tvrde u britanskom Guardianu politolozi Cas Mudde i Jakub Wondreys. Njihov članak je svojevrstan sažetak komparativne studije istih autora, u kojoj se opsežnije elaborira spomenuta teza. Glavna motivacija je da se razbije predrasuda kako su "populističke" stranke ignorirale prijetnje prouzročen virusom Covid-19, pa su zato i izborno kažnjene. Njihov fokus je na zemlje članice EU-a. Istina je da je pozicija krajnje desnice ostala nepromijenjenom, u okviru statističkih grešaka u ispitivanjima javnog mnijenja – u martu 2020. potencijalnih je glasača krajnje desnih stranaka u evropskom prosjeku bilo 14,5 posto, u aprilu 13,9 posto, a u junu 14 posto.
Dakle, ispitani građani, glasači i neglasači, nisu kaznili krajnju desnicu za njeno neodgovorno ponašanje u krizi. Jer, "neuobičajeno" neodgovornog ponašanja nije ni bilo. Izvanevropski primjeri, poput Trumpa u SAD-u, Bolsonara u Brazilu ili Modija u Indiji, koji su po njima pretrpjeli različite poraze zbog pandemije, s evropske su točke gledišta iznimke, koje stanje u EU ne slijedi. Tu se pokazalo da stranke ekstremne desnice znaju odgovoriti na krizu. Ili, barem, znaju koliko i centrističke lijeve i desne stranke. Najprije se diže panika da se nije dovoljno brzo reagiralo, a poslije se može obrnuti ćurak, pa raspredati o ugroženosti "ljudskih prava".
Ovdje moramo uzeti u obzir dvije kvalitativno različite ograde. Prva je da se istraživanje ovih znanstvenika dogodilo jesenas, nakon kraja prvog vala epidemije, njenog relativnog ljetnog smiraja i izbijanja drugog vala u jesen ove godine. Dakle, analize dvojice politologa vrijede za razvoj situacije do septembra, a od onda se štošta promijenilo. Druga ograda je da je od najvećeg značenja poštovati razlikovanje je li u nekoj zemlji radikalna desnica sama na vlasti, takvih je primjera malo i uglavnom su u Centralnoj i Istočnoj Evropi (Poljska i Mađarska), ili je u vladajućoj koaliciji različito zastupljena, a u zemljama EU-a postoje četiri takva primjera, ili je pak u parlamentu opozicija. Kad je krajnja desnica na vlasti ona se ponaša na jedan, a u opoziciji na drugi način.
Na vlasti je sklonija "centrističkim" mjerama i urazumljivanju spram poteza koje treba povući u vezi s pandemijom. Ali kada je opozicija, djeluje uglavnom kontra općenitije prihvaćanih mjera, sve do negiranja opasnosti od zaraze. Oni ne moraju biti u toku vremena konzistentni i mogu prevrtati svoje stavove, iz jedne krajnosti u drugu, bez većih političkih posljedica, barem u svome biračkom tijelu. To se najbolje vidjelo na početku same pandemije, u proljeće, kada su na toj sceni bile prisutne i negirajuće postavke o opasnosti i one apokaliptične, istovremeno. Samo je anegdota, ali vrijedna spomena, da je prva članica parlamenta koja je u Švicarskoj stavila masku desničarka Magdalena Martullo-Blocher, članica Švicarske narodne partije (SP), bila izbačena sa sjednice, jer da širi paniku.
U svim tim promjenama desnica posvuda ipak zadržava tri svojstva, kao svoju konstantu. To su nativizam, autoritarizam i populizam. Nativizam se definira kao ksenofobična forma nacionalizma, u kojoj su "stranci" prijetnja državi. Najekstremniji oblik on ima u tezi kako je na djelu "kineski virus", a Kinu valja optužiti da ga je laboratorijski proizvela, samo da našteti svojim konkurentima na Zapadu. Nešto takvo je, osim notornog Trumpa, u Evropi u jednom trenutku izbrbljao i Matteo Salvini, iz talijanske Lige.
Autoritarizam je ideja da samo snažna država može i treba spriječiti kaos, na način da upotrijebi svoje represivne aparate, poput velikih policijskih snaga i oštrog kažnjavanja. Ukratko, potrebno nam je specifično desno discipliniranje. Autori definiraju populizam kao onu desničarsku ideologiju koja društvo dijeli u dvije homogene i antagonističke grupe. A to su "siromašni ljudi" s jedne i "korumpirana elita", s druge strane. Zaključno možemo reći da dok je Trump napustio Bijelu kuću, krajnje desne stranke ostaju velikim igračima u Uniji.
