Kada je kontroverzni američki poduzetnik i milijarder Donald Trump najavio da ulazi u utrku za nominaciju za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, mnogi su to ocijenili kao slučajni incident. Pogrešno, baš kao što je pogrešno mnogo toga što se događa oko nas smatrati slučajnim. Trumpovo praktično sigurno osvajanje republikanske nominacije biljka je koja je niknula na tlu sustavno zaglupljivanoga javnog mnijenja (što je, uostalom, globalni fenomen). Podilazeći promišljeno niskim instinktima mase, odgajane na reality show emisijama i sladunjavim sapunicama, pripremljene da bude radna snaga koja će slušati, ali ne i misliti, Trump je pridobivao sve više pristaša, a kako sam financira kampanju, mogao je govoriti što mu se htjelo. Pa ni njegova retorika nije slučajna, nego je odraz financijske osnove kandidature. Pa je očito da samo bogati kandidati imaju pristup utrci za predsjednika. Logični ishod: na čelu Amerike smjenjuju se često ljudi koji nisu stvarna krema američkog društva, o eliti u pravom smislu riječi da i ne govorimo. To znači da je onima koji nisu dovoljno bogati, ili barem životno ovisni o onima koji jesu bogati, put prema vrhu države nepovratno je zatvoren. Slučajno? Ni govora.

Financijski, odnosno vojno-industrijski (gospodarski) kompleks, našli su pouzdan način da se osiguraju od neželjenih ljudi na čelu države. A u krajnjoj liniji tu je kao posljednji izlaz uvijek ostajao i atentat. Kako slučaja definitivno ne bi bilo. Kada se socijalistički sustav u istočnoj Evropi (uključujući Sovjetski Savez) urušio, primarno zbog vlastitih slabosti, Zapad je to proglasio svojom veličanstvenom pobjedom i dokazom superiornosti kapitalizma nad sustavom koji se nekoliko desetljeća predstavljao kao njegova, za milijune ljudi prihvatljiva, alternativa. Oboje – laž, ali nimalo slučajna. Tzv. socijalizam urušio se kako zbog vlastitih slabosti, tako i zbog kontinuiranog djelovanja Zapada na njegovome potkopavanju (utrku u naoružavanju, baš kao i kreditiranje što je vodilo u dužničko ropstvo, nametnuo je Zapad sa ciljem kako stjecanja vojne supremacije, tako i ekonomskog iscrpljivanja Istoka). Kapitalizam kojega su ljudi na Istoku poznavali samo iz filmova i propagande što su slavili potrošačko društvo, pokazat će se nehumanim, usmjerenim isključivo na stjecanje profita i - za dojučerašnje ‘socijalističke građane’ posebno bolno – nesposobnim u rješavanju nekih osnovnih životnih problema, iznad svega očuvanja radnih mjesta, odnosno osnove životne egzistencije. No, bilo je kasno, sustav se već srušio. Slučajno? Ni u primisli.

Evropa je danas suočena s valom desnog radikalizma. Je li to slučajno? Na primjer, uspon desnice u Francuskoj, u Njemačkoj (svaki deseti anketirani građanin želi na čelu države Fuehrera – Vođu), u Austriji (jedva izbjegnut radikalno desni predsjednik, a možda zbog uložene žalbe i nije!), kao i u pojedinim zemljama nekadašnjeg sovjetskog bloka? Ni tu slučajnosti nema. Za neoliberalni kapitalizam koji je ideju nikada i nigdje realiziranog komunizma smatrao smrtnom opasnošću, antikomunizam je bio pokriće za sve što je bilo spremno i voljno bespovratno rušiti ‘ono što je bilo’. U toj ‘logici’ kriju se korijeni neofašizma, neonacizma, kod nas: neoustaštva, u Srbiji: neočetništva, ukratko – desnog ekstremizma usmjerenog na provođenje povijesnog revizionizma, ali i na potkopavanje samih temelja demokratskog ustroja. No, kako cilj opravdava sredstvo, ‘kupljen’ je i neofašizam pod cijenu totalnog kompromitiranja ideje komunizma (i socijalizma). Sva je prilika da će se dogoditi suprotno: demoniziranje sustava koji je uz mnoge mane i propuste, pa i zločine, imao i pozitivnih strana, rezultirat će nostalgijom za njime što će se hraniti sve većim nezadovoljstvom kapitalizmom. Ni to neće biti slučajno. Bespoštedno iskorištavanje resursa i jeftine radne snage u Africi i Aziji sve očitije se pretače u nezadovoljstvo poretkom koji je zemljama tih kontinenata nametnut pod krinkom demokracije. Vojne pak intervencije kojima Zapad uspostavlja sebi sklone režime u državama što su mu bilo strateški, bilo energetski važne, dovode do porasta sve krvavijeg i sve prisutnijeg terorizma što polako, ali sigurno, dohvaća i one koji su pomogli njegovu stvaranju. Rezultat: globalna klima straha, destabilizacija neuralgičnih dijelova svijeta i izbjeglički val što zapljuskuje Evropu. Ni tu, dakle, slučajnosti nema.

I, napokon, u osnovi bizarna domaća priča: tzv. nogometni navijači u Hrvatskoj. Punih četvrt stoljeća državna politika i većina medija veličaju ih kao šampione hrvatstva (počevši s onom famoznom kopačkom u lice ‘socijalističkog milicionera’). Šuti se na njihova divljanja, prihvaća se činjenica da se pristojni ljudi boje povesti djecu na nogometnu utakmicu, ‘ne čuje’ se skandiranje ustaških pozdrava i prijetnji pripadnicima srpske manjine. I naravno da se u jednome trenutku taj ‘duh iz boce’ otme kontroli, pa svjedočimo onome što se dogodilo na Evropskome prvenstvu u Francuskoj. Nimalo slučajno! One koje se ogorčeno naziva teroristima i mrziteljima reprezentacije i Hrvatske, proizveli su i nečinjenjem i aktivnim poticanjem, upravo ti koji se sada razbacuju optužbama.

I ne samo optužbama, nego i prijetnjama, kakve nikada ni od koga nisu bile upućene na adresu onih (anonimnih, naravno) koji su srušili neke tri tisuće spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj. I tu ne pomažu nikakve priče o orjunašima, udbašima, ‘deci’ oficira JNA, jugo-komunistima (pa čak sasvim konkretno i vodstvu SDP-a). Oni koji su zadržali sposobnost rasuđivanja trebaju – sveprisutnom zaglupljivanju i indoktriniranju usprkos – shvatiti da ništa nije slučajno. A da opozvana hrvatska vlada nema pametnijega posla, nego raspravljati (tek sada i upravo sada!) o huliganizmu na nogometnim terenima, potvrđuje da i njezin pad u Saboru (ma kakvi se razlozi za to formalno navodili) nije bio slučajan.