Svakoga dana u svakom pogledu sve više gledamo rasulo, a novo ubrzanje spirale rasula započelo je prošloga tjedna nezavršenim sastankom predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i Ukrajine Volodimira Zelenskog u Bijeloj kući. Na raščlambu viđenog nećemo trošiti mnogo prostora, i mnogo je toga već rečeno, i mnogo se toga poslije dogodilo. Tek da ponovimo: s američke strane vidjeli smo u javnosti valjda nikad viđeno iživljavanje nad gostom čija je zemlja u groznoj situaciji, a s ukrajinske predsjednika koji je ili bio nepripremljen za sastanak ili uopće ne shvaća s kakvim psihoprofilom je došao razgovarati iako iskustva u razgovorima s njim ima sasvim dovoljno.
U nepuna dva mjeseca drugog mandata Trump radi ono što su svi mislili da je nemoguće: u veoma kratkom vremenu dramatično mijenja američku vanjsku politiku koja se često uspoređivala sa supertankerom na otvorenom moru – moguće ga je zaokrenuti, ali za to treba mnogo prostora i vremena. Ukrajina je 20. siječnja ujutro bila država kojoj je SAD pružao gotovo svu pomoć koju je ona u ratu protiv Rusije tražila. Među rijetke iznimke valja svrstati rakete dugog dometa.
Danas je Ukrajina, odnosno njen predsjednik, za američku administraciju glavni kreator problema, toliko velik da joj je Trump suspendirao svaku vojnu pomoć. Ta odluka ima i svoju taktičku razinu, ona je sredstvo kojim je Trump odlučio natjerati Zelenskog da ponovno sjedne za pregovarački stol, naravno pod američkim uvjetima. Kako stvari stoje u srijedu ujutro, Zelenski će sjesti za taj stol, opet je spreman potpisati sporazum koji bi SAD-u trebao jamčiti polovicu ukrajinskog rudnog blaga. Trump je Zelenskog optuživao da je protivnik mira.
Po svemu što znamo, on se protivi miru koji bi zaledio stanje na terenu. No, Trump želi nametnuti mir po svaku cijenu, otuda i usporedbe s Münchenskim sporazumom kojim su Velika Britanija i Francuska izručile Čehoslovačku nacističkoj Njemačkoj, a cijenu ionako plaća Ukrajina – Rusiji teritorijem, SAD-u rudnim blagom. Američki predsjednik ne radi ništa neočekivano, iznenađujući mogu biti brzina i nesmiljenost. To da želi brzo završiti rat u Ukrajini, smanjiti ili ukinuti američku pomoć toj zemlji, ne opterećivati se time što Ukrajina o tome misli, sve je to najavio u kampanji.
Iz nezavršenog razgovora sa Zelenskim Trump bi mogao naučiti da u politici, kakvom god silom raspolagao, ipak ne vrijedi izreka Roma locuta, causa finita (est) (Rim je rekao, slučaj je riješen), jer stvari ipak ne funkcioniraju tako da se sve odmah posloži onako kako on želi. Treba i razgovarati. Sporazumom o rudnom blagu SAD po svemu sudeći ne bi dao i izravne sigurnosne garancije Ukrajini. Njega iz vizure Washingtona treba promatrati kao prvi korak prema mirovnom sporazumu.
I tu smo u velikom problemu: razgovara li se o primirju koje će se iskoristiti za pregovore koji će dovesti do mirovnog sporazuma ili o mirovnom sporazumu? Ruski dužnosnici su jasni, njih zanima mirovni sporazum, a ne prelazne faze prema njemu. Putinu trenutačno ide solidno, na bojištu sporo napreduje, ali njegov protivnik vojno slabi. No, i za Rusiju rat dugo traje, njena ekonomija se i prema izjavi ministra ekonomskog razvoja Maksima Rešetnjikova "hladi". Rusija nije na terenu ostvarila sve svoje teritorijalne ciljeve, nije cijeli Donbas pod njenom kontrolom, a mirovnim sporazumom htjela bi zaključiti stanje makar takvo kakvo jest i vratiti se u punom opsegu u međunarodnu ekonomsku arenu.
Svojom inicijativom Trump je oživio Europu, koja nakon 80 godina mora samostalno, bez SAD-a, odlučivati, a ona istovremeno ubija Europsku uniju. Vođene su dvije runde pregovora o tome kako da Europa pomogne Ukrajini, jedna u Parizu, druga u Londonu. Ti su sastanci pokazali da EU po tom pitanju ne postoji.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron na sastanak je pozvao one za koje smatra da su mu potrebni, EU sitnež nije zvao, a isto je postupio i britanski premijer Keir Starmer. Politički pojam "Europa" i "EU" reduciran je na osam-devet država. One bi trebale odlučivati o svima, htjele bi i o Ukrajini i Rusiji, a zasad se ne mogu dogovoriti ni o onome što bi njima bilo zajedničko, osim o deklarativnoj podršci Ukrajini.
Europske inicijative pokazuju njenu slabost. Macron neuspješno predlaže probno primirje od mjesec dana, a na stolu je i ideja o slanju 150.000 vojnika koji bi održavali mir. SAD ne namjerava slati vojsku u Ukrajinu, a Europa traži da Amerika da sigurnosna jamstva za njenih 150.000 vojnika. Toliko o sposobnosti Europe da vodi kompleksne mirovne misije. Rusija pak a priori odbija bilo kakvo raspoređivanje 150.000 vojnika iz država koje su ujedno članice NATO-a u svom susjedstvu. Upitno je i gdje bi europske države našle najmanje 300.000 opremljenih i obučenih vojnika (dvije godišnje rotacije) za Ukrajinu.
Na sastancima europskih izabranika viđena je i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona, naravno, ne može mnogo jer o slanju vojnika i novcu za obranu odlučuju članice Unije samostalno. Njena je funkcija bila da najavi da će EU uložiti 800 milijardi eura u obranu, a tko će odlučiti kako će biti piše u prethodnoj rečenici.
No, izvjesno je da će štamparija eura raditi punom parom, na radost analitičara inflacije. NATO se spominje sve manje i glavna funkcija glavnog tajnika Marka Ruttea je da govori da članice moraju povećati izdatke za obranu ili će njihovi stanovnici učiti ruski. Napavši Ukrajinu prije tri godine Putin je NATO-u udahnuo novi život, a sada je Trump, kojem ne trebaju saveznici nego sluge, to američko čedo temeljito obezvrijedio.
Jedini koje Trump uvažava su oni koji raspolažu dovoljnom silom. To nije Europska unija, to svakako nije Ukrajina, ali to jest Rusija. Trump se pokušava predstaviti kao mirotvorac i stalno ističe da treba hitno zaustaviti rat u kojem tjedno ginu tisuće ljudi. No, ne treba zaustaviti svaki rat. SAD je istodobno s Trumpovom "mirovnom inicijativom" odobrio 14,5 milijardi dolara vojne pomoći Izraelu, čime će Netanjahuova vlada lakše nastaviti sve sukobe i ratove u kojima jest i koje vodi i teže sjesti za pregovarački stol.
Što se tiče rata u Ukrajini, red je da napišemo nešto i o njoj samoj i njenoj poziciji. I bez Trumpa u Bijeloj kući Ukrajina je bila u teškoj poziciji, bez perspektive da rat završi onako kako hoće Zelenski, dakle potpunom obnovom teritorijalne cjelovitosti (što uključuje i Krim). Prema nedavnom istraživanju, 52 posto Ukrajinaca priželjkuje brz završetak rata i spremno je na ustupke. Većina od tih 52 posto živi na zapadu zemlje, mnogo slabije zahvaćenom ratom.
Pred Ukrajinom je pitanje koje bi tu zemlju moglo slomiti: nastaviti rat, što znači daljnje desetke tisuća mrtvih i golema razaranja bez izgleda, posebno bez američke pomoći, da pobijedi, ili pristati na mir s teritorijalnim gubicima i kakvim-takvim sigurnosnim jamstvima ostatku zemlje, što može otvoriti unutarnje sukobe koji od nje mogu stvoriti nešto nalik na postgadafijevsku Libiju.
Svijet je u kaosu i, kako nas uči i antika, ne znamo što će iz tog kaosa nastati.
