Kada su početkom mjeseca predstavnici EU-a i MMF-a doputovali u Atenu da s Aleksisom Ciprasom dogovore novo veliko rezanje grčkih mirovina, dimne bombe, masovni prosvjedi i molotovljevi kokteli očekivano su postavili kulisu sastanka: ono što je djelovalo kao reprizna epizoda uzaludnog narodnog otpora ovog se puta, međutim, pretvorilo u nenamjernu uvertiru jedne njemačke premijere. A nju je, samo nekoliko dana kasnije, na pozornici berlinskog Volksbühne Theatera režirao Janis Varufakis. Predstavivši ondje svoju novu inicijativu Democracy in Europe Movement (DiEM) – uz asistenciju Juliana Assangea, Slavoja Žižeka, Briana Ena i niza manje ili više poznatih evropskih aktivista – demonstrirao nam je kako može izgledati odgovor na debakl aktualne grčke politike: heterogeni pokret umjesto čvrste političke stranke, panevropska mobilizacija umjesto djelovanja unutar nacionalnog okvira, ambiciozni desetogodišnji plan radikalne demokratizacije Unije umjesto četverogodišnjeg ciklusa na čelu samo jedne države…
Da bismo napokon rastjerali onaj dim s atenskih ulica – glasila je implicitna poruka berlinskog okupljanja – nužno je obrnuti perspektivu: povezati progresivne pokrete na razini kontinenta pa se tek onda, postupno, spuštati nadolje, prema nacionalnim, regionalnim i lokalnim problemima. Scenarij se, ukratko, doima kao izravna inverzija Sirizine strategije, od koje je bivši ministar financija ionako odustao odmah nakon prošlogodišnjeg potpisivanja kapitulacije pred zahtjevima kreditora. U Varufakisovom naglom zaokretu pritom nema ničeg lošeg: ako pokušavate prokrčiti politički put kroz briselski birokratski labirint, metoda pokušaja i pogreške vjerojatno je jedino što vam preostaje.
DiEM za sada ne uspijeva odgovoriti na dva osnovna pitanja: kakva će biti strategija progresivnih snaga ako se Unija uistinu započne raspadati prije 2025. i kako postupiti ako opstane, ali pritom odbije bilo kakav pokušaj preobrazbe, kao što je već učinila suočivši se s programom Sirize?
Novi pokušaj, na sreću, ovdje ne podrazumijeva i bezglavo zalijetanje. Manifest DiEM-a precizno razrađuje vremenski raspored planiranih aktivnosti: od kratkoročnog insistiranja na transparentnosti evropskih institucija i njihovih transatlantskih trgovinskih pregovora, preko srednjoročnog formuliranja novih političkih smjerova u okvirima postojećih povelja, pa sve do konstituiranja predstavničke skupštine Unije čije članove više ne bismo, kao u današnjem Parlamentu, birali na nacionalnim izborima, nego izravno, na nivou Unije. Ne ostvari li se ovo najkasnije do 2025. godine, smatraju autori manifesta, slijedi nam tegobna i potencijalno katastrofalna dezintegracija evropske zajednice. Kako su došli baš do tog okruglog roka nisu, doduše, pojasnili. Promatrajući suicidalni ekonomski zagrljaj centra i periferije, izbjegličku krizu i podizanje novih žičanih ograda, on se zapravo čini optimističnim, a ujedno je i posljednji konkretan detalj DiEM-ovog plana, jer politička arhitektonika nove, značajno demokratičnije Evrope ondje ostaje naznačena tek u konturama.
Ni u tome, naravno, nema ničeg lošeg: radikalno inkluzivni pokret poput DiEM-a inicijalno ni ne treba ponuditi nešto više od okvira za kasniji zajednički rad. Pa ipak, kritike ga nisu mimoišle, a njihov raspon, čini se, označavaju dva otvorena pisma koja su ovih dana Varufakisu uputili Sven Giegold, evroparlamentarac njemačkih zelenih, i John Malamatinas, angažirani antikapitalistički novinar iz pokreta Blockupy: dok mu prvi predbacuje neodgovorni ‘populizam’ i zanemarivanje dosadašnjih institucionalnih postignuća EU-a, drugi mu zamjera olako zaobilaženje brojnih aktivističkih mreža koje se već godinama, ispod radara mainstream medija, bore za transformaciju evropske zajednice. Suviše ‘neozbiljan’ za visoku politiku, nedovoljno ukorijenjen u pokretima odozdo: tako, otprilike, u javnoj percepciji izgledaju vanjski limiti Varufakisove pozicije.
Njen je glavni limit, međutim, unutrašnji: sâm Varufakis, naime, nikada nije spadao u dominantnu struju liberalnih intelektualaca koji projekt Evropske unije smatraju plemenitom idejom što je tek nedavno skliznula nesretnom neoliberalnom stranputicom. Upravo suprotno – kao što je uvjerljivo pokazao u knjizi ‘Globalni Minotaur’ – Unija je već u početku bila zamišljena kao puki industrijski kartel, a čitava njena kasnija institucionalna, ideološka i kulturna nadgradnja svodila se na sofisticiranu konstrukciju prikladnog administrativnog okvira za promicanje interesa krupnog kapitala. Nejasno je stoga kako se ovakav pogled može uskladiti sa strategijom transformacije takve zajednice ‘iznutra’, kroz birokratske koridore koji nikada nisu bili namijenjeni usmjeravanju demokratskih impulsa prema sferama odlučivanja o temeljnim političko-ekonomskim pitanjima. DiEM-ova zamisao desetogodišnjeg prekrajanja luđačke košulje zajedničke monetarne politike koja danas sapinje Evropu, dijeleći je na razvijeni centar i opustošenu periferiju, zato ne uspijeva odgovoriti na dva osnovna pitanja: kakva će biti strategija progresivnih snaga ako se Unija uistinu započne raspadati prije 2025. i kako postupiti ako ona opstane, ali pritom odbije bilo kakav pokušaj preobrazbe, kao što je već učinila suočivši se s programom Sirize?
Radikalna inkluzivnost, kakvu DiEM promovira, zahtijevala bi razradu alternativnih scenarija za oba ova slučaja, pa se vrijedi nadati da će se pokret u tim smjerovima i razvijati. ‘Real-utopizam’ dugog marša kroz institucije, na kojem trenutno gradi svoju platformu, nije, drugim riječima, dovoljan: ideja demokratizacije Evropske unije ipak traži više realizma i – istodobno – još više utopije.
