Dokumentarno-igrani film "Što da se radi?" Gorana Devića premijeru je imao na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a krajem prošle godine prikazan je na zagrebačkom 21. Human Rights Film Festivalu. Bavi se desetogodišnjim naporom otpuštenih radnika Tvornice željezničkih vozila Gredelj da se, u ime dostojanstva i svrhe njihovog rada i radničkog staža, javno ispravi lavina nepravdi koje su započele u listopadu 2012. kada je političkim manevrima taj tvornički gigant gurnut u stečaj. On je proglašen u vrijeme SDP-ove vlade za vrijeme ministara Čačića i Linića. Taj su paradigmatičan događaj otada prekrili drugi politički snjegovi i šaš.

Što se onda promijenilo, ako jest, u kolektivnoj perspektivi?

U međuvremenu smo postali gotovo deindustrijalizirana zemlja. Zemlja koja više, primjerice, ne prerađuje naftu koju crpi iz vlastite zemlje nego ju neprerađenu izvozi kao sirovinu. Gotovo smo se pomirili s vlastitom polukolonijalnom pozicijom. Iz te je pozicije ponovna emancipacija veoma teška, ali ona u drugu ruku predstavlja idealnu situaciju za lokalnu desnicu da na položaju žrtve mobilizira svoje glasače. Naravno, činjenica da nas je u tu polukolonijalnu poziciju dovela upravo desnica možda im ne ide u prilog, ali u tom procesu ne treba zaboraviti ni sekundiranje ljevice. S ovakvim elitama koje imamo, gotovo nam nisu potrebni vanjski neprijatelji.

A iz tih mi je razloga draga uvodna scena filma koji smo napravili: radnici u plavim trlišima dolaze do zida napuštene tvorničke hale i na zidu, ispod terpapira, otkrivaju desetine logotipova nekoć uspješne jugoslavenske industrije. Vidimo logotipove Jugoplastike, Radonje, Belja, Bagata, Željezare Sisak... Sve izgleda kao arheologija, otkrivanje nekih zaboravljenih civilizacija. Jedino se ne radi o zidu pećine nego zidu stare tvornice. Scena je inače nastala gotovo slučajno – i meni samom je bilo na snimanju nejasno što na zidu napuštene tvornice znače logotipovi jugoslavenskih, u međuvremenu mahom uništenih poduzeća. Kao loš arheolog, nagađao sam da su to možda logotipovi poduzeća s kojima je Gredelj poslovno surađivao, no ispostavilo se da se radi o umjetničkom djelu suvremene hrvatske umjetnice izrađenom za prostor Gredelja, koji je nakon zatvaranja pogona bio iznajmljen za izložbu dizajna. Tako su se predivni logotipovi očuvali na zidu.

Odgovor na pitanje o radnicima 21. stoljeća nije nažalost moguće kopipejstati iz nekih ranijih vremena. Radnici oduvijek su svi oni koji žive od svoga rada, oni koji u preraspodjeli društvenog dobra ostaju kratkih rukava. Govorimo dakle o golemoj većini

Film počinje komemoracijom radnika kolegi koji je zbog nesretnih događaja u Gredelju počinio samoubojstvo. Ta je tragedija bila odlučujući trenutak u kojemu je filmska fikcija "preskočila" realitet jer je vaš filmsko-igrani scenarij neovisno o gredeljskom događaju uključivao takav ishod. Kako vas je to, eventualno, obilježilo ili promijenilo?

Prije deset godina pisao sam scenarij za igrani film koji se trebao zbivati u jednoj imaginarnoj hrvatskoj tvornici. U medijima sam pročitao o tragičnom događaju u Gredelju koji se nažalost poklapao s mojim igranim scenarijem. Zamolio sam radnike Gredelja, koji su tada najavili prosvjede, da mi dopuste da budem prisutan njihovim aktivnostima. Imao sam osjećaj da pišem o ozbiljnim stvarima, a da o njima ne znam dovoljno. Radnici su me pozvali i predložili da njihove aktivnosti bilježim kamerom. Smatrao sam da bi mi taj video materijal mogao pomoći u pisanju igranofilmskog scenarija, ali s radnicima sam ostao idućih deset godina i napravio film koji ima elemente i dokumentarnog i igranog filma.

Cijelo vrijeme snimanja koristio sam opservacijsku metodu, ali sam imao osjećaj da će taj, meni inače omiljeni način rada u ovom slučaju biti pogrešan ili, točnije, nedovoljan. Smatrao sam da će filmsko korištenje isključivo opservacijskog materijala rezultirati filmom koji samo pasivno registrira događaje čija nam je logika više nego poznata. Smatrao sam svojom redateljskom obavezom iznjedriti još nešto, zbog čega film na kome smo radili čitavo desetljeće neće biti samo puka registracija postojećeg stanja.

U tome su mi puno pomogli pomoćnik režije Zvonimir Jurić, montažerka Iva Kraljević i sami radnici kojima dugujemo gotovo sva mizanscenska rješenja. Period od deset godina rada na filmu promijeni te na jednak način na koji mijenja dugogodišnje participiranje u bilo čemu. Postaneš dijelom neke zajednice kojoj inače ne bi pripadao. Također, nakon što ti najbliži suradnik, producent Hrvoje Osvadić, u potpunosti bez javnih sredstava čitavih deset godina pomaže raditi film u koji vjerujete, ne možeš a da ne shvatiš koliko je film zajednički, kolaborativni posao. U kojem, bogu hvala, nisi uvijek sam. Zato su nam javna sredstva koja smo dobili nakon desetak godina draža i dragocjenija – ona su nam omogućila da dovršimo film i da golema energija koju su u njega uložili ljudi ispred i iza kamere ne ostane uzaludna.

 

Društvo bez proizvodnje

Film o kojem je riječ ima jasnu trodijelnu strukturu: dokumentarna građa, osvrt na iste događaje nakon deset godina i fikcionalni dio u kojem radnici u opustošenom pogonu Gredelja pantomimom rekreiraju svoj uobičajeni rad na strojevima, dovršavaju vlak i zatim ga ispraćaju mašući. Na filmu ih vidimo, uvjerljivije od profesionalnih glumaca, uz kompoziciju "Adamov plač" Arva Pärta, što nam sugerira arhetipsku simboliku Andreja Rubljova – onoga koji jedini zna "tajnu lijevanog zvona". Analogija nam se ne čini patetičnom. Uz to, današnji Gredelj je u vlasništvu slovačke Tatravagónke i kažu da uspješno odolijeva tržišnim izazovima, bavi se remontom željezničkih i "ostalih prijevoznih sredstava". Ali vjerojatno više nikad neće izraditi vlak...

Protagonisti su baš lijepo reagirali na scene s kraja filma jer su svjesno i aktivno sudjelovali u njihovom nastanku. Tatravagónki naravno držim fige da što bolje posluje i da zapošljava što više ljudi. Što se ostalog tiče, vaše pitanje je najtočnija dijagnoza realnog stanja. Nažalost, vlakovi nisu jedine stvari koje kao društvo više nećemo biti sposobni proizvesti.

Romantizacija tvorničke radničke klase 20. stoljeća čest je popkulturni, ali i (proto)teorijski motiv. U tom je smislu vaš film drugačiji: nikome se ne namjerava dopasti. Nitko nije "simpatičan" pod svaku cijenu, što je blagotvorno i u startu lišava kičaste potrebe da "emancipiramo" ovo ili ono u takozvanom lijevom političkom spektru. Ali što da se danas radi s idejom rada, tko su naslovljenici rada u 21. stoljeću?

Odgovor na pitanje o radnicima 21. stoljeća nije nažalost moguće kopipejstati iz nekih ranijih vremena. Radnici su, oduvijek i zauvijek, svi oni koji žive od svoga rada. Oni koji u borbama moći između pojedinih interesnih skupina oko preraspodjele raspodjeljivog društvenog dobra ostaju kratkih rukava. Oni koji imaju nedostatak društvenog ili simboličkog kapitala da ucijene društvo ili poslodavca da im osigura dostojne uvjete života. Govorimo dakle o golemoj većini društva.

U zadnjoj fazi snimanja s radnicima Gredelja napravili smo iscrpne biografske intervjue. Ta bi svjedočanstva mogla postati relevantna građa kakve nam inače nedostaje. Gotovo sve traumatične promjene u ovom društvu ostale su rubno ili nikako zabilježene

A kako kao filmski profesionalac i pedagog na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti – dakle kao čovjek autentičnog vizualnog medija – gledate i razmišljate o kapacitetima raznolikog spektra lijevih politika, gledajući možda kroz optiku generacijskih sličnosti i razlika?

Za svaku, pa tako i za mlađu generaciju može biti blagotvorno svako ljudsko iskustvo koje pomaže osvijestiti mogućnost promjene. Od političke konstelacije do naših osobnih života. Da stvari nisu zadane i nepromjenjive. Da se isplati preuzeti odgovornost za sebe i za društvo te biti aktivan. To je neka intencija gotovo svakog mog filma, pokazivati ljude koji se bore, pa makar i u samom času borbe znaju da neće pobijediti. Borba se isplati pa čak i ako je u konačnici izgubiš. Kad to kažem, mislim i na radnike koje sam snimao deset godina i na sebe koji o njima snimam film.

Imate jedan svoj film koji držite najznačajnijim u karijeri – "U ime Republike Hrvatske" iz 2019. godine, u kojemu pratimo javnu sudbinu Marka Franciškovića, radikalnog političkog euroskeptika s čijom se političkom agendom ne slažemo, ali nakon što smo pogledali film itekako razumijemo zašto vi tako mislite. Obuzela nas je jeza dok smo ga gledali. Malo je reći da je to dokumentarac o sudbini "pojedinca protiv sistema". Zašto vam je ovaj film ovako značajan?

Iz dva razloga. Prvi je čisto filmski – imao sam potrebu imaginarnog gledatelja pridobiti na stranu protagonista koji bi istog tog gledatelja, kad bi moj protagonist došao na vlast, možda politički ozbiljno nagazio. Privlačila me je ideja da kroz film možemo osjećati empatiju prema svojem političkom protivniku. I tada kad sam taj film radio, a i danas, čini mi se da takvih filmova nema puno ili ih uopće nema. Sviđa mi se u tom smislu biti radikalan – po cijenu da budem u krivu i da me eventualna budućnost otkrije kao naivca ili čak budalu. Drugi razlog zbog kojeg mi je važan taj film je privatne prirode. Otac mi je bio politički progonjen nakon 1971. godine pa imam veliki averziju prema pridruživanju čoporu koji nekoga progoni. Tko god bio progonjen, ja sam na njegovoj strani a ne na strani ovih kojih ima više i koji sudjeluju u hajci.

 

Špiclovi i tumači prethistorije

Pratite li medije svakodnevno? O čemu, kakvoj slici društva govori činjenica da svaka dnevna informativna emisija, ali i svi ostali mediji, počinju određenim tragičnim događajem, koji je nekad bio lokaliziran u rubrici "crne kronike"? Naravno, ta činjenica nije lokalnog karaktera, ali ipak, ima li ovakvo pitanje uopće smisla?

Informativni program na hrvatskim televizijama ne pratim. Dosadan mi je, ali sam ozbiljni ovisnik o trash sadržajima koji u susjednoj Srbiji služe da omamljuju biračko tijelo i građane uvjere da je sve oko njih džungla u kojoj važe neka alternativna, nedokučiva pravila urote i zavjera. Takav defile likova, od kriminalaca, ratnih zločinaca, uhoda, špiclova, pseudoznanstvenika, kazališnih režisera koji su stručnjaci za geopolitiku, katoličkih teologa koji tumače prethistoriju i sličnih, medijski svijet još nije vidio.

Moguće je da je medijska scena na sličan, ali manje vidljiv način artificijelno iskonstruirana i na drugim meridijanima i paralelama, ali mislim da će današnja medijska scena Srbije zaslužiti ozbiljan teorijski opis. Trenutno sam u samonametnutoj fazi apstinencije od takvih sadržaja jer sam dosadio ukućanima, a kad tako nešto slušaš samo slušalicama, gubi se svaka ironija i stvari postaju onakve kakve uistinu i jesu – štetne po konzumenta.

Tijekom rada na filmu "Što da se radi?" napravili ste arhivu razgovora-biografija radnika Gredelja – zašto, što vam je tu nakana?

U zadnjoj fazi snimanja sa svakim od radnika napravili smo iscrpne biografske intervjue u kojima smo pokušali saznati najrelevantnije informacije o tome kako su se ljudi zaposlili u Gredelju, koji su im najteži ili najljepši momenti bili u radnom vijeku, pa do njihovih razmišljanja što nam se to svima zajedno dogodilo. Pokušali smo u informativnom, emotivnom, osobnom i političkom smislu rekreirati jedan svijet koji danas naprosto više ne postoji. Neovisno o samom filmu, u budućnosti bi ta zbirka osobnih svjedočanstava o jednoj konkretnoj tvornici sama po sebi mogla postati relevantna arhivska građa kakve nam inače nedostaje. Gotovo sve traumatične promjene u ovom društvu ostale su rubno ili nikako zabilježene.

Koji su vam sljedeći planovi s ovim filmom i na čemu sada radite?

Film "Što da se radi?" uskoro će biti prikazan na festivalima u Češkoj, Grčkoj i Rumunjskoj. Nakon toga mu slijedi redovita distribucija po nezavisnim kinima u Hrvatskoj, a možda i u inozemstvu. Završio sam pisanje fikcionalnog scenarija koji se zbiva 1942. godine po poplavljenim livadama oko logora Jasenovac, a svojevrsna poplava prijeti i ljudima koje već nekoliko godina snimam dokumentarno u Gornjem Kosinju, Mlakvi i Bakovcu. Ti ljudi od svog rođenja žive u nekom čudnom osjećaju privremenosti – naime, još od socijalističke Jugoslavije njihove su kuće na topografskim kartama na dnu budućeg akumulacijskog jezera.

Pitanje "što da se radi?" ima prtljagu historijske ljevice, između ostalog. Ako je politika lijeve ideje ili "spektra ljevice" izgubila svoje konkretne heroje, što preostaje ljevici?

Ljevici preostaje isto ono čime sve počinje, a to je odlazak među ljude. Slušanje njihovih problema i artikuliranje politika koje će ljudima, konačno, biti razumljive, jasne i potrebne. Da podsjetim kako se Partija pozicionirala među ljudima prije Drugog svjetskog rata: partijski volonteri čuvali su djecu zaposlenim majkama i cijepali drva ljudima koji to nisu fizički bili u stanju. Tako nekako.