Goran Dević spada među najbolje filmske redatelje srednje generacije. Nakon dokumentarnog filma ‘Uvozne vrane’ iz 2004. godine, koji je i danas obavezna lektira kada je u pitanju tema rađanja fašizma, Devićev najnoviji dokumentarac ‘Na vodi’ jedno je od njegovih najvažnijih filmskih ostvarenja. Riječ je o skupu portreta ljudi čija se svakodnevica veže za sisačke rijeke Kupu i Savu. Iako se ‘Na vodi’ vjerojatno neće naći na programima nacionalnih televizija i u komercijalnih kinima, publika ga za sada može pogledati u sisačkoj Kristalnoj kocki vedrine gdje će biti prikazan 15. ožujka, u varaždinskom kinu Gaj 17. ožujka i pulskom kinu Valli 21. ožujka.
Sva sisačka sranja, od ratnih do tranzicijskih, svoju glavu i rep imaju u Zagrebu. Ludilo koje se tamo pojavilo nije autohtono, već je inducirano u Zagrebu u kojem, kao, svi živimo i u kojem nam je, kao, super
Sisak i dalje ostaje mjesto gdje radite svoje filmove. Riječ je o gradu vašeg filmskog života, strahova i sučeljavanja?
Da sam mogao, već bih se filmski maknuo iz Siska. Ili bolje rečeno, da sam imao kamo otići, a da to za mene ima smisla. Fizički sam otišao, ali ako čovjek nešto osjeća dok hoda tim gradom i snima filmove, onda treba uživati u tome jer možda već sutra više neće osjećati ništa. Ono čega se u filmskom smislu bojim je da na vrijeme primijetim nešto filmski dobro ili neviđeno, ali da me ljudski gledano za to nije briga. To mi se već događalo u nekim fazama života. I onda naprosto ne ulazim u filmove, bez obzira na to što vidim da bi mogli biti dobri ili bar uspješni. Danas u Sisku imam samo jednog bliskog prijatelja koji nije pobjegao iz grada, ali zato kada izađem van, sretnem puno ljudi s kojima sam se sprijateljio na zadnjim snimanjima. Sve to mi daje osjećaj da živim u nekoj zajednici, ali i da ta zajednica uopće postoji. A već taj mali, jedva prepoznatljiv osjećaj da Sisak postoji kao zajednica, daje nadu da se stvari još uvijek stignu popraviti. Koliko god mi moj racionalni aparat veli da je sve već otišlo k vragu i da nastupa potpuna distopija, da će nas doslovno i preneseno pojesti kupski korov i šaš.
Sunovrat u barbarstvo
Gledate li na Sisak kao na ‘grad slučaj’ koji je 1990-ih to bio zbog ubojstava srpskih civila, a potom i zbog deindustrijalizacije?
U potpunosti sam protiv takvog pogleda. Protiv sam takvog okomljivanja na bilo koji grad, a ne samo na Sisak. Sva sisačka sranja, od ratnih do tranzicijskih, svoju glavu i svoj rep imaju u Zagrebu. Ludilo koje se tamo pojavilo nije autohtono, već je inducirano u Zagrebu u kojem, kao, svi živimo i u kojem nam je, kao, super. Takvo gledanje je simplificiranje i klasično svaljivanje odgovornosti za horor na nekog drugog. To je špranca odnosa centra i periferije. Komično je da je isti taj Zagreb u odnosu na svijet također periferija kojoj se nameću slične simplifikacije i koji se tretira s neskrivenim kultur-rasizmom. Naravno, ne skidam pojedinačnu i kolektivnu odgovornost sa Siščana zbog svega onoga što se tamo dogodilo ili se događa ove sekunde. Svima nam se dogodio sunovrat u barbarstvo. Uostalom, da je taj grad u socijalizmu bio manje uspješan, u kapitalizmu bi imao manji pad. Riječ je o gradu koji je od kraja Drugog svjetskog rata do momenta kada sam krenuo u školu narastao četiri-pet puta i to ne samo u smislu broja stanovnika, već u smislu razvoja ‘gradskosti’. Dok sam išao u srednju školu, u Sisku je na glavnoj ulici postojala knjižara u kojoj su se isključivo prodavale art monografije likovnih umjetnika i bibliofilska izdanja, a to je subvencionirao grad kroz Centar za kulturu. Paradoksalno, danas Zagreb ima samo jedan takav antikvarijat, a vodi ga ista osoba koja je vodila onaj u Sisku. U Sisku se nisi osjećao kao provincijalac, iako si to objektivno bio. U gradu si mogao sresti puno ljudi sa zagrebačke scene i na tjednoj bazi su svirali dobri bendovi, imali smo sjajnu kazališnu scenu. Sisak je imao svjetski dobrog slikara Slavu Striegla za kojeg već u Zagrebu skoro nitko nije čuo. Jedan od boljih europskih medaljara, Želimir Janeš, posvetio mu je pola opusa u sitnoj plastici. Provincijski se hvalim svojim genijalnim sugrađanima samo da preko tih sitnih, naoko nebitnih detalja kažem naglas da je to bio Grad. Mali, ali Grad. Propao je puno samo zato što je u njemu bilo puno toga za propasti. Komičan sam sebi dok to govorim jer sam prije nekoliko godina prisustvovao večeri u čast jednog od najvećih francuskih dokumentarista koji je gostovao u Zagrebu, a dvojica mojih kolega iz filmskog svijeta, koje inače jako cijenim, cijelu večer su se trudili Francuza uvjeriti kako Zagreb nije provincija, kako su tu bili škola crtanog filma, Gorgona i Exat, ovo 1950-ih, a ono 1960-ih. A jadan Francuz je samo htio pojesti šnicl. Bit ćemo provincija dok god se trudimo uvjeriti druge da to nismo. I zato me živciraju pitanja zašto snimam filmove o Sisku. O čemu bih trebao? O New Yorku?
Posao filmaša dokumentarista je da živi u sadašnjosti, jedinoj koju ima i priča priče kako je to biti živ u naše vrijeme. Mislim da to radim najbolje što mogu i znam
Ako se film smjesti u mjesto propadanja i nestajanja, što se onda zapravo može napraviti osim konstatiranja samog procesa propadanja? Da više nema peći, tvornica, ljudi i da uskoro više neće biti ni grada?
Nije to samo to. Ono što snimam je permanentni proces ljudskog bivanja na kugli zemaljskoj. Feral Tribuna je bilo, pa ga više nema i ljudi sada pišu u Novostima. Riječ je o prirodnim procesima. Mi se sada iseljavamo iz tog grada pa će doći neki drugi ljudi ili neće. U rimsko vrijeme Sisak je bio ozbiljan grad u kojem je car obitavao po mjesec dana, vedrio i oblačio od tamo poznatim svijetom, pa je onda postao manji od sela, postao je rudokop cigle iz kojeg su ljudi doslovno čupali građevni materijal da bi gradili svoje svinjce. Nije da je cijela ta priča bez šarma i da je treba samo oplakivati. Stvorit će se neki novi vrag tamo, pa i ti moji filmovi su neki stvarnosti fakt. Oni sami su dokaz te neke gradskosti. Tatjana Gromača o tom prostoru piše predivne knjige. U gradu stasaju sjajni dramski pisci, odlični umjetnici. Sutra će se možda na razini EU-a promijeniti ekonomska konjunktura, mi ćemo isto profitirati kao prirepak, pojavit će se nova, dobra generacija nogometaša i eto nama opet optimizma. Te stvari se vrte ukrug, a posao filmaša dokumentarista je da živi u sadašnjosti, jedinoj koju ima i priča priče kako je to biti živ u naše vrijeme. Mislim da to radim najbolje što mogu i znam.
U vašem zadnjem filmu ‘Na vodi’ pojavljuju se dva lika, Srbin Mićo i Hrvat Mario. Film govori o prijateljstvu, ali i o etničkom sukobu i suživotu. Koliko vam je ta postratna priča i danas važna?
Priče o ratu i njegovim posljedicama filmski mi više nisu toliko važne i htio bih se baviti nekim drugim stvarima. Ali kada mi pod ruku dođe nešto interesantno i izvanserijsko, ne mogu od toga skrenuti pogled samo zato jer sam već snimio neke filmove o toj temi. Ili zbog toga što će netko reći da parazitiram na pričama o ratu. Mislim, koga briga. Ako netko drugi želi parazitirati na toj temi, neka parazitira i snimi dobre filmove. U Sisku je to i dalje relevantna stvar, a samim tim je relevantno i meni. U startu mi je kod njih dvojice bila super ta nekakva neizrečena ljudska nježnost. Baš prijateljstvo u pravom smislu te riječi. Njih dvojica su bili kao neki uigran tim. Čamci u kojima su pecali i u kojima smo ih snimali su jako skučen prostor u kojem se vidi svaka ljudska trapavost i taktička disonanca. Njih dvojica funkcioniraju u čamcu kao jedno tijelo, a kadar u kojem vrte ‘role’ na ribičkim štapovima je čisti jazz. Nešto se dogodi, pa se više nikada ne ponovi. Nešto gađaš pa pogodiš, nešto planiraš pa pogodiš, a to vizualiziranje jednog prijateljstva nam se naprosto dogodilo.
Ograničen domet
‘Na vodi’ sadrži scenu memorijalizacije stradalih. Dok se s hrvatske strane ona odvija kao javna svečanost uz orkestar i intoniranje himne, dotle se sa srpske održava tajno. Ženski lik, Stoja Trivkanović, u rijeku baca tri vijenca, za supruga i dvojicu sinova koji su odvedeni iz obiteljske kuće samo zato što su bili označeni kao Srbi. Može li film doprinijeti tome da se čuje glas druge strane?
Da vas razočaram, mislim da su to sve projektili ograničenog dometa, film će većinom pogledati ljudi koji razmišljaju slično kao i ja. Osobno mi film pomaže da se pozicioniram spram stvarnosti onako kako bih ja to htio. Mislim da će takvi filmovi isto tako biti dokaz da je bilo neke časti i mozga u vremenu u kojem smo živjeli, i to mogu reći bez stida. Ne očekujem da će se zbog filma desiti neki veliki društveni potres, ali očekujem da će doći do neke promjene na osobnoj razini.
U filmu ‘U ime RH’ pratili ste političkog marginalca Marka Franciškovića koji je najpoznatiji po sukobu s tadašnjim ministrom policije Rankom Ostojićem i činjenici da ga je sud smjestio u zatvor zbog navodne šizofrenije. Otkud ideja za praćenje takvog lika, pogotovo ako znamo da su neki njegovi stavovi izrazito opskurni? Radi li se o paradigmi cijelog društva?
Konkretnim ljudima koje snimam nikada ne stavljam na teret da budu paradigma ičega, ali to i jest i nije film samo o Marku Franciškoviću. Andrej Nikolaidis i ja smo pisali scenarij za igrani film koji će biti nastavak jednog mog dokumentarnog projekta o radnicima Gredelja. U jednom dijelu našeg scenarija postoji pobuna radnika i dok smo pisali, Andrej je na internetu vidio klip ‘Marko Francišković izazvao paniku na HRT-u’, nazvao me i rekao da taj dečko ima energiju koja nam je potrebna i da mora biti naturščik u filmu. Ne dijelimo njegove političke stavove, ali je njegova pojava bila nešto što bi psihoanaliza nazvala događajem s velikim d. Smatram da je on izazvao pravila igre koja se zove liberalna demokracija. Taj klip prikazuje kako ga najniže poluge sistema, neki tehničari s HRT-a, prekidaju u predstavljanju političkog programa zbog razloga koji su više-manje benigni. Mislim da je tada bio prekinut zbog izjave o ‘lopovskom režimu’ i HDZ-u. Kada smo se prvi put upoznali, on je već završio u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici i rekao mi je: ‘Ako me ikada puste, glumit ću ti u filmu, a do tada ako hoćeš, snimaj me i dokumentarno.’ Taman tada me nazvala Rada Šešić da povodom godišnjice početka Prvog svjetskog rata za otvorenje Sarajevo film festivala snimim film o Gavrilu Principu. Valjda su željeli parirati srpskim filmovima na tu temu. Ušao sam u taj projekt, no HRT kao lokalni partner i Sarajevo film festival su nakon prvog snimanja pobjegli, a ja sam ostao s potpuno nadrealnim sudskim materijalom u rukama. Kada imaš takav materijal, u montaži ne razmišljaš samo o protagonistu kao o konkretnoj osobi, već idejno, montažno i režijski pokušavaš dići stvari na višu, univerzalnu razinu. Pokušavaš postići da ono što si osjećao dok si prisustvovao sudskom procesu vidi i osjeti i publika. To je na neki način definicija filmskog dokumentarizma kako ga ja vidim danas.
Zašto se vaši filmovi ne prikazuju na HRT-u?
Na to pitanje nemam pametan odgovor. Volio bih da to nije pitanje i da se moji filmovi, kao i oni Igora Bezinovića, Nebojše Slijepčevića, Dane Budisavljević, Đure Gavrana i Tonćija Gaćine, tamo prikazuju. Volio bih da društveno neukroćene filmove mogu vidjeti na HRT-u zajedno sa svojim susjedima. Čak i ako postoji želja da se politički neutraliziraju kritički filmovi, najjednostavniji način je da ih kupiš i pustiš u udarnom terminu. Mislim da se njihova oštrica tako otupi. Kao i u književnosti: pisca ćeš upropastiti tako što ćeš ga staviti u lektiru. Dok god takvih filmova nema u mainstream medijima i dok god se mogu vidjeti jedino ispod ruke, oni su utjecajni i važniji. No filmove snimam za publiku i zato bih volio da se oni prikazuju na javnoj televiziji.
Na određeni način su i smjene u HAVC-u dovele do zastoja u produkciji dokumentarnih filmova?
Mislim da u našem društvu neke glavne teme nisu teme. Važno je u kojem ćemo ekonomskom sustavu živjeti. Između kapitalizma i socijalizma postoji stotinu različitih varijanti koje mogu biti bolje ili gore po ljude koji žive na ovim prostorima. Nismo se ozbiljno politički suočili s posljedicama stvarnosnih akcija iz 1990-ih. Praktički se nismo ni pogledali u ogledalo pa je posljedično i odnos prema vlastitoj kulturi takav kakav jest. Ovo što radim nisu samo kulturni proizvodi, već i neki oblik društvene komunikacije. Film je za mene polupolitički akt i to mogu reći bez srama. Ideja da je moguće snimati dokumentarni film 2019. godine koji neće biti politički čin je iluzija. U suprotnom, negiraš medij kojim se baviš. Ako me netko zbog toga neće pustiti na javnoj televiziji ili mi odobriti financijska sredstva, to mi je potvrda da sam na pravom putu.
