Da postoji nagrada za najbolju galeriju u našoj centraliziranoj državi ona bi s pravom mogla biti uručena sisačkoj Gradskoj galeriji Striegl, čija ravnateljica Alma Trauber i njezin tim već godinama provode programe koji kvalitetom nadmašuju i neke puno veće i moćnije muzeje i koji bi se teško mogli nazvati lokalnim i perifernim. No potres koji je krajem godine pogodio šire sisačko područje uvelike je promijenio paradigmu djelovanja kulturnih radnika na tom prostoru.
Počnimo razgovor s jednim od vaših najnovijih projekata, "Abecedom Željezare", knjigom koja je posvećena dugogodišnjem suradniku Gradske galerije Striegl i umjetniku – organizatoru Festivala Željezara, Marijanu Crtaliću, koji nas je iznenada lani napustio. Što nakon Crtalića i možemo li već sada početi kontekstualizirati važnost njegova višegodišnjeg umjetničkog i društvenog djelovanja?
Taj zaista iznenadni i prenagli odlazak Marijana Crtalića sve nas je ostavio bez teksta i u nekoj neobičnoj nevjerici. Osobno, još uvijek nekim danima mislim da će se pojaviti na vratima galerije ili ureda ili da ćemo se u prolazu sresti negdje na sisačkim ulicama. Nevjerojatna je ta njegova sveprisutnost, bez obzira na činjenicu da ga fizički nema tu. Imamo velike planove po pitanju realizacije tog pitanja "Što nakon Crtalića?" I tijekom predstavljanja "Abecede Željezare" to je bilo jedno od pitanja na koje smo svi dali jednu od varijanti i mogućnosti odgovora i djelovanja. Svakako nam je cilj da Festival Željezara, koji je on pokrenuo i realizirao proteklih godina, nastavi s djelovanjem i da ne izgubi svoj programski kontinuitet. Puno je njegovih prijatelja, poznanika i suradnika zainteresirano i voljno dati doprinos nastavku tog festivala, tako da nam je to prvi korak. Velik je posao i što se tiče objedinjavanja i obrade njegove umjetničke ostavštine, što će uslijediti nakon što se provedu svi pravni i ostavinski procesi. Pripremamo i jednu sisačku izložbu posvećenu Marijanu u suradnji s njegovim bliskim prijateljima, umjetnicima Igorom Grubićem i Darkom Bavoljakom.
"Abeceda Željezare" je također trajna posveta njegovom angažmanu u Sisku po pitanju revalorizacije i rekonceptualizacije termina "industrijska baština" i kako bismo se tom ostavštinom, u umjetničkom smislu, trebali baviti u narednom periodu. Naime, "Abeceda Željezare" naziv je umjetničkog rada i intervencije u prostoru naselja Caprag u Sisku, autora Rene Rädle i Vladana Jeremića, realiziranog 2015. u sklopu tadašnje edicije Festivala Željezara pod nazivom "Zajednički (g)rad". Autori su se u tom radu bavili artikulacijom "zatečenog stanja" iza jednog od najvećih tvorničkih postrojenja nekadašnje Jugoslavije – Željezare Sisak, prvenstveno Parkom skulptura koji je nastao u sklopu Kolonije likovnih umjetnika koju je sama tvornica organizirala. Ta potraga za modelima reartikuliranja i adresiranja jedne nove estetike koja može odgovoriti na suvremena pitanja i okolnosti u kojima se nalazi umjetničko djelo i proces njegova nastanka rezultirala je svojevrsnim putovanjem "Abecede Željezare" u različite izložbene kontekste i mjesta na kojima je izlagana u periodu od 2015. do 2019. godine. Stoga smo i odlučili objediniti sva ta mjesta i okruženja u kojima je svoj glas dala upravo "Abeceda Željezare". Knjiga je zanimljiva jer je trojezična, na hrvatskom, srpskom i engleskom jeziku, te donosi i prvi prijevod teksta Sergeja Tretyakova "Biografija stvari".
Mlade snage
Osim Marijana Crtalića, iz Siska je i niz drugih umjetnika i umjetnica srednje i starije generacije, međutim što je s novom generacijom i novim imenima? Postoji li kritična masa?
Da, zanimljivo je to kod Siska. Evo, uz Marijana Crtalića uz Sisak vežemo i stariju generaciju umjetnika: Milan Steiner, Petar Papp, Mario Petrić, Ivan Antolčić, Ivan Kožarić, Želimir Janeš, Slavo Striegl, Marijan Glavnik, Alem Biočić i brojni drugi, dok su nam tu od mlađih generacija Marko Tadić, Ivana Tkalčić, Matej Nišević, Vesna Mačković i Goran Nježić kao zvučnija imena koja imaju svoje prepoznatljivo mjesto unutar naše suvremene umjetničke scene. U Sisku i za Sisak su svojim djelovanjem vezani i drugi umjetnici srednje i mlađe generacije: Stjepko Rupčić, Ivan Mareković, Ana Ugarković, Kristina Mareković, Katarina Fabijanić i Ivan Novak.
Cilj nam je da Festival Željezara, koji je pokojni Marijan Crtalić pokrenuo i realizirao proteklih godina, nastavi s djelovanjem i da ne izgubi svoj programski kontinuitet. Puno je njegovih prijatelja, poznanika i suradnika voljno dati doprinos nastavku festivala
Međutim, govorimo ovdje o različitim umjetničkim senzibilitetima i različitim umjetničkim praksama i oblicima djelovanja. Jedni su u polju multimedijalnog djelovanja i bave se suvremenim umjetničkim praksama u istraživačkom smislu, poput Marka Tadića koji svoj umjetnički narativ gradi oko pitanja modernističkog nasljeđa i njegovih tragova u današnjoj svakodnevici. To su radovi koji se najčešće nalaze na granici slikarstva, objekta, kolaža, fotografije, crteža i instalacije, kombinirajući istovremeno zvuk, sliku/crtež te nađene, prerađene ili izrađene objekte kao ravnopravne elemente. Ivana Tkalčić pak svoj rad razrađuje od početne ideje i koncepta koji izgrađuje kroz medij koji joj je najprikladniji za realizaciju vizualnog narativa ili stimulacije koju želi postići, bilo da se radi o fotografiji, filmu, instalaciji. Drugi dio umjetnika skloniji je tradicionalnim medijima, poput klasičnih grafičkih tehnika, slike, skulpture malog formata, poput Kristine Mareković ili Ivana Novaka.
Uspijevate li privući novu publiku u svoju galeriju i na koje sve programske izazove pritom nailazite?
Jedan od najvećih programskih izazova naše galerije je upravo pomirenje tih različitosti, uključivanje u programsku dinamiku jednako lokalnu produkciju i lokalne umjetnike i one vanlokalne, a da ne spominjem ogromni Strieglov opus koji tek treba razotkrivati i interpretirati. U svemu tome cilj mi je pozicionirati Gradsku galeriju Striegl kao relevantnu galeriju s kvalitetnim i propulzivnim programima koji aktivno sudjeluju u prezentaciji naše suvremene umjetnosti i svega onoga što kao umjetnička struka proizvodimo, ali i želimo proizvesti. Jedno od najvažnijih poslanja u programskom djelovanju nam je produkcija znanja koje baštinimo danas i to znanja koje je artikulirano umjetničkim praksama i umjetničkim djelovanjem. Želimo isto tako pozicionirati Sisak na mapi naših mjesta, gradova i prostora za umjetnost, grad u koji ćete htjeti doći zbog umjetnosti, zbog izložbe koju nećete moći vidjeti nigdje drugdje: izložbe Denisa Kraškoviča, Nike Petković, Marka Tadića, Andreje Kulunčić, Mirka Ilića, Antonija Grgića, Ivane Tkalčić i svih drugih. Kritična masa postoji, nije velika, ali je tu i prisutna. Publiku treba graditi i educirati. Puno je tu otpora, osobito od strane publike srednje i starije generacije spram suvremene umjetnosti, puno nerazumijevanja i elementarnog neznanja, što nam je također indikator u kojem okruženju živimo i djelujemo i što sve još po tom pitanju trebamo i moramo napraviti.
Nakon potresa koji je pogodio vašu galeriju odlučili ste revidirati svoje programske strategije i načine djelovanja i to prije svega u smjeru izgradnje lokalne scene i zadržavanja mladih ljudi u gradu. Kakva je trenutna situacija i jesu li mediji i javnost počeli postavljati relevantna pitanja koja se tiču života u Sisku i Baniji, a ne samo ona vezana za prirodnu katastrofu?
Izazov djelovanja u našem kontekstu je od samog osnivanja Gradske galerije Striegl dinamičan, što u pogledu samog prostora u kojem djelujemo, što u pogledu programskog koncepta i relacija koje uspostavljamo unutar lokalne zajednice. Galerija je od svog osnutka 2004. godine promijenila nekoliko izložbenih i programskih prostora, i u godini kada smo napokon dobili svoj prostor u Holandskoj kući prvo je nastupila pandemija, a zatim potres. Nakon svega toga postavili smo pred sebe određena pitanja kako programski djelovati bez fizičkog prostora, u atmosferi kada se ljudi brinu za egzistenciju i teško je, gotovo nemoguće doprijeti do ljudi i u kontekstu kompleksnih relacija digitalno i uživo. I na kraju, kada opet moramo objašnjavati i opravdavati zašto su nam umjetnost i kultura potrebni. U svemu tome, u ove naše prostore pristigao je veliki broj ljudi iz različitih dijelova Hrvatske s ciljem pomoći i solidarnosti na svim poljima, što je stvorilo specifičnu dinamiku. Pretpostavili smo da će taj intenzitet pomoći s vremenom jenjavati te smo odlučili usmjeriti naše programske aktivnosti upravo na polju povezivanja s ljudima na informacijskoj razini, objedinjavanjem informacija i saznanja i artikuliranjem tih saznanja u javnosti, davanja potpore ljudima u vidu osnaživanja lokalne zajednice i ukazivanja kako život prije i poslije potresa nije baš toliko drugačiji.
Smatrate li da je ovo na neki način i prilika za novi početak?
Neke fizičke okolnosti su se promijenile, na kraju krajeva ljudi su izgubili svoje domove, ali isti ljudi su još uvijek tu. Želimo ukazati da je ovo samo prilika za još jedan i novi početak. Bojim se da je interes medija i javnosti također kratkoročan, a veliki interes je bio isključivo fokusiran na potres, gdje se usput ukazalo na okolnosti života u Sisku, Baniji, Sisačko-moslavačkoj županiji. Ozbiljnost i posvećenost medija relevantnim i važnim temama je, nažalost, premala i neznatna. Uvjerena sam da se tu može napraviti više i ukazati na određene probleme iz kojih bi, sa značajnijom vidljivošću, mogle proizaći konkretne promjene i poboljšanja. Također, tu je bio i jedan romantični pristup Sisku, a osobito Baniji kada su ljudi odjednom počeli otkrivati kako ljudi žive te u tom smislu želja medija da se prikaže sve skupa u puno negativnijem kontekstu. Zato smo odjednom bili suočeni s toliko slika iz sela u okolici Petrinje i Gline, a Sisak je s druge strane bio zapostavljen u medijskom prostoru jer nije bio dovoljno "negativan", bez obzira na to što u Sisku i dalje gradimo kontejnerska naselja, zbrinjavamo ljude te trenutno imamo 250 ljudi u privremenom stambenom smještaju. Ima neke neobične i predvidljive dijabolike u konstrukciji i protoku tih informacija u medijima i stvaranju generalne slike, dok je realno stanje da se politika centralističke strategije djelovanja odražava na svim poljima.
U posljednje vrijeme organizirate i ciklus javnih razgovora o tome što nakon potresa. Da li vidite da se neke konkretne strategije razvijaju i eventualno primjenjuju?
Posebno sam zadovoljna ciklusom razgovora ''Nakon potresa: iskustva, saznanja i perspektive'' koji smo pokrenuli s neformalnim kolektivom volonterki i volontera SLOGA. Upravo taj program je rezultat povezivanja sa stručnjacima i aktivistima različitih profila: arhitekt/ice, urbanist/ice, povjesničar/ke umjetnosti, kulturne antropolog/inje i etnolog/inje, sociolog/inje, ekolog/inje, a koji su se svi našli na ovom našem prostoru i to na najizravniji način. Kroz planiranje ovih razgovora zajednički detektiramo akutne probleme, koje sagledavamo iz lokalnog i šireg rakursa.
Razmatramo buduće scenarije zajedničkog oporavka s ciljem formiranja javnog diskursa i poduzimanja konkretnih koraka. Već je nekoliko projekata na pomolu, neki su u realizaciji, a neki će se, nadam se, uskoro realizirati. Osnovna želja nam je bila da stvorimo model prema kojem bismo mogli djelovati i da ta količina znanja koja se tu našla ne iščezne, već da to znanje uspijemo konstruktivno akumulirati i primijeniti. Također se otvorio jedan specifičan oblik javnog djelovanja, jer razgovori idu izravno i u programu Radio Siska. To je otvorilo neke nove kanale djelovanja galerije i stvaranja diskursa u zajednici koji smo već spomenuli. Vjerujem da neće stati samo na razgovorima, baš zbog toga što ćemo kao galerija nastojati da se određene strategije primijene. U svemu tome detektirala se i jedna od ključnih uloga galerije kao prostora i mehanizma interakcije, učenja te primjene određenih znanja.
Čvrsta baza
Na koji način mislite da će se trenutna situacija odraziti na lokalne izbore, odnosno mogu li ti izbori donijeti promjenu kada govorimo o životima gradova na tom području?
Uvijek vjerujem da izbori mogu donijeti promjene, bilo pozitivne, bilo negativne. Sisak je unazad deset godina doživio mnogo promjena nabolje, što govorim i iz osobnog i iz profesionalnog iskustva kao i iz različitih pozicija djelovanja. Ovaj desetogodišnji period je iskorišten da se grad procesima obnove, gradnje, investicija reartikulira i repozicionira. Tijekom ovog razdoblja stvorena je čvrsta baza i uvjeti za rad i djelovanje.
U periodu kada je trebao nastupiti onaj kreativni segment formiranja i stvaranja mogućih i novih identiteta grada, izvan isključivog (post)industrijskog konteksta, dogodio se potres. Međutim, Sisak nije posustao i kao grad, unutar svojih mogućnosti, daje sve od sebe. Za Sisak ne vidim trenutno bolju političku opciju osim ove koja sada vodi grad. Voljela bih da ova ustanova održi svoj programski kontinuitet u okviru smjernica koje smo postavili i koje smo si zadali. U investicijskom planu za naredne dvije godine je uređenje i otvaranje Kuće Striegl i to će nam omogućiti rješavanje pitanja stalnog postava i trajne prezentacije Zbirke Striegl, što je isto tako rezultat kvalitetne suradnje s Gradom Siskom.
Koliko predstojeći izbori mogu utjecati na vašu djelatnost?
Što se tiče Gradske galerije Striegl i utjecaja lokalnih izbora na našu djelatnost, smatram da bi muzeji i galeriji trebali imati punu političku i kulturnu neovisnost. Zahvaljujući toj programskoj neovisnosti i slobodi djelovanja i mogli smo ostvariti taj program do sada. Na prostoru Sisačko-moslavačke županije, pa i u drugim gradovima kod nas, premalo je institucionalnih mjesta na kojima se kultura i umjetnost proizvode i gdje se doslovno produciraju novi sadržaji koji su rezultat kritičkih refleksija spram vremena čiji smo sada dio, a pomoću kojih aktivno sudjelujemo, učimo i rastemo s našim zajednicama. Slobodno mogu reći da je Gradska galerija Striegl jedno takvo mjesto.
Jedna ste od rijetkih galerija u Hrvatskoj koja svojim suradnicima omogućava profesionalne uvjete rada, što je izrazito važno za veliki broj autora koji inače djeluju u prekarnim pozicijama i često izlažu bez ikakve autorske naknade. Međutim, i sami se često nalazite u teškoj situaciji i s limitiranim mogućnostima za kvalitetnu razvojnu strategiju. Na koji način mislite da se to može promijeniti?
Izuzetno je važno da smo se uspjeli u kratkom vremenu pozicionirati kao galerija koja omogućava profesionalne uvjete rada. Dakle, već to je jako važna povratna informacija i poticaj da program razvijamo u tom smjeru. Kako bismo naše mogućnosti povećali i sva postojeća ograničenja sveli na minimum, moramo imati određeni kontinuitet i programsku slobodu djelovanja. Kontinuitet rada i jasno definiran program te podrška našeg osnivača, a to je Grad Sisak, kroz razvijanje zajedničkih vizija vode nas u smjeru konkretnih strategija i implementiranja sadržaja koje naš sektor prepoznaje kao potencijal. Želim da to što sada radimo preraste u standard i model rada i djelovanja i da damo svoj obvezujući prilog pozicioniranju umjetnica i umjetnika u današnjem društvu, ali i uloge koju umjetnost ima za sve nas. Također moramo razvijati nove modele sufinanciranja kako ne bismo bili u potpunosti financijski ovisni o Gradu i Ministarstvu kulture. To je jedan od izazova koje ćemo prevladati kontinuiranim i kvalitetnim programskim aktivnostima, umrežavanjem s drugim ustanovama, ali i nezavisnom scenom. Suradnja javnog sektora i ustanova s nezavisnom scenom jedan nam je od prioriteta. Vidljivi rezultat jedne takve suradnje je i festival umjetnosti u javnom prostoru Re:Think Sisak.
