Pored Milorada Jandrića čovjek bi se osjećao velikim.
Nije Milorad podilazio sugovorniku lažnim komplimentima ili malograđanskom servilnošću. Činio bi nas velikima zbog svoje skromne mirnoće, te istinske zainteresiranosti prema sugovorniku i drugim ljudima.
Upoznali smo se ispred njegove kuće na otoku Rabu. Dočekao nas je raskopčane košulje, dobro raspoložen i stiska ruke kakav smo posljednji put možda osjetili kod svog davno preminulog djeda. Dijelili smo istu odbojnost prema ratu i duboko razumijevanje što izbjeglištvo znači. Imao sam utisak da smo se međusobno odabrali. On koji je pristao na susret i fotografiranje, a ja koji sam inzistirao da se njegov lik nađe među portretima za izložbu koju je redakcija Novosti priređivala za dvadesetogodišnjicu izlaženja lista.
Snimiti dobar portret pitanje je prije svega odnosa između fotografa i portretirane osobe, ali i međusobnog shvaćanja, poštovanja, znanja i konteksta u kojem data fotografija nastaje. Kao što je moguće razumjeti kako razmišlja čovjek koji je snimio određenu fotografiju, tako je nepogrešivo moguće vidjeti i kako razmišlja osoba koja se nalazi ispred objektiva. Njen govor tijela, izraz lica, položaj ruku, kretanje, sve je otkriva i razotkriva, a pogotovo odnos prema fotografu. Milorad je bio opušten, otvoren i izložen. Istovremeno vidio se njegov interes i znatiželja prema svijetu koji je vidio kroz taj objektiv. Usprkos svemu što je proživio nije izgubio vjeru u ljude, a to je čini mi se bilo vidljivo na fotografijama.
Ovo fotografiranje ostalo mi je pak u pamćenju zbog dvije stvari. Prva se tiče moje instinktivne odluke da snimim seriju fotografija Milorada s leđa, dok hoda ispred mene sa skinutim sakoom nehajno prebačenim preko ruke. Želio sam ga snimiti netipično s leđa, ne zbog želje da sugeriram njegov skori odlazak, već kao čovjeka koji je napokon jednu priču o gubitku 12 članova svoje obitelji, o životu u koncentracijskim logorima NDH, ostavlja iza sebe. Imao sam osjećaj da je istupom u filmu "Dnevnik Diane Budisavljević" napokon odbacio traumu koju je u sebi nosio od ranog djetinjstva.
Druga stvar koja se desila potpuno me je iznenadila. Nakon fotografiranja hodajući zajedno prema automobilu uhvatio me je iskreno i dječački za ruku. Osjetio sam njegov dlan na svojem. Instinktivno sam želio izvući ruku iz njegove, nenaviknut da me odrasli muškarac tako dodirne. Ali brzo sam shvatio da je riječ o vrhunskoj gesti i potvrdi budućeg prijateljstva, ali i ohrabrenja. Bilo je u tome nečeg dječačkog i tako iskrenog od njega.
Godinu i pol dana kasnije u hladno jutro stigli smo u njegov stan u Borovu Naselju. Radili smo razgovor o njegovim sjećanjima, slično nekom intervjuu. I ne sjećam se sugovornika koji je mogao s toliko opreza da kaže sve što je smatrao da treba reći, ali i sakriti ono što bi nekoga moglo uvrijediti ili se nekome učiniti pretjeranim. Vagao je svoje riječi i nije mu se sviđao moj pokušaj da ga odvedem u neke druge rukavce, stranputice o kojima nije želio govoriti. Odbijao me je blago i oprezno, a njegove odluke sam prihvaćao i razumio njegovu smirenu artikuliranost koji tuđi nemiri nisu mogli poremetiti.
Opraštati se od čovjeka ovako javno, nekrologom, nezahvalan je i neugodan čin. Ali u državi gdje su heroji zločinci i pljačkaši, važno je ipak ispisati ovih nekoliko redova i podcrtati da je u Borovu Naselju živio jedan radnik, jedan hrabri čika Milorad koji je preživio sve užase jednog i drugog rata i koji se s tamom susretao na jedan jedini mogući način – dobrotom. U zemlji koja bi držala do sebe ovakve ljude bi se zvalo velikim herojima. A priča o čika Miloradu važna je zbog svih nas koji ostajemo živjeti u ovom svijetu na kraju ove odvratne 2020. Želim vjerovati da sam ovo napisao uz njegovo odobrenje i ohrabrenje.
