Snimatelj i fotograf, redatelj i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Silvestar Kolbas prihvatio se važne i velike teme – nekadašnje tvornice Fotokemika. Obradio ju je izložbom koju je trenutno moguće vidjeti u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, a potom na posebnoj izložbi u Galeriji Prica POU Samobor. Ekstenzivnost ovog rada prikazuje dugotrajni proces koji uključuje stvaranje novih radova koristeći stare Fotokemikine filmove, prikupljanje i spašavanje tvorničkog materijala te arhivsko i terensko istraživanje.
Nekadašnja jugoslavenska tvornica visokokvalitetnih fotografskih, rendgenskih i drugih filmova nastala je davne 1946. spajanjem poduzeća Foto i Ozacel. U zlatnom periodu zapošljavala je i do 2000 radnika, početkom rata 1991. godine njih 802, da bi jedanaest godina kasnije svi bili otpušteni. Nekretnine i zemljište u Hondlovoj, kao i poslovni prostori u Beogradu i Skoplju i odmaralište na Silbi rasprodani su, a zemljište u Samoboru, na kojem se danas u nekadašnjoj upravnoj zgradi nalazi krematorij za kućne ljubimce, privatizirano je. Prema jednoj od procjena iz 1992. vrijednost nekretnina iznosila je 11 256 667, a opreme oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka, o čemu su Novosti pisale 2014. Zadnji vlasnik tvornice je samoborski poduzetnik i vlasnik Samoborke Želimir Kodrić.
Tema vašeg rada "Fotokemika", osim priče o nekadašnjoj tvornici, dotiče se i raznih drugih problema poput promjena u fotografskoj industriji, privatizacije, ali i vas kao fotografa. Što biste od svega toga izdvojili kao posebno važno?
Kod ovog rada najzanimljiviji mi je bio fenomen propadanja jer entropija uvijek ima potencijala da bude umjetnički zanimljiva. Likovni umjetnici, ali i fotografi amateri, temu propadanja koriste kao svoju temu. Smatram da je za ovaj rad posebno važno da sam u Fotokemiku ušao neposredno nakon što su iz njenih prostora iznesene proizvodne linije i strojevi, tako da sam svjedočio tragovima života, odnosno proizvodnog procesa. Sve me je to pozivalo da počnem istraživati i rekonstruirati što se dešavalo unutar same zgrade. Zanimalo me gdje se što proizvodilo, gdje su stajali radnici. U svemu tome, koliko god to pretenciozno zvučalo, bilo je i neke mistike.
Kako vas je ta mistika potaknula da nastavite s umjetničkim istraživanjem?
Prazni zidovi imali su ne samo svoju likovnost, već i dublju značenjsku razinu. Reagirao sam odmah intuitivno, počeo sam fotografirati na što je moguće raznovrsnije načine, da bih nakon nekog vremena osvijestio da je to što fotografiram rodno mjesto dijela negativ-filmova koje sam koristio. Tada sam se odlučio da u ovom radu koristim Fotokemikin Efke film čije su role zbog svoje starosti ili različitih vanjskih utjecaja proizvodile greške u fotografskoj reprodukciji. Upravo te greške danas razumijem kao svjedočanstvo prolaza vremena na jedan specifičan način. Nešto što inače smatramo problemom u fotografiji ovdje je postalo njen gradivni element. Riječ je o specifičnom prolasku vremena, ali čijem?
Je li riječ o vremenu koje se odnosi na Fotokemiku ili na vas kao fotografa?
Rekao bi da je riječ i o jednom i o drugom, tako da u ovom radu prepoznajem i osobnu dimenziju. Efke filmove, koji se danas ne mogu kupiti, nabavljao sam od prijatelja, a u jednom mračnom tvorničkom kutku pronašao sam rolnu fotografskog papira. Godinama kasnije uspio sam pronaći fotografski laboratorij koji sve to može razviti i zato moram spomenuti Icu Majdaka, čovjeka bez kojeg sve to ne bi bilo moguće. Dakle, ovaj rad je proces u kojem sam iz koraka u korak shvaćao koje su mi stvari važne.
Iz izložbe ste izostavili povijesno-društveni kontekst same tvornice – zašto?
Prvobitna namjera bila je da se napravi klasični narativni dokumentarac, odnosno ekspozicijski dokumentarni film u kojem bismo osvijetlili cjelokupnu temu tvornice Fotokemika. Kako je to napravio netko drugi, odustali smo od te ideje. Umjetničko istraživanje koje bi imalo i neku znanstvenu crtu možda bi zahtijevalo i neku drugu vrstu pristupa. Ali osobno me najviše zanimao umjetnički i interpretativni aspekt jer je ova priča dijelom povezana sa zamršenim tokovima hrvatske privatizacije. Razgovarao sam s ljudima o tome i vidio sam da postoje mračni prostori koji nadilaze moje sposobnosti, ali čak i interese. Star sam čovjek, vidio sam svega i previše, i pitao sam se što bih dobio s bavljenjem ovom temom kroz takav pristup. Svi znamo da je industrija propala, da su radnici otpušteni i da su njihovi životi u nekim aspektima promašeni ili nerealizirani. Direktno stavljanje soli na tu ranu bilo mi je besmisleno, ali sam zapravo želio doći do ljudi sa svojom pričom o Fotokemici. S druge strane, namjeravam napraviti eksperimentalni film sa svojim fotografijama, a u pozadini bih dao glas radnicima. Dakle, postoji još jedna prilika u kojoj namjeravam dodatno osvijetliti i socijalnu komponentu.
Zanimljiv je vaš način rada gdje, kao i u slučaju filma "Kino Crvena zvijezda", odlazite u napušteni prostor i počinjete graditi priču. Ova o tvornici Fotokemika mogla se, recimo, iskoristiti za stvaranje arhiva koji bi se pretvorio u muzej, no ispada da institucije uopće ne zanima naša kulturna baština.
Prije nekoliko godina u Nizozemskoj sam vidio muzej u jednoj od vjetrenjača koja se koristila za mljevenje boje. Bilo je to u vrijeme njihove kolonijalne ekspanzije, a proizvod se rabio za slikarske boje. Tada sam shvatio da bi se u nekom uređenijem sustavu, u kojem pojam javnog dobra još uvijek postoji i u dobrom smislu shvaćeno njegovanje tradicije, od Fotokemike napravio odličan mali muzej ili memorijalni centar. U putevima naše privatizacije to nije bilo moguće, a i danas prednjači to da je privatni, pojedinačni interes snažniji od javnog interesa. Ne mislim nikoga prozivati, kao na primjer čovjeka koji je kupio Fotokemiku, već govorim o općoj klimi. Institucije su kod nas velikim dijelom anakrone i ponekad same sebi svrha. Čak i kada nisu, mehanizmi kojima raspolažu i to kako se organiziraju nisu dovoljni. Dakle da, bilo bi optimalno da se vrati povjerenje u institucije.
