Biografija Borisa Burića vezana je za dva grada, Beograd i Rijeku. Za razliku od drugih umjetnika naš sugovornik ima šesnaestogodišnju karijeru nogometaša, a kao anegdotu vezanu za to navodi činjenicu da je s juniorima NK Rijeke 1998. na Maksimiru pobijedio Dinamo s 2:0. Nogomet je ostao njegova ljubav, ali u Rijeci upisuje Školu za primijenjenu umjetnost, a nakon toga završava i Visoku školu likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu. Iako ga mnogi prepoznaju kao fotografa, kaže da za fotografiju nije završio ni tečaj, ali da je za prvu kameru radio čak tri godine u jednog beogradskoj lakirnici bilježeći svoju svakodnevnicu. Od tog materijala 2017. je u beogradskom Domu omladine realizirao izložbu "Strumička ulica". Danas se njegovi interesi protežu od filma, fotografije, kolaža do umjetničkih akcija i performansa u galerijskim i vangalerijskim prostorima.
Nedavno ste u galeriji Podroom, Kulturnog centra Beograda zatvorili izložbu "Déjà vu" koja se oslanja na konkretan povijesni događaj Dinamo – Crvena Zvezda od 13. svibnja 1990. Nasilje koje je tog dana izbilo na Maksimiru mnogi smatraju početkom ratnog sukoba. Zašto je taj datum za vas važan i zašto ste oko njega odlučili graditi priču?
Proročke reči sportskog komentatora tog dana na maksimirskom stadionu oduvek sam smatrao sjajno izrečenima. Dopustite da vam ih pročitam: "…Ako ove slike nisu dovoljno upozorenje da probude našu svijest i našu savjest – govorimo o ljudskoj, a ne imaginarnoj savjesti i svijesti – ako to nekom nije dovoljno upozorenje onda, svidjelo se to nekome ili ne, postajemo sudionici svega što se dešava. Znači da se to sutra može dogoditi svima nama. To znači da se približavamo prvom krugu Danteovog pakla…"
Prošle godine je bila tridesetogodišnjica događaja na Maksimiru. Malo tko je odlučio spomenuti tu godišnjicu, pa sam odlučio reanimirati taj događaj, ispričati ga na svoj način, ako ništa drugo na njega staviti akcenat. Uzevši ga kao primer raspada društvenog sistema, kroz raspad ideologije i raspad zemlje pronašao sam idealnu metaforu i za raspad "umetničkog sistema" koji nam tek sleduje. Bliske su mi konceptualne prakse, pa je i sama izložba višeslojna. Inače težim ka tome da moji radovi nemaju jednoznačni identitet.
Želeo sam da isprovociram gledatelja mentalno i fizički. Ova izložba, ako tako može da se nazove, više funkcioniše kao komentar na trenutnu situaciju i postavlja pitanje šta je to izložba danas? Održana je u isto vreme kada je u Muzeju savremene umetnosti Beograda održana izložba venčanica Jeana Paula Gaultiera.
Kroz ovu izložbu razmišljao sam i o umetnosti, njenoj ulozi, promjeni koja sledi, drugim oblicima komunikacije, sve češćoj pojavi virtualnih izložbi i imao sam želju da napravim izložbu na koju bi se moralo fizički doći kako bi se vidio i osetio njen pun potencijal. U prvom delu galerije u mračnoj atmosferi sam položio drvenu strujnu banderu od sedam metara preko koje je išla do neprepoznatljivosti blurovana projekcija maksimirskog događaja aludirajući na izbledelo sećanje, dok bi bandera simbolizirala prekid komunikacije, palo društvo i njen leš ili bi funkcionisala kao sama barijera, kako mentalna tako i fizička. Preskakanje te bandere je kao nesvestan momenat, ali se dobro uklapa u postavci cele izložbe kao prevazilaženje nečega. Bilo je potrebno uložiti napor da se dalje uđe u "izložbu". Izlazeći iz mraka u drugoj prostoriji vas dočekuju reflektori upereni direktno u vas, u tom delu sam razmišljao i o Platonovoj alegoriji pećine i momentu izlaska iz mraka na sunce koji simboliziraju upravo ti reflektori. Vi ste u mraku, imate predstavu koja vam je data.
Povezivanje sukoba na Maksimiru i aktualnog trenutka pandemije kod vas izaziva stanoviti užas. Zašto smatrate da će taj novi užas tek uslijediti?
Opšta atmosfera je takva. Tenzija i lični osećaj koji sam imao prošle godine početkom proglašenja pandemije stravično podseća na događaje na Maksimiru. Doživio sam svojevrstan déjà vu i razmišljam o tome kako nikada ne izvučemo pouke iz svega što nam se dešava.
Iako ste fotograf vizualno gradite na potpuno drugačiji način koristeći fizičke predmete u galeriji, koju doživljavate kao okvir za svoje fotografije drugim sredstvima. Zanimljivo je da često stvarate i fiktivne povijesne narative koji postaju gotovo istiniti, ali vas izrazito zanima život izvan prostora galerije koji često smatrate važnijim od svijeta umjetnosti?
Meni je fotografija uvek bila skica, misao, beleška, polazna tačka. Ono što mi je dugo godina bio crtež, konkretno kroki – brzopotezni crtež – to mi je sad fotografija. Uhvatiti karakter, pokret, stav, reagovati intuitivno, to su za mene vežbe mentalnog razgibavanja. S druge strane "iščupati" dobar kadar iz filma koji živiš više govori o mom pogledu na svijet, na umjetnost, nego o samom mediju. Volio bih kad bi se fotografija otrgla od tradicionalnog, hoću fotografiju bez fotografije! Danas se doslovno svi bave fotografijom, ja se bavim idejom i shodno ideji biram medij u kome ću tu ideju realizirati. Izložba je pak drugi format, kada izlažem u galeriji bavim se konkretno prostorom i storytellingom, to mi je osnova od koje krećem. Koristim različita sredstva ostavljajući dovoljno prostora gledatelju da sam bude deo priče/postavke te na osnovu njegovog ličnog iskustva sam kroji priču kroz niz asocijacija, simbola i metafora sa kojima se susreće na mojim izložbama. Kustos izložbe Miroslav Karić je poentirao nazivajući ovu izložbu "šahovskim nadigravanjem i misaonom igrom". No, galerijski prostori i izložbe po meni služe za "ispostavu" promišljanja, u mom slučaju najčešće o "sistemu umetnosti". Na ovoj izložbi sam repetitivno gađao zid galerije kockom kamena (kaldrmom) i on simbolizuje konstantni pokušaj da se probije dominantni sistem moći i na neki način je "iskorak iz okvira nametnutog". Sugerisao sam da postoji umetnost van zadatih pravila. Ona je vani svakako. Akcije, performansi, intervencije, druženja i neiscrpni razgovori o umetnosti i jesu sama njena srž. Ljudi koji poznaju moj rad znaju da nije striktno vezan za galeriju.
Na koji način je i vaše umjetničko iskustvo oblikovala činjenica da ste najvažnije godine djetinjstva proveli u Rijeci koja predstavlja mjesto kojem se neposredno često vraćate?
Kada s četrnaest, petnaest godina "visiš" s punkerima, rockerima, reperima, umetnicima i ostalim buntovnicima ispred riječkog Palaha normalno je da to utiče na vaše oformljavanje i oblikovanje. Drago mi je što sam imao to iskustvo. Mnogi su, ne znajući za moju riječku prošlost na izložbi "Déjà vu" osjetili Rijeku, što mi je posebno drago. Rijeka je moje stanje uma, njoj se stalno vraćam i iznova se trudim da je osvojim. Danas, 25 godina poslije, surađujem i izlažem sa ekipom Rijeka Underground, a to su Branko Cerovac, Igor Rukavina, Damir Stojnić, Danijela Urem. Sjajna ekipa, a prošle godine dobio sam poziv i bila mi je velika čast da učestvujem na izložbi Art / Rat / Tranzicija koju su koncipirali Slaven Tolj i Branko Cerovac.
