Nisu investitori krivi što su se obogatili na prevelikim državnim poticajima – izjavio je ovih dana Aljoša Pleić, predsjednik Udruženja obnovljivih izvora energije Hrvatske, jedan od vlasnika privatnih postrojenja s povlaštenim otkupom struje. Takvih vjetroelektrana, minihidroelektrana te elektrana na biomasu, ili pak solarnih, danas je u Hrvatskoj u pogonu točno 1291, dok još njih 109 u gradnji samo što nije dovršeno, a potrebni ugovori s državom su već potpisani. Riječ je o biznisu koji već sada godišnje privlači oko milijardu i pol kuna poticaja, s tendencijom da se iznos udvostruči do 2020. godine. Očekivano donošenje zakona kojim bi se teret poticanja većim dijelom natovario građanima – jer danas ga uglavnom snose opskrbljivačka poduzeća, u zamjenu za neke ustupke – ipak je nedavno odgođeno da daljnjeg, ali zakratko.
Naši lokalni političari na vlasti podržavali su projekt i skrivali ga od nas, sve dok nismo sami uvidjeli o čemu se radi – govori Marko Miloš o planu izgradnje elektrana na Peruči
Pleićeva izjava, atipično preiskrena za svijet poduzetništva, međutim, sjajno ocrtava prilike u domaćoj energetskoj politici. One se mogu opisati i narodski, kao mazanje vrata debeloj guski, recimo, jer je poznato da su mnogi privatnici upravo zbog te političke benevolentnosti posljednjih godina rado skrenuli svoj kapital u energetski sektor s minimalnim rokom povrata ulaganja i relativno nezahtjevnim održavanjem. Pritom treba navesti i da se u većinu postrojenja za eksploataciju obnovljivih izvora ugrađuju gotovo isključivo uvozne komponente, bez vidnog udjela hrvatske tehnike.
Novonastali sektor izrastao je sav na specifičnoj ideologiji razvoja ekološke svijesti bez ubrojenih širih ekonomskih i socijalnih implikacija, nipošto jedino u Hrvatskoj. Austrija za tzv. obnovljivce izdvaja oko milijardu eura godišnje, a Njemačka oko 24 milijarde, s tim da se suočavaju sa sve većim i skupljim problemom uravnoteženja ukupnog elektroenergetskog sustava. Jer potonji iziskuje goleme troškove za održanje nužnoga stalnog naponskog balansa, uslijed nebrojenih – i nepredvidivih, ali zakonski obavezujućih – dotoka struje iz manjih privatnih postrojenja od kojih mnoga, po naravi stvari, rade samo kad ima vjetra ili sunca. No pogledajmo kakve efekte u Hrvatskoj izaziva takva ekspanzija proizvodnog sektora za koji je već premašena kvota na koju se ova članica EU-a obavezala: barem 20 posto energije iz obnovljivih izvora do kraja desetljeća.
Javno ulaganje se, rekosmo, pritom tek zahuktava, na valu lobističkih zalaganja raznih subjekata u tome polju gdje ni sami investitori uopće nisu tako pasivni i bezazleni kao što sugerira predsjednik njihova udruženja. Štoviše, to područje vrije od aktivnih intervencija prema državnoj politici, kao i lokalnima, o čemu se nerijetko čuje odjek u medijima. Često se radi o sukobima raznih frakcija potentnog kapitala, pa se glože npr. vlasnici energana pogonjenih biomasom i oni koji koriste snagu vjetra oko kvote predviđene za poticaje. Ili su na suprotstavljenim stranama obnovljivci i korisnici fosilnih goriva, ili je čak posrijedi napetost između obnovljivaca i spomenutih opskrbljivača koji snose trošak njihova razvoja.
Lokalna zajednica je neugodno iznenađena činjenicom da se pokušava realizirati projekt mhe Konavle, a pogotovo podrškom koju mu pruža Općina Konavle. Dovođenje u pitanje mogućnosti sigurnog boravka i kupanja, miniranje i mijenjanje izgleda konavoskih stijena u zamjenu za stvarno malu korist i laiku se čini kao loš posao – kaže Đuro Capor
Ipak, najčešće upadaju u oko posljedice koje naglavačke izvrću temeljnu svrhu širenja elektrana na obnovljivim izvorima, dakle tamo gdje utrka za profitom ekstrahiranim nauštrb općeg industrijskog razvoja i socijalne stabilnosti dovodi pravo do vidnih ekoloških šteta. U ime zaštite prirode stradao je tako posljednjih godina mnogi netaknuti vodotok i atraktivni krajolik, ali na udaru je i atmosfera, zbog emisija plinova inače nespojivih s parametrima diktiranim ekologijom. Ovom prilikom izdvojili smo dva recentna, srećom još nerealizirana takva slučaja u Hrvatskoj, no koji jasno smjeraju da i sami postanu karikatura programa koji se oteo svom plemenitom, mada politički veoma naivnom i ograničenom cilju zaštite prirode.
Prvom je primjeru mjesto radnje na Peruči, kod Hrvaca, gdje se planira projekt naziva Vis viva ili Živa sila, u vlasništvu domaće firme MCC i u mogućoj suradnji sa Samsungom te još nekim vanjskim partnerima. Konkretno, gradila bi se plinska kombi-kogeneracijska elektrana i nešto kasnije reverzibilna hidroelektrana, uz poveće plinske i strujne infrastrukturne objekte. ‘Lokalna zajednica dosad je pozitivno gledala na projekt, štoviše, uključila se kao jedan od inicijatora’, rekao je prošle jeseni direktor MCC-a Zoran Burić, a usput se pohvalio i podrškom tadašnjeg ministra poduzetništva i obrta Darka Horvata. Nedugo zatim je na površinu izbilo sasvim drukčije raspoloženje lokalne zajednice – razlika se sastojala isključivo u tome je li bila predstavljana kroz načelnike ili je do izražaja došla spontana reakcija stanovništva u tom kraju, s razlogom sumnjičavog, kao što ćemo vidjeti, premda njihov otpor baš i nije nešto posebno zastupljen u medijima. Da nisu išli uz dlaku dominantnim tokovima ekonomske i političke moći, možemo tek pretpostaviti kako bi dosad bili opjevani kao junački narod Cetinske krajine. Ovako, alarmantni se glas jedva probija, dok motiva za dosta širu zabrinutost ima baš napretek.
Mirko Miloš, inženjer strojarstva i ad hoc aktivist u ovom slučaju, ispričao nam je da je slučajno otkrio i potom detaljnije proučio dubiozna mjesta u dostupnoj projektnoj dokumentaciji MCC-a, te specifične prijetnje koje se time nadvijaju preko njegova kraja, a sudeći prema nekim pokazateljima o radu planiranog pogona i utjecaju na okoliš.
- Naši lokalni političari na vlasti podržavali su projekt i skrivali ga od nas, sve dok nismo sami uvidjeli o čemu se radi - rekao nam je Miloš, podastirući korespondenciju s Tomom Antičićem, direktorom Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, na čiju se navodnu izradu studije o utjecaju na okoliš pozivaju suradnici MCC-a.
Antičić se rezolutno ogradio, međutim, i naveo kako će Institut tražiti ispravke navoda od medija koji su prenosili netočnu tvrdnju, pa naš sugovornik dalje tumači spornu materiju:
- Prvi je problem taj što nije rađena procjena skupnog utjecaja, nego odvojeno po komponentama – plinska elektrana posebno, hidroelektrana posebno itd. Tako se dobiju prihvatljiviji podaci nego kad bi se efekte promatralo sve zajedno, što je u svojim primjedbama navela i Zelena akcija.
Iz obilja podataka koje nam je objasnio Mirko Miloš izdvajamo za ovu priliku tek osnovne; pogon bi bio subvencioniran s obzirom na kogeneracijsko funkcioniranje, gdje se istovremeno dobiva i prodaje električna i toplinska energija, uz rad plinske i parne turbine. No preveliki kapacitet kotlova i zahvata vode te premalen broj eventualnih korisnika energije u blizini dao je lokalnim aktivistima misliti da bi se tu moglo dešavati svašta, od ispuštanja obilatih količina pregrijane vode u jezero i sliv Cetine, do spaljivanja mogućih otrovnih tvari, kemikalija i sl. Nadalje, saznajemo da je predviđena proizvodnja, s mogućnošću korištenja lož-ulja, nepoželjna zbog visokih emisija štetnih elemenata poput sumpora u atmosferu.
Orijentaciju na fosilna goriva zamjerila je projektu i Zelena akcija, u jednom od brojnih upozorenja ekološko-aktivističkih organizacija koje ukazuju na stvarnu pozadinu biznisa s obnovljivcima. Da bi se postigli ciljevi zaštite klime i prirode, preuzeti nedavno usvojenim Pariškim sporazumom, poručuju oni, više se uopće ne smiju graditi elektrane za fosilne energente. I pojašnjavaju da je, suprotno raširenom uvjerenju, plin dobiven iz škriljevca opasniji – prema emisiji u atmosferu – od ugljena. A takav plin forsiraju Sjedinjene Države, koje nakon lanjskog ukidanja embarga na izvoz vlastitih fosilnih goriva za svoj cilj proklamiraju proboj u sam vrh svjetskih izvoznika ukapljenog plina. U toj kampanji o kojoj smo već pisali, naime, Amerika u ogledu s Rusijom natura i Hrvatskoj ulogu neporecivo odanog kupca i posrednika u transportiranju plina, npr. preko budućeg terminala na Krku, a Hrvatska uobičajeno pokorno i nekritički prihvaća i taj plan.
Konačno, navedimo da bi pogon MCC-a, na ime kogeneracijskog profila, trebao primati obilne subvencije za svaki producirani megavatsat energije: oko 70 eura, naspram tržišne cijene od oko 40 eura. Niz javnih hidroelektrana na Cetini proizvodi inače struju i po cijeni od četiri eura za megavatsat – deset puta manje od tržišnog iznosa, no skupa je svaka tranzicija, pa tako i ova na obnovljive izvore, naročito ako se provodi s nekim drugim prioritetima.
Mirko Miloš, uostalom, smatra da reverzibilna hidroelektrana MCC-a možda nikad i neće biti pokrenuta, jer će cilj ulagača biti ispunjen već s plinskom. S druge strane postavlja se pitanje što će Hrvatskoj projekt MCC-a kad već ima dovoljno javnih hidroelektrana i plinskih termoelektrana ionako namijenjenih za brzo uravnoteživanje sustava izloženog disbalansima iz smjera ekološki poželjnih vjetroelektrana i solarnih elektrana. Osim nejasnoća vezanih uz takav zahvat na prirodnom vodotoku i pogon s fosilnim gorivima, uslijed izostanka nove energetske strategije RH ostaju nepoznatim i same ukupne potrebe ove zemlje za novim elektroenergetskim kapacitetima, osim – podrazumijeva se – potreba nestrpljivih privatnih ulagača da ulove i taj voz.
Još jedan projekt u tom smjeru privukao nam je pažnju na krajnjem jugu zemlje, u Konavlima, kod sela Popovići, te u blizini plaže Pasjača koju su inače mještani dosad čuvali od pretjerane turističke eksploatacije. Plaža je smještena u dnu središnjeg dijela Konavoskih stijena, prirodnog fenomena koji odlikuju visoke strme litice okrenute prema najdubljem dijelu Jadrana, no pokraj nje nalazi se ispust odvodnog tunela kopnenih zimskih voda iz par kilometara udaljenog Konavoskog polja. Razvojnik (developer) koji će na kraju tunela poželjeti izgraditi minihidroelektranu našao se u Istri, zove se Anton Vlačić, i poznat je među Istrijanima kao punac ili tast Borisa Miletića, predsjednika IDS-a i gradonačelnika Pule. Ne znamo je li ta značajna politička referenca utjecala na naklonost konavoskih vlasti da podrže njegov projekt, ali konavoski aktivisti svakako bilježe određenu veoma upadljivu naklonost.
- Lokalna zajednica je neugodno iznenađena činjenicom da se pokušava realizirati projekt MHE Konavle, a pogotovo podrškom koju mu pruža Općina Konavle. Posljednjih godina Pasjača je postala najpoznatija plaža u okolici Dubrovnika i omiljeno izletište. Dovođenje u pitanje mogućnosti sigurnog boravka i kupanja, miniranje i mijenjanje izgleda konavoskih stijena u zamjenu za stvarno malu korist koja bi se ostvarila uz nevelike količine energije, i laiku se čini kao loš posao - rekao nam je Đuro Capor, koordinator Inicijative Srđ je naš.
Ta udruga vlastima i projektu zamjera dodatno neobaziranje na moguće posljedice zahvata po bioraznolikost na ulaznoj strani tunela, u Konavoskom polju koje s planinom Snježnicom ulazi pod dodatnu zaštitu u okviru europsko-unijskog projekta Natura 2000.
- Elaborat površno ocjenjuje utjecaj zahvata na okoliš te servilno navlači u korist naručitelja i njegove želje za realizacijom MHE - zaključuje Capor o stavu lokalnih vlasti u postupku odlučivanja o potrebi provedbe Studije o utjecaju na okoliš za ovu minihidroelektranu.
Napor konavoskih i cetinsko-krajinskih aktivista možda i urodi plodom, s obzirom na pravovremenu i stručno potkrijepljenu reakciju, onako kao što je to ovih dana uspjelo nekim ekološkim udrugama u slučaju projekta na rječici Krupi, pritoci Zrmanje. Ali poveliku količinu štetnih ekoloških posljedica već izdašno financiramo i tek ćemo financirati, imamo li na umu koliko je projekata realizirano i koliko ih dolazi na red u najskorijem roku.
