U svijetu gdje je svaki problem podložan brzom farmaceutskom odgovoru, od tableta za spavanje ili smirenje do antidepresiva i lijekova za ADHD, postali smo sedirano društvo koje izbjegava suočavanje sa suštinskim problemima. Trend medikamentizacije nije poštedio ni one najranjivije – tražitelje azila. Tablete se nude umjesto osnovnih ljudskih prava i isprava koje bi im omogućile novi početak. A kada lijekovi postanu alat za potiskivanje emocionalne boli i političke nelagode, moramo se zapitati jesmo li i sami, baš poput tražitelja azila u centrima, sedirani do točke gdje je empatija zamijenjena apatijom. Ideja o smirivanju društva ima širi društveni kontekst.
Ambasada Rog u Ljubljani je inicijativa kojom zajedno upravljaju izbjeglice i aktivisti raznih profila, umjetnici, studenti, radnici i skvoteri, a više puta su nagrađeni za postignuća u potpori izbjeglicama. Sebe definiraju i kao siguran prostor onkraj rasizma i tržišnih odnosa, u kojem članovi pronalaze solidarnost, druženje, slobodu, međusobnu skrb i pravnu podršku. Dugogodišnja članica Zana Fabjan Blažič, etnologinja i kulturna antropologinja, ujedno je prva adresa za tražitelje azila i izbjeglice u Sloveniji. Ona uspostavlja odnose s ljudima zatvorenima u Centru za prihvat i traži načine za raskrinkavanje te nasilne institucije, a s njom smo razgovarali o životu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Sloveniji.
Najviše zabrinjava podatak da prije smještanja u centar većina korisnika nije trebala niti jedan od lijekova poput Sanvala, Kventiaxa, Lyrice ili Asentre. Tipična dijagnoza u prihvatnom centru za strance je "poremećaj prilagodbe"
Što se tiče samog procesa traženja azila, nakon što izbjeglice budu "uhvaćene" prilikom iregularnog prelaska granice, privode se u Centar za registraciju. Oni koji podnesu zahtjev za azil smještaju se u domove za azilante, gdje čekaju odluku o međunarodnoj zaštiti. U slučaju da im zahtjev bude odbijen, zatvaraju ih u prihvatne centre za strance, odakle se deportiraju u matičnu zemlju.
Kako sve to podnose i što o proceduri misle tražitelji azila, Zana Fabjan Blažič objasnila nam je na jednom primjeru. U vrijeme lockdowna jedan njihov član je izvršio samoubojstvo, a drugi se pokušao ubiti, stoga je, kako bi takve situacije u budućnosti pokušali spriječiti, Ambasada Rog u goste pozvala dvije psihoterapeutkinje. One su tražiteljima azila u najboljoj namjeri savjetovale da situaciju, čak i ako je vide crnom, probaju interpretirati na neki drugi način. Oni su odgovorili da su stvari u njihovom životu prilično crno-bijele, ili će dobiti azil, što bi im omogućilo da započnu novi život, ili će biti deportirani u sigurnu bijedu ili smrt. Nakon odlaska psihoterapeutkinja članovi su zaključili da je traume iz prošlosti moguće izliječiti samo stabilnošću i sigurnošću i da im zapravo ne treba psihoterapija, nego dokumenti, dozvola za boravak i jamstvo da će moći ostati.
Za svojih posjeta prihvatnim centrima za strance i domovima za azilante, Fabjan Blažič uz ostale probleme uočava i podvrgavanje medikamentnim terapijama. Čekaonica pred vratima psihijatra u domu za azilante uvijek je puna, a tabletama za spavanje, depresiju, anksioznost ili psihozu, lijekovima poput Sanvala, Kventiaxa, Lyrice ili Asentre podvrgnuto je više od polovice smještenih. Prema objašnjenju nadležnih, takva mjera je nužna za očuvanje mira u instituciji. U prihvatnom centru za strance još je gore.
Zana nam kaže da je to gotovo koncentracijski logor, mjesto namijenjeno odstranjivanju ljudi tj. deportaciji, u kojem su lijekovi propisani praktično svima. U klasičnu terapiju spadaju Apaurin, Asentra, Kventiax, Karbox, Lyrica, Mirzaten i Sirdalud. Sve doze su, iako krajnje visoke, naravno u granicama legalnog. Većina prisilnih deportacija se također izvodi uz pomoć injekcija sedativa ili uz druge vrste lijekova za smirenje. A kad je osoba deportirana npr. u Alžir ili Pakistan, ali i u Hrvatsku, nije joj osiguran nikakav nastavak liječenja, iako većina tih terapija predviđa odvikavanje pod liječničkim nadzorom i postepeno snižavanje doze.
Najviše zabrinjava podatak da prije smještanja u centar većina korisnika nije trebala niti jedan od tih lijekova. Tipična dijagnoza u prihvatnom centru za strance je "poremećaj prilagodbe". Prema medicinskom rječniku, radi se o poremećaju koji uključuju izrazitu uznemirenost i pogoršanje emocionalnih i/ili bihevioralnih simptoma uzrokovanih prepoznatljivim stresorom.
Članice i članovi Ambasade Rog pomagali su prilikom velikih poplava u Sloveniji 2023. (Foto: Privatna arhiva)
Novinari, poput Petera Petrovčiča iz Mladine, već su ranije upozoravali da je prihvatni centar za strance u Postojni pretvoren u zatvor, u kojem vladaju nehumani uvjeti kakvi su se viđali u dokumentarcima i izvještajima stranih televizija i organizacija o stanju u Bosni i Hercegovini. Isti uvjeti, nažalost, vladaju i danas. Pučki pravobranitelj je 2020. godine predložio Ministarstvu unutarnjih poslova prekid upotrebe službenih pasa pri poslovima u centru (primjerice, tijekom obroka) koji uključuju kontakte s pritvorenim osobama.
Pravobranitelj je smatrao da u ustanovama gdje je osobama oduzeta sloboda upotreba službenog psa nije prikladna kao rutinska praksa. Također je napomenuo da previše vremena prolazi od trenutka kad osoba izrazi namjeru za traženje međunarodne zaštite u Sloveniji do trenutka kad se obavi osobni razgovor za podnošenje zahtjeva, iako pravo EU-a nalaže da se zahtjev mora evidentirati u roku od najviše šest dana. U tom periodu osobe koje su izrazile namjeru i već bi trebale biti smatrane tražiteljima međunarodne zaštite ostaju pritvorene kao nezakoniti stranci.
Pri posjetu domu za azilante Vič u Ljubljani prošle godine, Pučki pravobranitelj je utvrdio da on ne ispunjava minimalne standarde definirane smjernicama Europskog ureda za azil (European Asylum Support Office, EASO). Tražitelji azila nemaju osobni prostor ni prostor za druženje i provođenje slobodnog vremena. Stambeni kontejneri u dvorištu doma su ocijenjeni neadekvatnima, jer je u jednom takvom veličine 14,4 četvornih metara smješteno i do šest osoba. Prema procjeni Pučkog pravobranitelja, to negativno utječe na sigurnost smještenih osoba i zaposlenika i na njihovo dostojanstvo. U smještajnom centru Ureda Vlade za skrb i integraciju migranata (UOIM) u Logatcu također su uočeni ozbiljni nedostaci, posebno u pogledu prava na osobno dostojanstvo i prava na privatnost, koja proizlaze iz članaka 34. i 35. Ustava Republike Slovenije, napisao je u svom izvještaju Pučki pravobranitelj.
Možemo li gore spomenuti stresor dovesti u vezu s boravkom u Centru za prihvat? I je li se od tada nešto promijenilo nabolje? Zana Fabjan Blažič kaže da Republika Slovenija ne ispunjava obveze integracijske strategije Vlade u vezi s vraćanjem tražitelja azila i još uvijek nema sustavna rješenja. Zaposleni tražitelji azila kao i oni koji su osnovali obitelj i dalje se mogu naći na listi za deportaciju. Na konferenciji "Migracije, rad, azil", održanoj u listopadu, upozoreno je da su radnici podnositelji zahtjeva za azil, usprkos velikom trudu i uspjesima pri uključivanja u društvo, podvrgnuti okrutnim mehanizmima deportacije u Hrvatsku ili matične države, a migrantske radnike s vizama iskorištavaju i onemogućavaju im integraciju.
Zana Fabjan Blažič (Foto: Uroš Abram)
Što se tiče brojeva u vezi azila, slovensko Ministarstvo unutrašnjih poslova je 2023. godine izdalo 4.389 odluka o azilu, od čega 4.096 odluka o vraćanju. Azil je dobilo tek 74 podnositelja, a 55 njih dobilo je supsidijarnu zaštitu. To znači da je s obzirom broj uloženih molbi odobreno tek njih dva posto.
Uz sve prethodno navedene poteškoće koje izbjeglice prolaze, ekstremni populizam i desne politike uvijek se mogu prepoznati na primjeru ksenofobnog diskursa o izbjeglicama, širenja laži i optužbi za zločine poput silovanja, krađa, napada, što je u slučaju Ljubljane i sama policija niz puta demantirala. "Odlučno negiramo navode da je 'u ovogodišnja tri mjeseca samo na području Ljubljane bilo više od 57 silovanja počinjenih od strane ilegalnih migranata'. Riječ je o potpuno neistinitim informacijama koje se ne temelje na podacima policije", glasi jedan od njihovih demantija, objavljen u aprilu 2023.
S druge strane, na ulicama glavnog grada Slovenije, ali i u javnom prijevozu i na granicama, legitimiraju se uglavnom stranci na podlozi rasnog profiliranja. Prema pisanju Mladine s kraja 2022. godine, kad je takva praksa prvi put stavljena pod lupu javnosti, to je opasno iz više razloga: policija sada presreće uglavnom one koji odlaze koliko-toliko slobodno, ali ne i one koji odlaze tajno, često u opasnim uvjetima i uz naplatu koju traže krijumčari ljudima. Osim toga, praksa se toliko uvriježila da se osjetljiviji građani pitaju ne radi li se tu ipak o institucionaliziranom rasizmu. "U biti, rasizam je naša strukturalna realnost. Mi živimo s tim. Ako bilo koji Afrikanac kaže da nema to iskustvo, ne govori istinu. To je nemoguće", izjavio je za slovensku televiziju Max Zimani iz Zimbabvea, osnivač Zavoda Global, koji već skoro 40 godina sa svojom obitelji živi u Sloveniji.
Mnogi su tražitelji azila uključeni u aktivistički kolektiv Ambasada Rog zaposleni, među ostalim i u slovenskim poduzećima, pomažu u akcijama čišćenja okoliša, a neki su pomagali i tokom velikih poplava u Sloveniji 2023. godine, no unatoč svemu žive u stalnom strahu od deportacije. One koji su zbog sustavnog progona u matičnoj zemlji uslijed svog političkog, spolnog opredjeljenja ili vjerske, rasne ili etničke pripadnosti zatražili međunarodnu zaštitu i kojima bi povratkom u matičnu zemlju život ili sloboda bili ugroženi, u Sloveniji čeka administrativni pakao i prakse koje utječu na njihovo fizičko i psihičko zdravlje.
Kako su to dobro iz Ambasade Rog saželi, vlade "tvrđave Europe" zloupotrebljavaju psihijatrijske lijekove za upravljanje migracijama, podvrgavajući zdrave osobe kemijskim intervencijama radi deportacije, dok su oni koji trebaju stvarnu pomoć zanemareni. Iako nijedna država ne vodi odgovarajuće statistike, s terena se da zaključiti da su tražitelji azila najvjerojatnije najmedikamentiziranija skupina stanovništva u Europi.
