U Hrvatskoj su to nazvali borbom za dostojanstvenu plaću, u Srbiji platom za život (po engleskom Living Wage). Radi se o kampanji koja traje već nekoliko mjeseci, a cilj joj je skrenuti pažnju s borbe za minimalnu plaću ili za postotak od prosječne plaće na onu za dostojanstvenu plaću, a to znači takvu koja zadovoljava osnovne potrebe radnika. One bi se trebale shvatiti drugačije od klasične sindikalne košarice i trebale bi obuhvaćati troškove hrane, stanovanja, odijevanja, javnog prijevoza, komunalnih i telekomunikacijskih usluga, obrazovanja, zdravstvene zaštite, slobodnog vremena i učešća u kulturnom životu. Dostojanstvena plaća ili plaća za život ima i mali diskrecioni dodatak od deset posto, koji služi za pokrivanje nepredviđenih troškova.

Minimalna neto plaća u Hrvatskoj u ovoj godini iznosi 3.400 kuna, što je tek 32,5 posto dostojanstvene plaće, koja bi trebala iznositi 10.452 kune, izračunali su u Novom sindikatu. U Srbiji je minimalac tek nešto više od 32.000 dinara, a plaća za život trebala bi biti 98.000 dinara. Dakle, vidimo da se radi o novom konceptu ne samo sindikalne već i civilno-društvene, a onda i političke borbe, gdje se ne traže "realne" povišice od nekoliko postotaka, kako je uobičajeno u sindikalnim aktivnostima, pa i štrajkovima. Radi se o tome da plaće treba povećati u pojedinim sektorima dvostruko, pa i trostruko. A i ne radi se samo o visini plaće, već i o uvjetima rada i radnim statusima pod kojima ljudi žive.

Stanje u istočnoj Evropi gore je nego u nekim drugim regijama svijeta, spram kojih smo puni predrasuda. Dok je u Hrvatskoj minimalna plaća oko 30 posto dostojanstvene, u Maleziji ona iznosi više od 50 posto

Naravno, sindikalni operativci su svjesni "utopijskog" karaktera tog zalaganja, ali ono bi trebalo revolucionirati postavljanje zahtjeva i to ne samo u jednoj zemlji. Projekt je panevropski, a za zemlje centralne, istočne i jugoistočne Evrope pokrenula ga je u aprilu globalna mreža Clean Clothes Campaign (CCC), koja okuplja stotine sindikata i nevladinih organizacija širom svijeta koje se bave radničkim pravima, pravima žena i smanjenjem siromaštva, prvenstveno u tekstilnoj industriji. Izrađen je i alat, tzv. Fashion checker, kojim se nastoji povećati transparentnost uvjeta rada u tekstilnim tvornicama. Drugim riječima, poznati svjetski brendovi odjeće, koji stječu velike profite, često počivaju na potplaćenom i loše organiziranom radu, a mi bismo kao potrošači trebali podići svoju svijest i informirati se o tome, pa onda odlučiti koje ćemo proizvode htjeti kupovati. U takvim kampanjama, kao što je spomenuta Clean Clothes, niz je problema i one su postavljene donekle moralistički, jer nije jasno što će radnici firmi koje bismo bojkotirali od toga dobiti. Bilo kako bilo, sama je ideja dostojanstvene plaće, iako plaće nisu jedini problem koji radnici mogu imati, za pozdraviti, jer radikalno mijenja percepciju sa statistika o minimalnoj i prosječnoj plaći, u kojima je čovjek-radnik-pojedinac utopljen, na humanističku logiku da se od svoga rada može dostojanstveno živjeti, a ne samo preživljavati na rubu siromaštva ili čak i ispod njega.

U literaturi je odavno sročen pojam zaposlenih-siromašnih, koji upravo ukazuje na to proturječje da danas zaposlenost, pa čak i ona na neodređeno i za puno radno vrijeme, još ne govori ništa o tome mogu li radnici od svoje plaće preživjeti. A kad toj problematici dodamo još i onu o promijenjenim radnim statusima, svim oblicima zapošljavanja, koje objedinjuje naziv da su prekarni, stvar postaje još gorom i gotovo nerješivom. Jer što ćemo s time kada od plaća dignemo pogled na širu sliku i vidimo kako su zaposlenja danas nesigurna, kako se lako bez njih ostaje, kako različiti statusi u kojima radnici žive i rade proizvode lošu krv i konkurenciju među njima, prije negoli neku klasnu solidarnost? A što reći na činjenicu da potplaćen i nesiguran rad zahvaća tako različite sektore kao što je proizvodnja odjeće, ali i prekarni rad u kulturi? Prekarizacija se danas ne odnosi samo na područja tzv. jednostavnih aktivnosti, poput uslužnog sektora u ugostiteljstvu i turizmu, trgovine, transporta, njege starih i nemoćnih, već i na egzistencije onih zaposlenih u reklamnim agencijama, novinarstvu, oblikovanju mrežnih stranica i u znanosti. Kako da se svi ti izolirani radnici, recimo da ih podijelimo u ove dvije skupine, uopće međusobno razumiju, a kamoli zajednički djeluju na poboljšanju svoga radnog položaja?

Za tekstilne radnice i radnice u kulturi mora se naći neki zajednički nazivnik, u kojemu bi se one prepoznale kao solidarne, usprkos toliko različitim iskustvima. Kampanja za dostojanstvenu plaću jedan je od tih puteva

Istina je da možemo poći od stanja u pojedinim državama i od apela adresiranih prema vladama. Uostalom, i Ustav RH u svome članku 56 garantira pravo na dostojanstvenu plaću iz rada. Pa se za to može založiti i pučki pravobranitelji, kao što je to na okruglom stolu u maju u organizaciji Novog sindikata učinila Tena Šimonović Einwalter, koja nas je obavijestila da u njenom radu najviše pritužbi dolazi baš iz svijeta narušenih radnih prava. Na istom skupu Sandra Kasunić iz Centra za mirovne studije inzistirala je da pravo na dostojanstvenu plaću onda i koncipiramo kao baš to – ljudsko pravo. Konvencije UN-a bolje su od onih EU-a, a široka borba za ljudska prava kao univerzalna, nedjeljiva i međusobno zavisna onaj su globalni kontekst na kojemu trebamo inzistirati. U toj borbi na istom poslu trebaju se naći i sindikati, udruge i institucije. No što ako je stupanj kršenja općih normi već zahvatio svijet u takvoj mjeri da pozivanje na njih djeluje naivno?

Slovenska znanstvenica Jana S. Rošker u jednom je zborniku, još prije desetak godina, napisala da nadilaženje partikularnih interesa u borbi traži i nove diskurse društvene stvarnosti. Inače ćemo se naći u nečemu što je ona nazvala nacionalnim retronormativizmom. A to znači biti u poziciji da stalno djelujemo reaktivno, kada su se nepravde već dogodile, i prema svojim vladama, koje su još i pomogle da se one dogode. Ona govori o razlici između fordizma i nove neoliberalne formacije koja je, samo u različitom stupnju, posvuda razgradila staru socijalnu državu. Pa ako nam se čini da su razmišljanja o potrebi nove podjele sveg društveno potrebnog rada i transnacionalno poopćenje socijalnih prava utopijski, nije li još više utopijski sjesti čekati da naše države opet postanu "normalne"? A to znači da će imati niski stupanj nezaposlenosti, da će većina zaposlenih imati stalne ugovore o zapošljavanju i plaće od kojih će moći pristojno živjeti. Takvo društvo više nećemo dočekati.

Zato nam je potrebno da pređemo u svojevrsni protunapad. Poput kampanje za dostojanstvenu plaću potrebno nam je stvaranje široke međunarodne fronte koja će sve radnike koji rade pod lošim, prekarnim uvjetima objediniti u novu snagu, koja će preuzeti vodeću ulogu u procesu novog formiranja klasa koji se događa pred našim očima. "Ovisnici nismo mi, već vi. Bez našeg rada društvo ne može preživjeti" – to bi bila ta nova svijest. A takva redefinicija prekarijata može proisteći samo iz borbe njih samih, iz njihove vlastite aktivnosti.

Kada smo govorili o toliko različitim skupinama, uzmimo ovdje, jer o tome se sada govori u nas, tekstilne radnice i radnice u kulturi, mora se naći neki zajednički nazivnik, u kojemu bi se one međusobno prepoznale kao solidarne, usprkos toliko različitim iskustvima koja imaju. Kampanja za dostojanstvenu plaću jedan je od tih puteva, iako je stanje po tom pitanju u nas katastrofalno. Na spomenutom okruglom stolu predsjednik Novog sindikata Mario Iveković istaknuo je da je stanje u istočnoj Evropi, a tu je mislio i na nas, još gore nego u nekim drugim regijama svijeta. Mi često stojimo gore i od azijskih zemalja, spram kojih smo puni predrasuda. Za usporedbu je istaknuo da je u Hrvatskoj minimalna plaća oko 30 posto dostojanstvene, dok je u Maleziji više od 50 posto, a čak i u Kini iznosi 45 posto. Zato kada ministar rada govori o povećanju minimalne plaće u kontekstu dostojanstva radnika, mi na to, s obzirom na iznos te plaće, ne bismo smjeli pristati. Cilj kampanje o dostojanstvenoj plaći je uvesti taj koncept u javni prostor i ozbiljne političke rasprave. A kako to izgleda u praksi parlamentarnog života? Kampanju su od svih političkih stranaka podržale samo platforma Možemo! i Radnička fronta. SDP ne prepoznaje svoj socijaldemokratski interes u tome.

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Iveković je govorio i o pokušaju uvođenja minimalne plaće na razini EU-a, gdje se govori o kriteriju da bi ona trebala iznositi 60 posto prosječne plaće u pojedinoj zemlji. No što to znači za bogate zemlje centra, a što za nas na poluperiferiji istog evropskog sistema? Zemlje sjevera i zapada mogu govoriti o 60 posto prosječne plaće jer je to blizu dostojanstvenoj plaći, dok kod nas nije. S druge strane, tu se vidi i nejedinstvo u evropskom sindikalnom pokretu, jer etablirani sindikati unutar zemalja centra EU-a podržavaju takvo rješenje, dok je glas onih s istoka preslab ili ga uopće nema.

Jasno je da se svijet neoliberalnom globalizacijom stubokom promijenio. Unatoč negdje većem a negdje manjem rastu BDP-a, radnici već desetljećima od tog rasta nisu vidjeli ništa. Dapače, udio plaća u ukupnom BDP-u posvuda odavno i konstantno opada. Očekivati pomoć od stranih investicija, govorio je na istom skupu ekonomist Ljubo Jurčić, nije realno, jer "strani investitori ne dolaze ovdje da dignu plaće u Hrvatskoj na prosjek EU-a, već zbog jeftinog rada". Najveći problem je što se pitanje privrednog razvoja danas s pojedinih zemalja prebacilo na međunarodne institucije, poput MMF-a, Evropske banke, EU-fondova i sl. i vladama je, s nepovoljnom strukturom privrede, a to su sve na periferiji, i da hoće teško osigurati manevarski prostor za samostalniji razvoj. Naravno, nacionalne vlade nisu nevine u svemu tome, jer su često voljni pomagači globalnim trendovima, tako da je i naš bijes na njih, iako opravdan, ograničenog dometa. Jedino rješenje je u globalnoj akciji, koja bi dokazala da ovakva, neoliberalna, globalizacija nije nužna. Ako to nekome zvuči utopistički, što je alternativa? Nje, rekla je još premijerka Margaret Thatcher, nema, a na nama je da se s njom složimo ili da se takvoj politici odupremo.

Jedan takav pokušaj su i kampanje poput ove o dostojanstvenoj plaći. No i one su, nažalost, ograničenog dometa, jer kada stvari postavimo globalno, većina radništva u svijetu kakav je danas već 30 godina ne potpada pod kategoriju onih koji bi se dostojanstvenim plaćama mogli nadati. A to znači da borba za veće plaće, iako je i dalje u središtu smisla postojanja sindikata, nije dovoljna. Sile koje odlučuju o politici plaća, uvjeti i trendovi zapošljavanja i nestanak ostataka socijalne države preveliki su da bi se pobijedili ovakvim malim "udarima" i kampanjama. Govoreći o globalnom tržištu rada kako ga organizira neoliberalizam, slovenska znanstvenica i aktivistkinja Marta Gregorčič u temeljne determinante ubraja rast bez zapošljavanja, globalnu neformalizaciju radne snage, ekonomsku i socijalnu liberalizaciju, migracije i strane investicije. Svaki od ovih faktora zaslužio bi posebnu analizu, no mi se ovdje možemo samo upitati, zajedno s Gregorčič: kada ćemo te indicije globalnog tržišta radne snage prepoznati i priznati i u nas? Kada ćemo biti spremni tražiti i stvarati alternative i koalicije koje bi pripomogle dalekosežnom otpravljanju najvećih grešaka neoliberalne paradigme?