Pored ljudskih života, raspad Jugoslavije sa sobom je odneo i industriju, fabrike, odnosno radnike i radnice. U vrli, novi svet ušli smo osakaćeni, opljačkani, uz novu ratnu i postratnu elitu nastalu na zločinima i pljački, a tu mesta za one koji su radili i gradili jugoslavensko društvo nije bilo. Tražili su se mlađi, oni bez sećanja na prošli sistem, oni koji za to kako je dobro moglo biti i ne znaju.

A bilo je dobro. Upravo ta sećanja, koja se ne odnose samo na radne odnose u fabrikama, već na odnose radnog života i života zajednice, njihovu povezanost u izgradnji društva, pa i gradova, već par godina unazad pokušava na različite načine sačuvati beogradski umetnički kolektiv Jednostavno rečeno, koji čine vizuelni multimedijalni umetnik Luka Knežević Strika, pozorišna i radijska rediteljka i dramska pedagoškinja Ivana Bogićević Leko i vizuelna umetnica Mia Ćuk.

Sve je krenulo od Priboja, gde još postoje tragovi Fabrike automobila Priboj (FAP), koja je, osim što je u srećno vreme zapošljavala oko 7.000 radnika, bila identitet tog grada, kako nam je rekla Bogićević Leko. Odluka da naprave film i publikaciju o Priboju i FAP-u navela ih je na saradnju sa tamošnjim Zavičajnim muzejom gde su zatekli kutiju od banana u kojoj je bilo preko 700 negativa sa fotografijama koje su nastale od 1960-ih do 1980-ih. Sačinio ih je metalski radnik, ujedno i lokalni fotograf Murat Jukić, objašnjava nam Luka Knežević Strika, a nakon toga su krenuli u proces skeniranja negativa.

- Te fotografije su prikazivale ne samo život fabrike, značajne događaje, nego i sve ono okolo što je nas možda i više zanimalo – odnos života, tog radnog života i života zajednice - kaže Strika.

Vozač prvog FAP-ovog kamiona Numan Zekić bio je važniji od gradonačelnika. To je bilo jedino vozilo u Sjenici te 1953. godine. Bilo da su u pitanju porođaji, svadbe, odlasci studenta na fakultet, sve je Zekić vozio tim kamionom – ističe Ivana Bogićević Leko

Kako nisu znali mnogo o životu u Priboju, pokušali su da dobiju informacije od lokalnih ljudi kako bi shvatili kontekst fotografija. Strika izdvaja istoričara Ćatu Hasanagića, koji je dugo radio u Kulturnom centru u Priboju.

- Snimali smo ga zvučno dok je komentarisao fotografije, prepoznavao glumce, fudbalere, radnike, funkcionere, direktore i interpretirao nam sve te situacije onako kako ih se seća.

Čitavom projektu dali su naziv "Kulturni centar Kamion", a izložbu sa fotografijama izrađenim u različitim formatima potom su organizovali na tri lokacije u Priboju: na kamionu FAP-a, i to na trgu koji nosi FAP-ovo ime, na šetalištu uz rijeku Lim i u Mašinsko-elektrotehničkoj školi.

- Posetitelji su pronalazili sebe na tim fotografijama, svoje poznanike, rođake, prijatelje, zvali ih telefonima da dođu da vide. Na kraju smo ostali duže od planiranog jer je bilo ljudi koji su nam davali informacije i prepričavali svoja sećanja, dajući time kontekst tom materijalu - objašnjava Knežević Strika.

Fotografije izrađene za izložbu su se poklanjale zainteresovanima, a pored svega je napravljena i publikacija naziva "Već neviđeno". Izložba je postavljena i u drugim gradovima, što je dovelo do širenja interesa projekta slično kao što se svojevremeno širio krug kooperanata. Nekadašnji radnik FAP-a Rale Radović naveo je da ih je FAP imao stotinu, pa je sledeća faza rada bila "putevima kooperacije i saradnje", što je ujedno i naziv još jedne publikacije koju su objavili.

U djelovanju kolektiva izdvaja se i interaktivna izložba "Vesna – Proleće Sjenice", koja je održana u martu prošle godine u Sjeničkoj kući, a bavi se značajem nekadašnjeg tekstilnog giganta Vesna i njegovim uticajem na razvoj Sjenice. U Vesni je radilo oko 2.500 radnika, a veliki deo njih bile su žene.

I tu je FAP imao ulogu. Bogićević Leko ističe da je vozač prvog FAP-ovog kamiona – "Labuda", izrađenog po licenci austrijske firme Zaurer – bio Numan Zekić iz Sjenice, kao i da taj kamion za Sjenicu ima legendarni status.

- Numan Zekić je bio važniji od gradonačelnika. To je bilo jedino vozilo u Sjenici te 1953. godine. Bilo da su u pitanju porođaji, svadbe, odlasci studenta na fakultet, sve je vozio Numan Zekić tim kamionom - napominje Bogićević Leko i dodaje da je kasnije preuzeo prvi FAP-ov autobus na liniji Sjenica-Beograd.

U Sjeničkoj kući također je bila organizovana interaktivna izložba fotografija iz fabrike, do kojih su članovi kolektiva Jednostavno rečeno dolazili i na osnovu poziva nekadašnjim radnicama i radnicima da donesu fotografije ili predmete, časopise, prospekte i druge uspomene u vezi sa Vesnom, kako bi privremeno bili izloženi i poslužili kao povod za razgovor o dostignućima te fabrike.

Bogićević Leko ističe važnost same fabrike za emancipaciju žena. Neke su se, napominje ona, zapošljavale odmah posle osnovne škole, a u konzervativnoj sredini kakva je Sjenica bila bilo je mnogo otpora – u početku su te žene, napominje naša sagovornica, nazivali "fabrikušama". Na otvaranju izložbe imali su priliku da razgovaraju sa Slobodankom, prvom radnicom koja je 26. aprila 1962. ušla u fabriku, gde je zatim provela ceo radni vek, i sa Sadijom, koja je kao učenica išla na praksu u fabriku jer je, ističe naša sagovornica, Vesna obrazovala kadrove i davala stipendije, baš kao što je imala i seoske pogone kako žene ne bi morale putovati ili se seliti u Sjenicu zbog posla.

U tom traganju za FAP-ovim kooperanatima, članovi Jednostavno rečeno došli su i do Rijeke. Razvijena industrija privlačila je velik broj ljudi sa prostora čitave Jugoslavije, baš kao što je to bio slučaj i sa Pribojem. Na tim novim putevima kooperacije povezali su se sa Jadrankom Lacković i Kristinom Pandžom, koje rade projekat "3. Maj – Studija zaborava", posvećen radnicima tog čuvenog brodogradilišta. U planu je i izrada zbirke "Radnici govore", koja bi sadržavala svedočanstva industrijskih radnica i radnika iz Rijeke i okolice. Iz kolektiva su se povezali i sa profesoricom Prve riječke gimnazije Helenom de Karinom, koja im je pomogla da dođu do unuka nekadašnjih zaposlenih, ne samo u 3. Maju, nego i ostalim industrijskim pogonima, poput Hartere, nekadašnje tvornice, odnosno fabrike papira.

- To je bilo vrlo interesantno, a mislim da je i njima bilo zanimljivo iskustvo da se uspostavi međugeneracijski dijalog jer su prvi puta sa svojim babama i dedama razgovarali o nekim temama o kojima ranije verovatno nisu - kaže Bogićević Leko.

Na taj su način uspeli da otvore nekadašnje radnike i radnice, koji u početku nisu bili raspoloženi za priču. Mnogi imaju i traume jer ih sve vraća u neki prošli život i sistem, o čemu u novim okolnostima nije bilo poželjno govoriti, napominje naša sagovornica, koja je izdvojila jednu izjavu bivšeg radnika 3. Maja.

- Rekao je da ima PTSP kad god prođe pored brodogradilišta i vidi dizalice jer je to njemu bio život. Sve je naglo prekinuto i morali su da se snalaze u novim okolnostima - ističe Bogićević Leko.

Članovi Jednostavno rečeno napominju da su prateći FAP, ali i ostale fabrike, primetili koliko su scene iz fabrika, radnička okupljanja, proslave i gradski prizori ličili jedni na druge.

- Naša koleginica Jadranka Lacković iz Rijeke rekla je da ima utisak da istražuje epohu, a ne fabriku, jer ljudi s kojima razgovaramo bukvalno izgovaraju iste rečenice. I ja sam imala osećaj da ako uradimo jednu fabriku da smo uradili sve - zaključuje Bogićević Leko.