Grand finale predstave "12. noć ili kako hoćete", prve ZKM-ove ovosezonske premijere, ujedno je i njezin najbolji dio, ne samo zato što ga gledateljica u tom trenutku možda već neko vrijeme čeka i priželjkuje, nego zato što beskrupulozno utjelovljuje ljepotu i užitak queer ljubavi i erotike.
I da nakon žanru svojstvenog sretnog kraja nema predugačkog epiloga o ljubavi i istinskim identitetima, dojam bi posljednjeg prizora možda potpunije zasjenio manjkavosti predstave. Jer happy end, i to dvostruki, usto u lijepo igranom senzualnom prizoru nježne intime, izvanredna je rijetkost među reprezentacijama queer bića i bivanja, osobito u domaćem kazališnom institucionalnom kontekstu. No predstava, koju po motivima Shakespeareove komedije potpisuju Gregorz Jarzyna i Roman Pawłowski, pored nekoliko estetski uspjelih elemenata i queer-pozitivnog spektakla, nema puno za ponuditi.
Ova se "12. noć" gradi na zapletu predloška, od kojega ostaje relativno malo originalnog teksta, uklopljenog u autorski okvir: skupina bogataša i njihov entourage stižu u hotel po imenu Ilirija, gdje planiraju upriličiti cross-dressing party. Događa se po prilici kombinacija "White Lotusa" bez odgovarajućeg budžeta koji susreće Shakespearea na podlozi hotela dizajniranog u stilu tranzicijskog chica, koji u avio-nijansi plave više nalikuje na konferencijsku dvoranu i zakulisnu garderobu.
Kao i u originalu, fokus je na rodnim izmjenama i zamjenama, erotici i subliminalnim žudnjama, no ova inačica Shakespeareovu rodnu igru, usložnjenu u originalnim renesansnim izvedbama isključivo muškim glumačkim postavom, dodatno komplicira još jednim rodnim izvrtanjem svih likova (pa je Orsino najprije Orsina, a Olivia Olivio prije nego se preodjenu za tulum rodnih obrtaja). Možda još značajnije, "12. noć" Jarzyne i Pawłowskog uvodi Violx kao otvoreno i samosvjesno rodno nebinarni lik, prvi i dosad jedini takav – svakako u mojoj gledateljskoj povijesti, ali vrlo vjerojatno i daleko šire.
No dane konceptualne postavke jedva da predstavljaju proširenje renesansne osnove, ostajući posve u duhu gotovo svake inscenacije komada. Shakespeareov se komediografski genij u predstavi reducira na nekoliko slepstik prizora, a autorski tekst više para svoj kostur nego što mu parira. Ansambl daje sve od sebe, a pojedinačne su izvedbe vrlo lijepe; posvećene, spretne i emotivne. Scenski pokret potpisuje Šimun Stankov i rezultat je, osobito u rodnim prekoracima, živ, uspješan i uvjerljiv. Ali u interakcijama nedostaje režijskog vodstva, pa često dok se jedna osoba izražava, druga stoji i čeka red kao Sims bez zadatka, dok masovne scene, pored svih efekata i nemalog broja likova, djeluju šuplje i neartikulirano.
Vizualni aspekt predstave mogao bi biti i više razigran i dojmljiv; kostimi (Anna Axer Fijałowska) i vlasulje (Laura Buljan) imaju sjajnih, ali i skrpanih trenutaka, glazba prisutne Ivane Starčević bolje funkcionira kao međusloj prizora nego u songovima koje izvodi Petra Svrtan, video Ivana Marušića-Klifa toliko je podiskorišten da postaje nepotreban, scenografija potpisana AAFGJAP mogla bi biti efektnija da je dinamičnija ili bolje popunjena rekvizitom. Hotelsko-turistički sloj sigurno je duhovitije rezonirao u ambijentu Dubrovačkih ljetnih igara na kojima je predstava inicijalno koproducentski izvedena. Ali pod reflektorima crne kutije, sve djeluje napola dovršeno.
ZKM-ov ansambl važi dugo i manje-više zasluženo kao jedan od jačih i prestižnijih na zagrebačkoj sceni, ali glumci i glumice uglavnom različite uloge izvode u prepoznatljivo istom modalitetu pa s vremenom sve počinje nalikovati jedno na drugo. Izmještaj iz jednog rodnog okvira u drugi, a da taj postupak nije samo punchline, daje izvedbi određenu svježinu. Predstava tako postavlja pitanje nismo li zaista već prerasle ideju preklapanja biografskih identitetskih markera glumca ili glumice s pretpostavkama određene uloge kao jedini način da se osmisli podjela, ne računajući obrat kao odavno otrcanu dosjetku.
