Nenad Bartolčić bavio se novinarstvom, a neko vrijeme bio je i književni kritičar. Jedan je od osnivača knjižare Moderna vremena, uređivao je i istoimeni časopis koji je s vremenom prerastao u e-zine & portal za knjigu i kulturu čitanja, kojemu je glavni urednik. Pokretač je i sudionik brojnih inicijativa vezanih uz položaj knjige. Godine 2011. inicirao je pokretanje neprofitne udruge Knjižni blok – Inicijativa za knjigu, tj. portalu Moderna vremena Info pridružilo se još pet renomiranih hrvatskih nakladnika (Izdanja Antibarbarus, Planetopija, Fraktura, Naklada OceanMore, Novi Liber) u namjeri da iniciraju neophodne promjene na hrvatskom tržištu knjiga. Kao predstavnik Knjižnog bloka i Modernih vremena Info inicirao je osnivanje radnih skupina pri Ministarstvu kulture koje bi trebale naći modalitete izlaska cjelokupnog knjižnog sektora iz krize, a i član je radne skupine za donošenje nacionalne strategije poticaja čitanja.
Mnogi hvale period s početka 2000-ih kad je ministar bio Antun Vujić, no ja to vrijeme kao knjižar ne pamtim u tako svijetlim tonovima. Njegovo ministarstvo nije prepoznalo problem knjižara, kao ni problem autora koji su ostali izvan sustava potpora
Tvrdite da u lancu života knjige u Hrvatskoj nema nevinih. U lancu od knjižne branše, preko nadležnih institucija poput ministarstava i lobista, preko nakladnika i Zajednice nakladnika i knjižara. Svi su oni sukreatori položaja u kojemu je knjiga danas?
Osobno nikad nisam volio da mi netko s nekim receptima dolazi sa strane. Bilo da sam se bavio knjižarstvom, bilo da sam se bavio medijima. Ne očekujem da nam neko resorno ministarstvo ili agencija serviraju gotova rješenja po kojima ćemo funkcionirati, inicijative trebaju dolaziti iz branše, a osmišljavat ćemo ih zajednički. Mi koji kreiramo knjižno tržište trebali bismo najbolje znati kako da ono dobro funkcionira ili da se održi u krizama, poput one 2008./2009. ili ove sadašnje pandemije. No uvijek sam bio nezadovoljan organiziranošću samog knjižnog sektora. Imamo jedino Zajednicu nakladnika i knjižara (ZNK) pri HGK-u, a nemamo profesionalnu udrugu koju bismo sami financirali i u kojoj bismo zapošljavali par profesionalaca, koji bi imali dovoljno zadataka da ih u preciznom tajmingu odrađuju. Postojeći model nije dobar jer ne možeš na predsjednika i zamjenike ZNK-a svaliti svu silu poslova koji se onda volonterski obavljaju, a potreba za inovacijama i "popravcima" je puno.
Nakladnici-knjižari
Može se pronaći crvena nit u vašem promišljanju, a to je nepostojanje razvijene knjižarske mreže kao najprirodnijeg staništa za knjigu. Ako kao početak sadašnjih problema uzmemo trenutak kad je pet velikih izdavača – Školska knjiga, Mozaik knjiga, Profil, Algoritam i V.B.Z. – pokrenulo svoje megastoreove, tvrdite da je ideja o velikom izdavaču koji je ujedno i veliki knjižar krivo postavljena?
U svijetu se točno zna tko što radi. Autor piše. Izdavač sa svojom ekipom uredit će rukopis i izdati knjigu. Knjižar će prezentirati i prodavati. Distributer će posredovati i knjigu distribuirati po još nekim drugim kanalima. Specijalizirani mediji će raditi na promoviranju svega toga... U nas se dogodio fenomen da je najveći broj knjižara vezan uz nakladničku kuću. Kad se urušio prethodni sustav, sredinom 1990-ih, i kad se trebalo graditi novi, nije se imalo sluha da se preživjele knjižare održe i dalje razvijaju ili da se pomogne otvaranju novih. U tom trenutku nakladnici su bili prepušteni sami sebi i oni koji su imali kapital uložili su ga u otvaranje vlastitih knjižara jer negdje su morali prodavati knjige. Država je krenula s različitim potporama izdavaštvu, taj iznos novca s godinama se povećavao, i to je bilo potrebno. Krenulo se i s mjerom otkupa knjiga od nakladnika za knjižnice, da bi one imale i one vrijedne knjige koje nisu najkomercijalnije i njihovi ih korisnici toliko ne traže. No tako su knjižare izgubile knjižnice, dotadašnjeg bitnog kupca. Međutim, istovremeno se nije niti jedna kuna investirala u razvoj knjižarske mreže. Problem knjižarstva nije bio prepoznat, ni unutar resornih ministarstava, ali ni unutar ZNK-a gdje su izdavači daleko dominantniji. Klasično knjižarstvo, nevezano na izdavanje knjiga, kao da nikome nije trebalo. Od sredine 1990-ih do danas na potpore izdavanju i otkup knjiga Ministarstvo kulture uložilo je oko pola milijarde kuna – cca 170 milijuna za izdavanje, a 340 milijuna za otkup, protiv čega nemam ništa, ali se istovremeno u potpore knjižarstvu uložilo možda 10-15 milijuna, i to najviše u posljednjih par godina. Omjer je dakle 50:1, što je rezultiralo da se razvijao samo tip nakladničkog knjižarstva koji nije bio dovoljno dobro profiliran da kvalitetno apsorbira sve knjige koje su se pojavljivale na tržištu. Nakladnici-knjižari u znatnoj mjeri preferiraju svoje knjige, a kad i nije tako, ljudi te knjižare percipiraju uz knjige "domicilnog" nakladnika. To je loše i za sve druge nakladnike čije su knjige često slabije izložene i vidljive ili čak i nisu prisutne u onim knjižarama koje su prilagođene publici u trgovačkim centrima i gdje je ponuda fokusirana više na knjižni mainstream, a manje na segmente poput društveno-humanističkih znanosti, knjige iz teorije, umjetnosti, arhitekture – niša koje nikad nisu bile najkomercijalnije, ali su ipak u dobro posloženim knjižarama donosile udio u prodaji.
Nakon deset godina istraživanja pokazalo se da vrtimo ukrug. Otprilike pola građana Hrvatske pročita jednu knjigu godišnje, a pola ne. U tri mjeseca njih 25 posto kupi jednu knjigu, ostali ne
Jednoj karici u lancu se sredstva daju, drugoj oduzmu, dolazi do prelijevanja, no nikad se ne zatvori cijeli ciklus?
Mnogi hvale period s početka 2000-ih kad je ministar kulture bio Antun Vujić, no ja to vrijeme kao knjižar ne pamtim u tako svijetlim tonovima. Veća količina novca uložena je tada u potpore izdavanju knjiga, i dobro je za sve kad u knjižare pristiže mnogo novih naslova. Ali njegovo ministarstvo nije prepoznalo problem knjižara, kao ni problem autora koji su ostali izvan sustava potpora. Tako da te "zlatne godine" iz svih perspektiva ne izgledaju jednako zlatno. Postojala je i nelojalna konkurencija, izdavači su visokim popustima na brojim sajmovima i rasprodajama konkurirali knjižarama, rasla je nelikvidnost u branši, čak su i velike knjižare neredovito plaćale, a previsoki knjižarski rabati gurali su brojne izdavače u preveliku ovisnost o potporama. Za prvu konkretnu mjeru potpore knjižarama doslovno sam se sam izborio kod ministra Bože Biškupića kad sam ga 2008. uspio uvjeriti da se financijski počne pomagati knjižarama u organiziranju promocija i sličnih programa, što je neusporedivo s financijskim injekcijama koje su otišle u samo jednu kariku lanca knjige.
U javnosti prevladava dojam da naši izdavači sišu dvije sise. Simuliraju tržište, a žive od državnih potpora i otkupa?
To nije slučaj sa svim izdavačima, ali da, dosta njih se i previše oslanja na potpore. No da smo u Hrvatskoj razvijali kulturu čitanja, jedan stimulativniji obrazovni sustav, brojniju publiku željnu knjige i čitanja, vjerujem da bi bilo drugačije. Potpore pomažu kad tržište loše funkcionira, no bilo bi logično da se na svaku kunu trudiš zaraditi još X kuna da bi cijela priča funkcionirala, kao i da ne tiskaš sve manje i manje naklade. Za Biškupićeva mandata izborio sam se i za institut jedinstvene cijene knjige, po uzoru na mnoge evropske zemlje, upravo zbog toga što je ne tako mali dio nakladnika osmislio model solidnog poslovanja od potpora i otkupa uz napumpavanje cijena knjiga. Pa su na police stizale i knjige koje su koštale 200-300 kuna, u knjižarama su se slabo ili nikako prodavale, ali svako malo došao bi neki sajam na kojem bi im izdavači prepolovili cijenu. I to je uništavalo knjižarstvo. Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige trebao je spriječiti tu manipulaciju i djelomično je uspio, no sada se pod izlikom "krize" takve loše prakse vraćaju – iako knjige više nisu tako skupe, ali izdavači konkuriraju knjižarima stalnim popustima, rasprodajama – na što ne reagira ni ZNK-a, ali ni Ministarstvo kulture.
I svojedobna inicijativa Pravo na profesiju zamišljena je parcijalno?
U Hrvatskoj se praktički skoro nitko ne može baviti samo pisanjem. Ako imaš loš obrazovni sustav, loš lektirni sustav, loše uvođenje mladih generacija u kulturu čitanja, medije koji su knjigu sveli na efemernu pojavu, toliko toga što odvraća od čitanja i kupovanja knjiga, moraš poduzeti nešto da piscima olakšaš, jer oni od tog tržišta živjeti ne mogu. Publika se izgubila, njezini interesi su se sveli na konzumeristički pristup mnogo čemu, mnogi nisu educirani ni za što drugo osim fast food izdavaštva. Ali autori jednako tako moraju shvatiti da nije dovoljno samo reći ja sam pisac i očekivati da se ne znam što dogodi. Moraš se i potvrditi kao pisac, raditi na komunikaciji s publikom, i samostalno i u suradnji s izdavačem. Autori bi npr. trebali gostovati na što većem broju promocija i tribina i biti solidnije plaćeni za to od organizatora. Ili voditi tečajeve kreativnog pisanja, gostovati na rezidencijama i sl. Autor mora moći prihodovati iz nekoliko različitih izvora. Ali u prvom redu bi morao imati knjigu koja će se više tražiti na tržištu, dakle moramo zajednički stvarati publiku. Mjere Ministarstva kulture morale bi biti dorađenije, a ne da su svi njima nezadovoljni. Nažalost, nedavno se pokazalo da ni udruge pisaca nisu u stanju iznjedriti neke suvisle kriterije, sve se birokratiziralo. Kad bi se knjige više hrvatskih autora prodavale u većem broju, bio bi to znak popravljanja situacije. I zato nam treba kvalitetna knjižarska mreža, knjižare koje su kvalitetno ekipirane, koje će znati i htjeti potruditi se oko knjige.
Lobističke igre
U Godini čitanja u Hrvatskoj, u Noći knjige, objavili ste i jedno istraživanje?
Kad smo 2012. pokrenuli Noć knjige, uskrsnuli smo jedno već postojeće istraživanje tržišta knjiga, koje smo modificirali. Ne možemo stalno govoriti iz glave o tome što nam se događa ukoliko nemamo neke egzaktne podatke. Ako ne vidimo koliko ljudi zaista u Hrvatskoj čita ili ne čita, što čita više, a što manje, koliko kupuje ili ne kupuje knjige, koji su razlozi i sl. Nakon deset godina tih istraživanja pokazalo se da vrtimo ukrug. Otprilike pola građana Hrvatske pročita jednu knjigu godišnje, a pola ne. U tri mjeseca njih 25 posto kupi jednu knjigu, ostali ne. To su već prije deset godina bili prilično alarmantni podaci na temelju kojih se i lobiralo za donošenje Nacionalne strategije za poticanje čitanja, jer se vidjelo da moramo proaktivno djelovati. No nije dovoljno samo napisati i usvojiti strategiju, potrebno ju je i brzo i efikasno provoditi i, naravno, financirati. Dokument sam po sebi ne znači ništa, a nama prođe jako puno vremena da realiziramo tek ponešto iz njega.
Ministarstvo znanosti se prečesto izmicalo iz te problematike, a ono je odgovorno za obrazovnu reformu. Ako mladima ne daješ kvalitetne obrazovne programe, nećeš stvarati nove čitatelje ili kupce knjiga. Moramo govoriti o prodavanju i kupovanju knjiga jer bez toga nema proizvodnje novih. Godinama se vozimo na autopilotu, a mnoge bitne mjere trebalo bi modificirati. Trebalo bi uočiti sive zone, kojih knjiga nam nedostaje, gdje i iz kojih područja. Ne možemo reći izdavaču što će izdavati, ali možemo ih u poticajima za izdavanje motivirati da popune praznine.
Što to posve konkretno znači?
Problem je što ne postoji dovoljno kvalitetna radna komunikacija oko sasvim konkretnih mjera i projekata, i nje nema ni unutar nakladnika i knjižara, unutar njihove vlastite cehovske udruge, nema je između nakladnika i autorskih organizacija, nema je između Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti... Ne možeš primjerice u jednom trenutku promijeniti politiku otkupa knjige, povećati otkup književnih djela a smanjiti otkup npr. izdanja iz društvenih znanosti, a da nisi istovremeno osigurao back up jer moraš uvažiti činjenicu da Ministarstvo znanosti ne otkupljuje takve knjige za knjižnice. Moramo biti svjesni da postoje i lobističke igre, unutar branše same, i da nekim nakladnicima promijenjena politika otkupa odgovara, i vjerojatno su i sami lobirali za istu. Ali u trenutku kad nam i podaci iz NSK-a pokazuju da imamo već desetak godina zabrinjavajući pad produkcije knjiga, i to baš u području nebeletrističkih naslova, pogotovo tada moramo biti pažljiviji kod uvođenja nekih promjena. Knjižnice bi trebale dobiti veći novac za nabavu knjiga, ali i od lokalne samouprave koja ih je obvezna financirati. Školske knjižnice ne bi smjele, kao donedavno, biti poluprazne, i tek sad će dobiti neka znatnija sredstva za nabavu knjiga iz evropskog fonda. Ali ne smijemo previše ovisiti o evropskim fondovima, pa kad oni presuše, vratiti se na stare prakse. Ponavljam, nema povećanog čitanja bez dovoljno novih knjiga, bogatije, raznovrsnije i uravnoteženije ponude na tržištu. Ljudi vole čitati nove knjige. Potrebno je i dalje davati injekcije pojedinim segmentima u lancu knjige u krizi, ali uz puno više planiranja. A svi bi natječaji trebali biti transparentniji, da točno znaš zašto na nekom natječaju nisi prošao. Ukratko, trebali bismo težiti tome da što prije stvorimo funkcionalno i što je više moguće samoodrživo tržište, koje ima potrebu za čitanjem i kupovanjem knjiga.
