Prošlih godina ljudi koje poznajemo, uključujući i nas, ostali su bez vremena, zaglavljeni u nekom beskrajnom radnom danu: nitko više ne gluvari, ne šeta, ne pije kavu, ne uživa, a ovo ljeto je postalo bjelodano kako je većina ljudi u Hrvatskoj, osim bez vremena, ostala i bez novca. Ako ćemo ovu stvar promatrati iz perspektive nekoga tko se bavi knjigom, recimo kao pisac ili recimo kao čitateljica – knjige se zbog nedostatka vremena uglavnom čitaju u prijevozu ili ljeti, za vrijeme godišnjeg.
Taj paradoks je jedna od draži kapitalizma – što manje novca imaš to više radiš i imaš manje vremena za lijepe stvari. Kada poplaćaš sve račune, nahraniš i obučeš djecu, još uvijek možeš otići u prvu knjižnicu i posuditi knjigu, ali naravno da to nećeš napraviti, jer ima toliko toga za odraditi ne bi li u šupalj džep upao još koji cent. U godišnjim statistikama i zapomaganjima kako ljudi ne čitaju (ipak čitaju!), nećete naići na ovo objašnjenje. Uslijed životne nervoze, mudre i strpljive knjige sa svojim jezičkim bravurama i stilskim figurama, sve više su svedene na proizvode koji se trendovski prazno reklamiraju i u javnom prostoru nepravedno brzo troše; libri čekaju da odeš u mirovinu, kad ti ionako ništa ne preostaje nego da sjediš kući i čitaš, jer za druge aktivnosti tek tad love nemaš. Ali, mimo svega izgovorenog u ovom tekstu, ili upravo zbog toga, važno je reći i to da je sve poskupilo – osim knjiga!
Vjerojatno vas je dan na ležaljci na plaži koštao koliko i knjiga koju čitate. Ljeto traje i svi su izdavači oglasili akcije, jer kad kolovoz prođe što je pročitano, pročitalo se – do iduće godine skupljamo zalihe po sajmovima i sniženjima. Teško se oteti dojmu da ljudi knjige fotografiraju, površno komentiraju i nose okolo nepročitane kao modne dodatke slično likovima iz "Bijelog lotosa", mada siromašni, svejedno blazirani. Za pretpostaviti je da za nekog autora nije ugodna spoznaja da je njegova knjiga, lani eto gotovo pa hit, ove godine već na velikom sniženju i košta manje od paketa kvalitetnijeg višeslojnog toalet papira. Priziva mi to u misli anegdotu jednog našeg poznatog pisca koji je, prema vlastitom svjedočanstvu, zavolio knjige tako što je još neotrgnute stranice klasika svjetske literature čitao kao dječak u poljskom klozetu. Trenutna čitanost teško će ikoga spasiti od devalvacije, kad nije spasila ni Dostojevskog (spasio ga je ipak čitatelj); tako da mi je palo na pamet kako bismo za zaštitu dostojanstva pisane riječi u autorske ugovore trebali unijeti klauzulu po kojoj donja cijena knjige ne smije pasti ispod cijene najskupljeg toalet papira na tržištu. U protivnom, tko bi zamjerio onom čovjeku u krajnjoj nuždi i bez novca što je posegnuo za remek djelom koje se prodaje za dva eura – cijeni po kojoj je nemoguće naći ikakav tariguz.
Prije nego do ovog krajnje neugodnog razvoja događaja uistinu dođe, vodu bi trebalo povući za štetnim institucionalnim i izdavačkim politikama koje knjigu sve više pretvaraju u potrošnu robu i nusprodukt, a zadnje je to učinjeno s politikama otkupa za narodne knjižnice koje bi mogle presuditi malim izdavačima, koji ionako jedva opstaju na margini. Na toj istoj časnoj margini je i dobar dio vrhunske književnosti i publicistike, kritike, filozofije i poezije, alternativne i progresivnije književnosti. Nažalost, vrhunska literatura nije ona koja najčešće pronalazi široku čitateljsku publiku, bofl se uvijek najbolje prodavao i više čitao, i neka ljudi čitaju što žele, ako žele, ali ima li smisla da Ministarstvo kulture financira bofl, a ugasi i ovo malo izvora svjetlosti? Važnost štiva koje nije baš za puku zabavu i široku potrošnju je u tome da će ga pročitati onih stotinjak glava iz kojih još iskre svjetovi, koji čine razliku između zemlje znanja i – pardon my French – zemlje sranja. Koliko god je važno razvijati široku čitateljsku bazu, ili ne ugušiti mladog čitatelja neprimjerenom i dosadnom lektirom, bitno je sačuvati niše u kojima će supostojati ono što je preskromno da bi se nazivalo elitom iako to po svojim dosezima može biti. Osim toga otkup je posebno bitan, da bi i oni s uistinu malim prihodima, penzioneri, studenti itd., mogli doći do dobre literature u narodnim knjižnicama.
Reklo bi se da u Hrvatskoj vijeća za knjigu i vijeća za jezik služe tome da upropaste i knjigu i jezik, navodno ih spašavajući.
Pamtim kad je sve počelo ići nizbrdo: početkom dvijetisućitih, dok se nije povjerovalo kako je najvrijednije ono šta se može dobro prodati, a najpametniji onaj koji ima para, Split je imao mnoštvo predivnih knjižara po centru, onih koje su "imale dušu", i bilo je moguće provesti čitavo jutro obilazeći ih ritualno. Te su se knjižare skoro preko noći transformirale u papirnice i suvenirnice, a zatim i u pizzerije i dućane cipela i očala. Ne mislim da neki naš grad preko noći može postati Mantova koja je izbjegla sudbinu turističke kolonije, od pizzerija i dućana cipela i očala na mjesec dana napravila knjižarske izloge, pa umjesto turista koji pišaju i povraćaju po ulicama, pokazala kako izgleda taj neki kulturni turizam, ne elitni, nego prijateljski i dostupan, posjećen i zabavan, kada se publika iz Italije i svijeta slije u jedan grad radi fešte književnosti. Mantova i preko godine živi za tu feštu, a dobrim dijelom i od nje, po tome je jedinstvena i teško da ćemo do Vergilijeva grada ikada dobaciti, ali kad bi postojalo neko vijeće koje se ne bi upinjalo da od hrvatskog jezika napravi još manji, a u Hrvatskoj knjigu još nebitnijom, predložila bih im sljedeće: podržite otvaranje malih internacionalnih knjižara po otocima i turističkim mjestima. (Naravno, bilo bi idealno kada bismo imali javnu, "državnu" knjižaru, ali preduvjet za to je imati ozbiljnu, zrelu državu, pa se ostaje samo nadati.)
U okvirima realnog, male međunarodne knjižare su nešto ostvarivo i samoodrživo, nešto što bi itekako imalo svoj život tamo gdje je sezonski protok ljudi ionako velik. Dokaz tome je i Kutak knjiga u Korčuli, jedina knjižara na nekom jadranskom otoku. Kutak knjiga je prije devet godina otvorio korčulanski Francuz Joseph Le Corre, a knjižarica je od male i skromne narasla do respektabilne, lijepo uređene knjižare u centru grada, koja radi čitavu godinu, a ljeti održava i mali međunarodni književni festival na kojem nastoji suvremene hrvatske pisce predstaviti inozemnoj publici. Kutak knjiga je također vjerojatno jedina naša knjižara koja uz domaća ima i gotovo sva bolja inozemna izdanja naših pisaca na stranim jezicima; Perišića, Ferića, Ugrešić, Drakulić, Matvejevića, Bodrožić ili Jergovića moguće je pronaći na petnaest stranih jezika, kao i Semezdina Mehmedinovića ili Ivu Andrića, jer ovdje na svu sreću ne vladaju zakoni jezičnih vijeća koji ne služe ni književnosti, ni piscima ni čitateljima, a bogme ni nečitateljima. Posjetitelj s drugog kraja planete uđe u knjižaru i kući ponese nešto više od suvenira, priču, dio svijeta. Također i činjenicu da u nekoj tamo maloj Hrvatskoj na otoku na samom jugu postoji knjižara međunarodnog formata (i najljepše ljetno kino pod zvijezdama, ali to je druga priča). A čovjek s otoka, kad s jeseni zapušu bure i ne voze brodovi, prošeta praznim ulicama i uđe u jedinu prodavaonicu tajni – u knjižaru, u jezik, u svijet.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
