"Stari i novi spisi" – ja ću – "velji
znak meću, to je nada obrečena,
dušama s kojim Bog se sprijatelji."
Dante Alighieri, Božanstvena komedija, 25. pjevanje
Ako je vjerovati, recimo, Danteu Alighieriju, a Dante je vidio i zna o čemu govori, u raj se ide s rijetkim prijateljima – "Vi drugi rijetki, što u pravoj zgodi/ pružaste vrat spram anđeoske hrane/ s koje se živi tu al' sit ne hodi" – i ide se nestrpljivo i željno: "Prirodna, vječna žeđ da čovjek združi/ s Božjim se carstvom dade nam brzinu/ u letu skoro kakvom nebo kruži." Glad i žeđ su, jasno, metafore, glad za anđeoskom hranom i žeđ za združivanjem s Bogom, dakle za potpunim ispunjenjem u Spoznaji.
To je blaženstvo o kojemu je govorio još mudri Augustin, u čijemu raju čovjek "življaše bez ikakve oskudice imajući u svojoj moći da uvijek tako živi": "Hrana tu bijaše kako ne bi gladovao, piće kako ne bi žeđao, a drvo života kako ga starost ne bi rastočila." Stari Augustin znao je bolje od bukvalnog Tome Akvinskog, u čijemu raju nema ni hrane, ni pića, jer "budući je propadljiv život prestao, nužno je da prestane i ono što propadljivom životu služi". Augustinov raj ispunjenje je čovjekova trojstvenog ustrojstva – biti, spoznati i voljeti – u stanju blaženstva nasuprot običnoj svjetovnoj ugodi "propadljiva" čovjeka.
Raj dakle kao nebeski Jeruzalem, u Knjizi Otkrivenja opisan kao raskošni "stan Božji među ljudima", u kojemu čovjek "pruža vrat spram anđeoske hrane" i taži "prirodnu, vječnu žeđ", a "hrana je tu kako ne bi gladovao" i "piće kako ne bi žeđao", pa se u stanju blaženstva ispunjava Spoznajom, recimo – ako smijem birati – u sedmom, Saturnovom nebu Danteova Raja, u kojemu počivaju duše mudrih, one do kojih Danteov nesavršeni um "ljestve uvis uspravljene spazi", što ih njegova "luč slijedit ne mogaše"?
Mjesto, ukratko, gdje se jede i pije, pa u blaženstvu teži Spoznaji i uči od mudrih? Ili, možda točnije, gdje se teži Spoznaji i uči od mudrih, a može se jesti i piti sve do blaženstva?
Znam takvo mjesto. Štoviše, znam mu i točnu adresu. Nalazi se u Rijeci, na Rivi Boduli broj 3b, i zove se Ex Libris.
Ja, eto, raj zamišljam kao riječku knjižaru i antikvarijat Ex Libris: "stan Božji među ljudima" ispunjen hiljadama rijetkih i čestih knjiga, "starih i novih spisa", u sredini stari drveni stol, "drvo života", za stolom dragi prijatelji, "drugi rijetki, što u pravoj zgodi pružaju vrat spram anđeoske hrane", Danteovi argonauti "vječne žeđi da se združe s Božjim carstvom", na stolu tako iz susjedne oštarije, bistroa Mornar, naručeni odresci sabljarke, crni rižot, školjke i fuži, iz pokrajnje prostorije domaća rakija, dobra malvazija i još bolji teran, Augustinova "hrana kako se ne bi gladovalo" i "piće kako se ne bi žeđalo", oko stola zidovi do stropa ispunjeni knjigama – bez kojih bi pjati i čaše na stolu bili tek ugoda, ali ne i blaženstvo – a uz police s knjigama mudrih ljudi one Danteove "ljestve uvis uspravljene", kad ih već čovjekova "luč slijedit ne može", da ih barem ruka dohvati.
Sedmo nebo. Ostale ostavljam Danteu, ja se ne mičem odavde.
Blaženstvo.
Ex Libris moj je uvjerljivo najdraži komad teritorija Republike Hrvatske i cijele Jugoslavije, jedini prostor u kojemu se istinski i do kraja osjećam kod kuće. Knjižara i antikvarijat u kojemu, eto, možete ne samo naći Stanislava Vinavera i Hansa Künga, već nakon toga s Vinaverom i Küngom sjesti, pojesti i popiti, pa na kraju popiti kavu i zapaliti cigaretu. Nigdje u svijetu nisam ušao u knjižaru u kojoj se u ovo strašno nedoba smije pojesti, popiti, srknuti espresso i zapaliti cigareta. Da je u Augustinovo vrijeme bilo kave i duhana, bogami bi u njegovu raju bilo "hrane kako čovjek ne bi gladovao, pića kako ne bi žeđao, kave kako ne bi još jeo, i cigareta kako bi još pio".
Kako bi dakle bio, spoznao i volio.
Da bi pak Ex Libris do kraja bio raj kakvoga zamišljam, uokolo stola s prijateljima, bičerinom rakije, pjatom maneštre, čašom crnog vina i prljavom pepeljarom, uz hiljade knjiga na okolnim zidovima nedostajale su bile – reći ćete da sad baš tražim hljeba povrh pogače, ali ovo je moje zamišljanje i jebe mi se – još samo hiljade starih vinilnih ploča.
A onda je jednog dana u Ex Librisu osvanula drvena galerija s hiljadama starih vinilnih ploča.
Ovaj "stan Božji među ljudima", kako je i red, ima svoga Gazdu. A Gazda riječkog raja zove se Željko Međimorec. Onako, naime, kako raj zamišljam kao knjižaru Ex Libris, tako Gazdu zamišljam kao Željka – blagog, vazda nasmijanog čovjeka demodiranih naočala koji, za razliku od kršćanskog Gazde, dobrotu ne naplaćuje: za svih ovih godina, Željko mi nikad, nijednom, nije naplatio knjigu.
Davno je bilo kad mi je prestalo biti neugodno. U početku sam se i ljutio, objašnjavao Željku kako me time tjera da nikad ništa s polica ne uzmem, neko vrijeme zaista i odbijao uzimati knjige, a onda se konačno razoružan predao. U početku s mrvu nelagode, a kasnije – osvijestivši do kraja koncept raja – potpuno slobodan svakog stida. Danas u raj na Rivi Boduli dolazim s ruksakom i besramno trpam.
Ne znam za vašeg Gazdu, ali moj je bogami široke ruke.
Ja, naime – ne znam je li prilično o tome pričati – iza sebe imam tri propala braka, a kako sam svakoj bivšoj ženi ostavio i krov nad glavom i knjige pod krovom, svaki put morao sam obnavljati cijelu biblioteku. Godinama sam se tako borio s vlastitom neugodom kad bih kao drugorazredni, ali razmjerno poznati pisac po antikvarijatima ili sajamskim rasprodajama kupovao klasike koje svaki pošteni hrvatski intelektualac na svojoj polici mora imati najkasnije od studentskih dana. Izvještio sam se već u nakašljavanju i smišljanju providnih i plitkih opravdanja, svih tih godina potpisujući prodavačicama svoje knjige, pa im crvena lica – iako, jasno, nikad ništa pitale nisu – tumačeći kako "Rat i mir", "Proces" ili "Majstora i Margaritu" zapravo kupujem za poklon nećaku.
A onda sam nabasao na Ex Libris i upoznao Željka.
I obnovio biblioteku.
Prije Željkovog Ex Librisa, moja dva najdraža prostora – dva dnevno-noćna boravka – bile su dvije gostionice, obje u Splitu. Jedna se zvala Stefanel: bila je naše ratno sklonište, naš Rico's Bar i prva redakcija gerilskog Ferala, vlasništvo našeg ratnog druga Mira Bogdanovića, gostioničara službeno najšire ruke u cjelokupnoj povijesti splitskog ugostiteljstva, koji je častio i kad je bilo povoda, i kad je povod valjalo izmisliti.
Na vrhuncu ratnog ludila, o kraju radnog dana – dobro, više noći – Miro je tako na veselje cijele tratorije običavao na šank namjestiti posudu za led, pa Predragu i meni dati po pet kockica leda, da gađamo s ulaznih vrata. Ako posudu pogodimo barem jednom, sve što je cijela tratorija te večeri jela i pila bilo je besplatno. Mirova prilično sigurna opklada što se tiče mene, beznadnog dežbjega s Gripa koji nikad u životu u rukama nije držao košarkašku loptu, ali ponešto hazardnija što se tiče Predraga, nekadašnjeg talentiranog juniora splitskog Dalvina.
Nekoliko mjeseci kasnije – da skratim priču – Mirova je tratorija iz nekog razloga spektakularno propala.
Nakon Stefanela preselili smo se u tratoriju Pazi skalina!, koju su naši drugovi Borko i Daja tako nazvali kad im je dosadilo po podu skupljati krvave i polomljene goste, iznenađene stepenicom na ulaznim vratima. Njih dvoje bili su pak strogi i prema gostima i prema sebi. U Skalinu tako nije bio dobrodošao nitko do prijatelj drag, i kad se Daji ne bi svidio gost na vratima, hladno bi mu s našeg stola dobacila da tratorija ne radi, jer se upravo preuređuje; kad se pak Borku ne bi svidjele tripice koje je inače majstorski kuhao, cijelu bi božansku teču bacio u zahod i potegao vodu.
Nekoliko mjeseci kasnije – da skratim priču – Borkova i Dajina tratorija iz nekog je razloga spektakularno propala.
Kad sam tako upoznao Željka Međimorca i otkrio njegovu librariju, Ali Babinu pećinu sa sto hiljada čuda, uplašio sam se da ni ona neće dugo. Željko, naime, ne samo da mi uporno i tvrdoglavo odbija naplatiti knjige – što je lijepa gesta kad vam prijatelj u antikvarijatu otkrije tri-četiri naslova, ali prilično samoubilačka kad vam prijatelj u antikvarijatu obnavlja kućnu aleksandrijsku biblioteku – ne samo da mi, nadalje, nikad nije naplatio odrezak od sabljarke, crni rižot, školjke i fuže, i da općenito nikad u životu nisam ni novčića potrošio u njegovoj antikvarnoj oštariji, i ne samo da pazi kako mu u raj ne bi došao nitko do prijatelj drag: na koncu se, naime, odao i izdavaštvu.
Kao da u tijesnoj, memljivoj hrvatskoj kulturi to samo po sebi nije siguran put u propast, Željko se onda odao izdavaštvu slobodnomisleće teologije. Kad, međutim, ni to nije bilo dovoljno, uspostavio je posve revolucionaran novi poslovni model – autoru nakon potpisivanja ugovora u gotovini isplaćuje cjelokupni iznos njegova postotka, za cijeli odštampani tiraž, prije dakle nego što se prodao i jedan jedini primjerak!
Kad mi je tako prvi put predao kuvertu s novcem, za prvo izdanje Summe Atheologiae, mislio sam da je siromah poludio i nešto pobrkao. Nigdje u svijetu, nikad u životu nisam čuo da izdavač piscu unaprijed isplaćuje autorski postotak za cijelu nakladu. Čak ni drug Tito 1976. od beogradskog BIGZ-a i zagrebačkog Naprijeda nije unaprijed dobio pare za cijelu nakladu svojih Sabranih djela. Možda, eto, samo još Franjo Tuđman za svoja Bespuća kod Matice hrvatske. Pa mu je svih dvjesto hiljada maraka, kako znamo, na nos izašlo.
Željko, rekao sam mu tada, tebe možda boli kurac hoće li moj raj nekoliko mjeseci kasnije spektakularno propasti ili neće, ali meni je stalo. Cijeli koncept kršćanske eshatologije ovisi o tebi, a ti se zajebavaš.
Otada je, međutim, prošlo mjesec dana, prošla su dva, prošla su i tri, prolaze godišnja doba, prolaze godine, a Ex Libris i dalje stoji na adresi Riva Boduli 3b. I na njegovu ulazu, iza pulta, sveudilj nadnesen nad tastaturu kompjutera s demodiranim naočalama spuštenim na vrh nosa – Gazda.
Prije tristo pedeset godina francuski filozof i matematičar Blaise Pascal smrtnom je čovječanstvu ponudio svoju glasovitu opkladu o Bogu. Ako vjerujete u Boga i ako Ovaj stvarno postoji, govorio je stari kršćanski oportunist, poslije smrti ići ćete u raj – čeka vas dakle konačni i neizmjerni dobitak – a ako ne postoji, nikome ništa: vaš gubitak je konačan, ali posve beznačajan. Ako pak ne vjerujete u Boga, a on stvarno postoji, čeka vas pakao, konačni dakle i neizmjerni gubitak, dočim vas – ako Bog ne postoji – čeka tek konačni, ali posve teoretski i beznačajni dobitak.
Moja je teologija, međutim, bolja, a opklada sigurnija.
Ako raj na Rivi Boduli 3b opstane, bit ću u krivu, ali konačni i neizmjerni dobitak me ne čeka, nego već jest; ako pak spektakularno propadne, čeka me konačni i neizmjerni gubitak, ali bit ću u pravu. Konačno, kad bi zbog par ruksaka starih knjiga ili par hiljada kuna za drugorazredne pisce Željkov Ex Libris zaista spektakularno propao, tek to bi bio najuvjerljiviji uopće mogući teološki dokaz da je zaista bio raj.
A ja bih ostatak života svjedočio svoju izmaštanu, a živu nebesku Aleksandriju kao Željkov "stan među ljudima" ispunjen hiljadama "starih i novih spisa": u sredini stari stol od "drva života", za stolom dragi prijatelji, "drugi rijetki, što u pravoj zgodi pružaju vrat spram anđeoske hrane", Danteovi argonauti "vječne žeđi", na stolu tako "hrana kako se ne bi gladovalo" i "piće kako se ne bi žeđalo", iz susjednog bistroa naručeni odresci sabljarke, crni rižot, školjke i fuži, iz pokrajnje prostorije domaća rakija, malvazija i teran, na stolu prljava pepeljara, oko njega zidovi do stropa ispunjeni knjigama i pločama – bez kojih bi pjati, čaše i pepeljare na stolu bili tek ugoda, ali ne i blaženstvo – a uz police s knjigama mudrih ljudi Željkove "ljestve uvis uspravljene", kad ih već moja "luč slijedit ne može", da ih barem ruka dohvati.
Ili tako nekako.
Što bi stari Dante Alighieri rekao na samom kraju svog veličanstvenog spjeva:
Visoku maštu izda tu umijeće;
Al pogna želju i volju da jezde,
Kao što kotač jednako se kreće,
Ljubav što giba sunce i sve zvijezde.
Pouka priče?
Željko, ne zajebavaj se i naplati mi knjigu: cijeli koncept kršćanske eshatologije ovisi o tebi.
