U izdanju ACT grupe, nekadašnjeg Autonomnog centra Čakovec koji je danas konzorcij društvenih poduzeća, nedavno je izašla zanimljiva publikacija ‘Pank poduzetnici’, u kojoj je predstavljeno 15 godina rada ljudi koji su svojevremeno stasali na D.I.Y punk sceni, a koji su danas lideri društvenog biznisa u Hrvatskoj. Autor Robert Posavec radi kao knjižničar u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec, a bio je uključen u ACT-ov rad na razvoju društvenog poduzetništva. Ova knjiga je zapravo prva priča o ljudima i projektima, o porazima i uspjesima onih koji su u današnjim ekonomskim okolnostima pokušali uvesti jedan drugačiji tip poduzetništva, pa nas je stoga zanimalo kako ovi nekadašnji pankeri gledaju na političko-ekonomske prilike u kojima danas živimo.
U društvenom poduzetništvu govorimo o tome da su radnici uključeni u različite razine upravljanja i odlučivanja, bez obzira na to jesu li ujedno i vlasnici poduzeća ili su važni u životu i funkcioniranju poduzeća
Zbog čega ste odlučili da pisanju knjige pristupite u ovoj formi, gdje kroz gotovo pa fanzinski tip teksta objašnjavate ekonomske i projektne probleme s kojima se susrećete u svome radu?
Prvi dio pisanja sastojao se od istraživanja velike digitalne arhive petnaestogodišnjeg rada. Ta arhiva obuhvaća mnogo fotografija i gomile proračunskih tablica, popisa, izvještaja i sličnih podataka koji su u ovom obliku prokleto dosadni. Odlučio sam da neću raditi monografiju ACT Grupe niti ću u knjigu stavljati dokumente, nego sve te podatke predstaviti kroz naraciju s ciljem da takvi budu čitatelju zanimljivi. Želio sam da što više ljudi pročita priču o važnim stvarima i promjenama koje su postignute. Na taj sam način mogao pisati pripovijest o društvenoj ekonomiji i društvenom poduzetništvu u kojoj su inicijative, projekti i poduzeća ACT Grupe uspješni i vrlo slikoviti primjeri. Želio sam napisati knjigu o ekonomiji jer smatram da o ekonomiji zaista premalo znamo, da često baratamo različitim ekonomskim predrasudama koje proizlaze iz vrijednosnih i počesto ideoloških opredjeljenja, a koje nemaju uvijek veze sa stvarnim životom i radom. Velika većina ekonomskih knjiga koje sam pročitao je dosadna, neke su naporne. Ima i izvrsnih, naravno, ali dominiraju, posebno na hrvatskom jeziku, udžbenički i priručnički tipovi tekstova. Knjiga mora biti zabavna, mora biti dinamična, mora čitatelju dati slobodu da razmišlja, a literarni postupci to omogućuju. Vjerujem da priče više uče od podataka o tablicama. Posebno priče koje iznose i opisuju pogreške koje se događaju često i to na različitim razinama poslovanja. Zašto drugi ne bi učili uz smijeh? Zašto se ne bi nasmijali našim predrasudama i izbjegli vlastite pogreške? Posebno ako imamo na umu da je ACT Grupa uz sve to stvorila uspješne modele.
Ekonomija stvaranja
Što su za vas ‘pank poduzetnici’?
To su pankeri koji su poduzetnici. To su poduzetnici koji su kao pankeri usvojili vrijednosti samoorganizacije, uzajamne pomoći, suradnje i solidarnosti te ih danas primjenjuju u svojim poduzećima i poslovnim pothvatima. To su i svi oni poduzetnici koji svojim radom u svojim poduzećima kroz politike poslovanja, brigu za radnike, skrb za zajednicu, savjetovanje i pomaganje drugima omogućuju ljudima dostojanstven život. Sve je to opisano u knjizi.
Nikako ne možemo kazati da ljudi nisu u središtu društvenog poduzetništva. Jesu! Tko bi drugi bio? Ali je riječ o poduzetništvu i stvaranju vrijednosti
Da li društveno poduzetništvo koje postoji i djeluje unutar kapitalističkih ekonomija vidite kao alternativu kapitalističkom sustavu ili tek kao praksu koja može dovesti do reformiranja? Mislite li da kroz poslovanje može doći do drugačije ekonomske preraspodjele?
Vidim ga kao jedan ravnopravan, zakonski, porezno, financijski i akademski, oblik poslovanja. Da bi do toga došlo potrebno je još jako mnogo rada i promjena na svim tim razinama. Tako dugo dok zakonski propisi, porezna politika, trošenje proračunskih sredstava, javna nabava te čitav obrazovni sustav favoriziraju određene oblike poduzeća i poslovanja, društvenom poduzetništvu možemo dodijeliti status borca za bolju ekonomiju. Ta je ekonomija dio kapitalističkih ekonomija, kako ih nazivate, ali i postsocijalističkih ekonomija koje se nalaze u nekom mulju socijalističkog poimanja ekonomije koja je navodno kapitalistička. Društveno poduzetništvo nedvojbeno predstavlja odmak od stripovskog poimanja poduzeća kao malja kojim strašan kapitalist nabija po radnicima. Međutim, upravo takvo poimanje ekonomije onemogućuje da vidimo i podržavamo koristi koje ljudima, zajednicama i okolišu donosi društvena ekonomija. Jer čitavu priču vraćamo na polje zlog kapitaliste i žrtve radnika. U društvenom poduzetništvu govorimo o tome da su radnici uključeni u različite razine upravljanja i odlučivanja, bez obzira na to jesu li ujedno i vlasnici poduzeća ili su radnici koji su važni u životu i funkcioniranju poduzeća. Ne mislim da svi trebaju biti društveni poduzetnici. Postoje različiti poduzetnici koji u svojim poduzećima primjenjuju dobre prakse za ljude, a koji se tako ne nazivaju. Međutim, mislim da društvenom poduzetništvu treba osigurati jednake uvjete kao i ostalim načinima poslovanja. Također, kada govorimo o onom dijelu društvenog poduzetništva koji pomoću rada rješava određene socijalne probleme, primjerice društvene i radne integracije, integracije osoba s invaliditetom, tada su potrebne javne politike koje će poticati poduzetništvo koje ljude iz nepovoljnog položaja pasivnih primatelja pomoći pretvara u aktivne stvaratelje vrijednosti, ako hoćete u radnike koji svojim radom ostvaruju mogućnost dostojanstvenog života. Tu država igra važnu ulogu. Je li to baš kontra kapitalizma ili mu možda pruža oslonac, manje je važno kako ćemo to zvati. A na prljavu razinu tajkuna, rođačkog kapitalizma i političke podobnosti se nećemo spuštati.
Bilo mi je izrazito zanimljivo pročitati kritiku politika zapošljavanja radnika, ali i odnosa prema njima. Za razliku od socijalističkih ekonomija, za koje kažete da stvaraju odnos između vladajuće garniture i onih kojima se dodjeljuje, u društvenom poduzetništvu akcent nije na radniku, već na stvaranju vrijednosti. Kako rješavate jednu tako važnu dilemu?
Dvije stvari u ovom pitanju nisu točne. Prvo, ne govorim o socijalističkim ekonomijama, jer s takvima nemam kontakta niti sam s njima i primjerima koji u njima postoje upoznat. Zapravo, ni ne znam koje bi ekonomije o kojima nešto znamo mogli nazvati socijalističkima, a da bi nam bile relevantne. Socijalna ekonomija je pak nešto drugo. Ja govorim o socijalističkom poimanju ekonomije i njegovu temeljnom obilježju, a to je poimanje ekonomije kao redistributivne aktivnosti. To znači da imamo proračun i onda iz njega malo dajemo jednima, malo drugima, još manje trećima, a mnogo četvrtima i petima. Pritom nimalo ne vodimo računa o tome što će taj novac proizvesti, hoće li biti više zaposlenih, hoće li biti manje socijalnih slučajeva, hoće li rasti prosječna primanja i što će se događati godinama nakon što ga potrošimo. Jedino što je važno jest da damo više onima koji u većoj mjeri za nas glasaju. To je ono što imamo u Hrvatskoj otkad je države. To nije briga za ljude, već za vlastito dupe kroz stvaranje ovisničkog odnosa onih koji dijele i onih koji primaju. Tu se ništa ne mijenja. Suprotnost tome je poimanje ekonomije kao aktivnosti stvaranja. Pritom nije važno tko će iz proračuna dobiti koliki dio, već što ćemo time postići, koji će rezultati nastati, koliki ćemo pomak napraviti u kvaliteti ljudskih života, koliko će sadašnjih nezaposlenih sutra biti zadovoljno i živjeti dostojanstveno. To je ekonomija stvaranja. Naravno da tu vodimo računa o dobiti, jer bez dobiti nema ni kvalitetne brige za ljude i zajednicu, već nastaje niz problema, poput kredita, otkaza, života na dug uz nadu u bolje sutra. Jednako kao što u vlastitom kućanstvu vodimo ili bismo trebali voditi računa o tome na što trošimo i koliko trošimo, tako je i s ekonomijom svake zajednice. Nažalost, mi vodimo računa o tome tko je dobio, a ne što je time napravio. Nama je ovisno o ideološkom oružju važno jesu li pare dobili poduzetnici (koji su onda karikaturalni kapitalisti), udruge (koje su onda protivnici države ili nekog drugog snažnog lirskog subjekta), ratni invalidi (koji su onda krivci za lošu vlast), i tako dalje. Otkad postoje ljudske zajednice postoje i ekonomije i sustavi razmjene, distribucije i ostali ekonomski mehanizmi, kako god ih zvali. Nikako ne možemo kazati da ljudi nisu u središtu društvenog poduzetništva. Jesu! Tko bi drugi bio? Ali je riječ o poduzetništvu i stvaranju vrijednosti. Ekonomija stvaranja je upravo okrenuta ljudima i kvaliteti života. Redistributivna ekonomija je okrenuta kupovanju glasova i padanju iz dubokog blata u ono ispod. A sve pod egidom brige za različite društvene skupine. Netko nas je tu grdo zajebao. I još nam piše dosadne knjige.
Važnost odlučivanja
U knjizi govorite o horizontalnom upravljanju, koje se često koristi, kako vi kažete kao izgovor za neizvršavanje preuzetih obveza, i zapravo objašnjavate da su u pojedinim segmentima rada preuzeti striktni korporativni modeli upravljanja. Nije li to upravo ono što bi trebalo izbjeći, da ekonomski odnosi definiraju odnose među ljudima?
Ne znam što znači ‘striktni korporativni modeli‘. Taj izraz nikad ne koristim. Provjereni jednostavni poslovni modeli, tako kažem. Ne znam što točno mislite pod time da ekonomski odnosi definiraju odnose među ljudima, ali ekonomski odnosi uvijek definiraju odnose između subjekata uključenih u te odnose, ali ne definiraju uvijek klasne odnose ako ste na to mislili. Horizontalno upravljanje zvuči jako lijepo i poželjno posebno ako u startu naginjete u lijevu stranu spektra, ne volite autoritete ili pak samo volite pušiti travu. Ono je posve legitiman oblik upravljanja, ali da biste zaista horizontalno upravljali tada morate imate određenu razinu znanja, iskustava, povijesti odlučivanja da biste mogli ravnopravno sudjelovati. To je vrlo teško postići, ne i nemoguće, i rijetko je uspješno, barem u početku. Ono što je kod upravljanja posebno važno jest odlučivanje. Naprosto morate donositi odluke. Inače sve stoji. Upadnete li pritom u pogrešku, a to sigurno hoćete, trebat će vam jako mnogo da se iz nje izvučete, ako uopće. Ljudi su skloni tome da ništa ne odluče radije nego da pogrešno odluče. Savjest im je mirnija. Ali nisu ništa napravili, a ono loše ide i traje. Tu se nalazi velika zamka horizontalnog upravljanja. Na taj se način izbjegava odgovornost za loše rezultate, za loše poslovanje, za stvaranje gubitaka. Međutim, svi su krivi. Da bi se to izbjeglo, da bi se donosile odluke, važna je raspodjela odgovornosti. Da karikiram, netko mora reći što u novine ide, kako će to grafički biti opremljeno, što će na naslovnicu. U knjizi je mnogo toga rečenog o horizontalnom upravljanju i svi njegovi problemi su detaljno opisani. Eh, sad, jednostavni provjereni poslovni modeli su omogućili da se neke od grešaka zbog kojih su ljudi dobivali otkaz izbjegnu, ne ponove, otklone. Kod horizontalnog upravljanja su ekonomski odnosi također definirali odnose među ljudima, tako da ne vidim točnu poveznicu između samog horizontalnog upravljanja i ostatka pitanja. Podsjećam da su ljudi početak svega. Ali i da je dobit važna. Prije 13. stoljeća nije bila važna, u nekim drugim sustavima i teorijama nije važna. Međutim, u našim životima koje živimo sada 2018. godine, ovdje na ovom prostoru, ona jeste važna ako se želimo baviti poduzetništvom – kako mome šefu, tako i meni i mojoj supruzi u našem vlastitom poduzeću, ali bome i našoj županiji u našoj energetskoj zadruzi.
Za koje projekte mislite da su izgradili i definirali ACT grupu? Koje projekte bi, nakon izdavanja vaše knjige, odabrali kao najvažnije i najuspjelije?
One koji svojom pričom vrlo zorno prikazuju sve ovo što sam rekao – to su sva uspješna poduzeća opisana u knjizi. Naravno da su mi dragi i oni kojih je premalo, a to su oni koji svojim praksama ukazuju na besmislenost birokratizacije i izvještavanja o svakom koraku pa rado pare potroše na to da se smiju onima koji govore da je svaki projekt sveta krava i da se samo projekti broje. To je ovaj blesav svijet u kojem danas živimo i u kome više ne milujemo jedni druge, već se vežemo za natječaje, donatore i rokove.
