U "Novostima" sam 13. srpnja ispravio neistinu koju je bio objavio Ivica Đikić (u daljnjem tekstu IN – izvornik neistine). Nezadovoljan činjenicom da sam, neovisno o svojim motivima, bio u pravu – da se, jednostavno, ne smije reći da u "crnogorskoj skupštinskoj Rezoluciji o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen nema ni jedne neistine, lažne optužbe i neprimjerene kvalifikacije" – a nesposoban da ju zaniječe, IN se u "odgovoru" bavi mnome, a temu (koju je sam bio odabrao) gura pod tepih. Kako pak ja o njemu doista nemam što reći, upozoravam tek na žalosni usud istine u njegovu samozapetljavanju.
Supstancijalno nezainteresiran za činjenice, IN smatra, naime, da zapravo gnjavim, jer su mi "najdragocjeniji oni suštinski sasvim nevažni detalji". Podsjećanja radi, rečeni je "detalj" to što je proboj iz logora preživjelo 117 logoraš(ic)a (rezolucija to previđa). Ovaj detalj, možda, može ispasti nevažnim u ratu u kojemu je broj žrtava osmoznamenkasti. Poglavito za one koji prebivaju na tolikim institucijskim visinama (Bijele kuće, Kremlja ili klizajućega Pantovčaka), da im već i krv curi iz nosa. A to, zna se, može omesti spoznaju pa im se čini da je njihova politička visoravan ujedno i privilegirano moralno stanište. Za ostale, niže (p)ostavljene, riječ je svagda o individualnim sudbinama.
Ipak, stanari/ke onih visinskih rezidencija imaju važno opravdanje – izabrani su na te lokacije. Za razliku od njih, IN – nije. On je dragovoljac/samozvanac među agentima općosti koji, navodno, sagledavaju samo "big picture". Pa im je pojedinačna istina – premala ("patetična"); za njih, filozofijski rečeno, važi Hegel ("istina je cjelina"), a ne Adorno ("cjelina je neistina"). Sve se to posebice jasno vidi s dna – gdje me je IN i smjestio. Jer, kako je to već Gorki egzemplarno pokazao, tamo je reziduum empatije još na djelu.
