Dan pobjede nad fašizmom od ove je godine zabranjeno slaviti u Latviji, odlučio je krajem travnja tamošnji državni parlament. Prema odluci latvijskog Saeima (parlamenta), zabranjeno je održavati bilo kakve javne manifestacije u toku 9. maja (uz iznimku proslava Dana Europe), općine kojima se predaju molbe za održavanje javnih skupova na taj dan dužne su ih odbiti, a do jutarnjih sati 10. maja zabranjena je i upotreba pirotehnike. Zakon o zabrani proslave 9. maja podržalo je 79 od 100 parlamentarnih zastupnika, a kao razlog za njegovo uvođenje navedena je "zaštita demokratskih i nacionalnih vrijednosti Latvije". Ieva Brante, predsjednica Komisije za ljudska prava latvijskog Saeima, detaljnije je obrazložila ovu odluku: "Svima je poznato da je 9. maj datum kojega određeni segment društva koristi kako bi glorificirao totalitarne i okupacijske režime, te je u našem interesu da spriječimo manifestacije koje podrivaju naše vrijednosti, dijele društvo, glorificiraju vojnu agresiju i promoviraju lažne historijske narative." Navedenom je odlukom, donesenom po žurnom postupku, tako po prvi put zakonski zabranjena proslava Dana pobjede u nekoj europskoj državi. I riječi zakona se uistinu držalo: prošloga je tjedna zbog obilježavanja Dana pobjede u Latviji uhićeno 26 ljudi. U posljednjih godinu dana devetomajski skupovi zabranjeni su i u Estoniji i Litvi, no te privremene zabrane za sada nisu dobile snagu zakona. Na vojnom je groblju u Rigi i ove godine 8. maja održana službena državna komemoracija žrtvama Drugog svjetskog rata u Latviji, kojom se odaje počast svim poginulim Latvijcima (bez ozbira na kojoj se strani borili ili od čije ruke poginuli) i s koje se često čuju poruke o istovjetnosti nacističke i sovjetske okupacije.
Ovi postupci ne predstavljaju nikakvo iznenađenje, već su logični nastavak višedesetljetnog odnosa baltičkih država prema kulturi sjećanja na Drugi svjetski rat i sovjetsko poraće. Taj je u osnovi revizionistički i nacionalistički odnos još gorim učinila prošlogodišnja ruska agresija na Ukrajinu, koja je omogućila istočnoeuropskoj desnici da svoj povijesni revizionizam obuče u "demokratsko" ruho i time zaustavi ionako mlake kritike sa zapada. Pitanje sovjetske baštine – pa tako i devetomajske proslave Dana pobjede – kontroverzno je iz nekoliko razloga. Prije svega, činjenica je da nacionalistički orijentirani dio ruske manjine u baltičkim zemljama zaista koristi proslavu Dana pobjede za pružanje podrške vanjskoj i unutrašnjoj politici Vladimira Putina, što je posebno došlo do izražaja nakon veljače 2022. Međutim, baltičkim i drugim istočnoeuropskim nacionalistima taj je datum smetao i ranije, a smetao bi im i da se oko njega u zadnje vrijeme ne okupljaju oni (pretežno stariji) koji koriste tu priliku za jačanje ruskog utjecaja. Službeni historijski narativ u baltičkim zemljama od 1990. naovamo čvrsto stoji na temeljima teorije o "dva totalitarizma" koju je patentirala Europska unija, a prema kojoj se – što se Istočne Europe tiče – 1945. nije dogodila nikakva kvalitativna promjena političkog i društvenog ustroja u odnosu na period nacističke okupacije. Naprosto, jedna je okupacija (nacistička) tada zamijenjena drugom (komunističkom), a obje su u principu bile jednake – totalitarne. Shodno tome, bilo kakva spomen-obilježja Crvenoj armiji ili komunističkim pokretima otpora treba ignorirati, a po mogućnosti i ukloniti iz javnog prostora, dok devetomajsku proslavu Dana pobjede treba zamijeniti osmomajskom komemoracijom svim žrtvama rata. Jasno je, u baltičkim zemljama nema mjesta promoviranju totalitarizma, barem ne onog sovjetskog, "komunističkog".
Što se nacizma tiče, baltičke vlasti imaju puno labaviji pristup. U Latviji se tako 16. ožujka svake godine održava povorka u spomen "Latvijskoj legiji", odnosno pripadnicima latvijskih jedinica Waffen SS-a. Ovu je povorku krajem 1990-ih nekoliko godina službeno financirala država, od čega je ubrzo bila prisiljena odustati pod pritiskom Europske unije. Međutim, "Dan sjećanja na latvijske legionare" do danas se nastavlja obilježavati u organizaciji nacionalističkih skupina, kojima podršku često daju utjecajni političari. Počast poginulim SS-ovcima odaje se i van očito kontroverzne povorke: latvijska ministrica obrane Inara Murniece je tako 16. ožujka ove godine položila cvijeće na spomen-grobnicu latvijskih legionara, pritom izjavivši da je "mnogo neistina izrečeno o legionarima" te da "mi sami moramo iznijeti istinu o latvijskim legionarima". Sličnih "iznošenja istine" može se naći u svim baltičkim zemljama, no vjerojatno je najpoznatiji primjer te vrste glorifikacija litavskog kolaboracionista Jonasa Noreike, pripadnika antisovjetskog pokreta otpora, ali i jednog od organizatora Holokausta u Litvi. Po Noreiki su od 1990-ih naovamo nazivane brojne škole i ulice, pri čemu se njegova uloga u genocidu nad litavskim Židovima namjerno prešućivala. Antikomunistička politika sjećanja tako trenutno doživljava trijumf u Istočnoj Europi – u baltičkim zemljama i Poljskoj masovno se ruše spomenici posvećeni Crvenoj armiji, a u Ukrajini se ruše i oni podignuti u čast borcima u Ruskoj revoluciji i građanskom ratu. Dok se poginulim nacističkim suradnicima polaže cvijeće, poginule borce Crvene armije i predratne komuniste – među ostalima i tisuće Latvijaca, Litavaca i Estonaca – se uporno ignorira i prepušta zaboravu. S druge strane, službena ruska i bjeloruska politika sjećanja nije ništa manje reakcionarna u svojoj srži, usprkos korištenju sovjetske i komunističke ikonografije. Sovjetski simboli postali su tek još jedno propagandno oruđe u rukama suvremenog ruskog imperijalizma, lišeno bilo kakve supstance osim one nacionalističke.
U slučaju baltičkih država moglo bi se reći i da takvo (imperijalističko) značenje imaju još od njihove sovjetske okupacije u predvečerje njemačkog napada na SSSR. Upravo se zbog brutalne staljinističke okupacije 1940-ih i 50-ih može razumjeti antipatija baltičkih naroda prema obilježavanju događaja iz sovjetske prošlosti, ali bilo kakva priča o "anti-totalitarizmu" pada u vodu sjetimo li se toga da baltičke vlasti nemaju problema s pozitivnim komemoriranjem daleko krvavijeg perioda genocidne nacističke okupacije. Tako se danas preko leđa poginulih crvenoarmejaca prelamaju dvije reakcionarne politike – ona baltičkog nacionalizma s jedne, te ruska imperijalistička politika s druge strane. Sjećanje na same pale borce i žrtve fašizma time ostaje u drugom planu, bez pretjeranog obzira za kontekst i ideale za koje su ginuli. Lako je moguće da će i desnica na jugoslavenskim prostorima – bila ona prozapadna ili proruska – u ovim događajima vidjeti poticaj za novu rundu napada na partizansko nasljeđe (usprkos očito različitom povijesnom okviru), no ostaje nam nadati se da će u tom slučaju ipak naići na otpor šire javnosti.
