“U sekularnom društvu trebalo bi biti irelevantno koga religijska zajednica proglašava svojim svecem. Ali, u slučaju Alojzija Stepinca i Katoličke crkve te Nikolaja Velimirovića i Srpske pravoslavne crkve (SPC) ne radi se o religijskom, nego o političkom pitanju”, kazao je šibenski teolog Branko Sekulić govoreći o odnosu religije i politike u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Sekulić, autor zapažene knjige “Krabulja kršćanskog vulgarizma”, kazao je kako Stepinca i Velimirovića zove “svecima razdora” i “etnoreligijskim totemima”. “Stepinac nije poticao zločine, ali je bio ključni prelat u državi koja ih je činila, i znao je za njih. Njegova krivica nije u okrvavljenim rukama, nego u okrvavljenim potplatima, jer je predugo stajao na mjestu zločina. Smatrao je da će kad ustaše odu ostati barem hrvatska država, ali je vrijeme iščekivanja zahtijevalo previsoku cijenu”, ocijenio je Sekulić.
Slično je, kaže Sekulić, bilo i s Nikolajem Velimirovićem, kojega u SPC smatraju nekom vrstom “oca novog pravoslavlja”. “Cijeli je rat s Dražom Mihailovićem imao očinsko-sinovljevski odnos. Velimirović također nije poticao zločine, ali je znao za njih, a zločinci su mu dolazili na pričest”, kazao je Sekulić dodajući kako su u današnjici “veći problem ljudi koji ustaše i četnike ističu kao vrijedne i koji sakraliziraju totalitarističku ideologiju pokušavajući sprati ljagu s ustaša i četnika”.
Sekulić je Klasiću objasnio pojam “etnoreligijanstva” kojim opisuje “sakralizaciju nacionalizma”, odnosno “križanje totalitarne ideologije i etnoreligijskih apsiracija”, što dovodi do sakralizacije koncepata “velike Srbije i Hrvatske do Drine”, odnosno “de jure Republike Srpske i de facto Herceg-Bosne”, i u krajnjem slučaju, do “sakralizacije politike etničkog čišćenja i genocida”. Sekulić je govorio i o “mitomotorima”, “konstitutivnim političkim mitovima oko kojih se okuplja etnička zajednica”. Takvi mitovi imaju i svoje “komunalno-religijske mitomotore”, koji na Balkanu nastaju “spregom religijskog i etničkog identiteta, kada crkva na etničkim osnovama stvara religijske mitove”. Kod katolika su to, primjerice, mit o “13 stoljeća crkve u Hrvata” i mitovi o Bleiburgu i Stepincu, a kod srpskih pravoslavaca mitovi o Kosovu, Jasenovcu i Nikolaju Velimiroviću.
Sekulić nema iluzija da se organizirano kršćanstvo može vratiti Kristovim izvorima. “Kao i sve druge utjecajne svjetske religije, kršćanstvo je u teoriji uvijek ljubav, briga za drugoga i suosjećanje, ali u praksi je uvijek nasilje i borba za imovinu”, kazao je. Podsjetio je na opis kojim je sveti Ambrozije crkvu opisao kao “casta meretrix”, “čednu kurvu”, koja je “čedna zbog Krista, a grešna zbog struktura”. “Svojim pojmom 'etnoreligijanstvo' napadam isključivo grešne strukture crkve. Nužno je izboriti se s takvim zlima crkvene strukture kako bismo oslobodili ljude s margine koji slijede Krista”, kazao je Sekulić.
Naveo je i konkretan primjer. “Ako želimo ekumenizam, zašto se za primjer ne uzme šibenski biskup Srećko Badurina, koji je za vrijeme bombardiranja Šibenika zajedno s pravoslavnim episkopom Nikolajem obilazio napadnuta sela u šibenskom zaleđu. 'Nije vrijeme da se mi povodimo za narodom, nego da se narod povede za nama', govorio je Badurina. Kad su ga zbog toga napadali, pisao je kako mu to svaki dan razdire dušu, i da upada u stanja koja nisu ljudska, ali da nema pravo propovijedati sebe, nego dužnost da propovijeda Krista”, ispričao je Branko Sekulić u Kontrapovijesti Hrvoja Klasića.
