Sad je sasvim jasno da blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup u razdoblju od 1937. do svoje smrti 1960. godine, neće biti proglašen svetim u pontifikatu aktualnog Pape, a što će biti nakon što – danas osamdeset četverogodišnji – Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo, prestane biti poglavar Rimokatoličke crkve ovisit će, prije svega, o profilu i idejnoj orijentaciji Franjinog nasljednika. Dugogodišnji napori službenog Kaptola i političko-diplomatsko pregalaštvo gotovo svih hrvatskih vlada na planu kanonizacije kardinala Stepinca rezultirali su teškim porazom, ali to nije bitna tema za glavne hrvatske medije i hrvatsko društvo, naročito ne za one aktere društvenog i medijskog života kojima su desetljećima bili otvoreni svi javni komunikacijski kanali za jednodimenzionalno dokazivanje i veličanje Stepinčevog mučeništva, bezgrešnosti i svetosti. Svi šute kao zaliveni, osim što se u visokim kuloarima i u samostanskim blagovaonicama iskazuje prezir i bijes spram Papine popustljivosti i njegovog prevelikog razumijevanja za stavove i osjećaje Srpske pravoslavne crkve i Srba. Jedino tumačenje kojim se barata jest ono po kojem je rimski biskup izdao očekivanja vazda vjernih Hrvata zbog svojih ‘političkih’ planova povezanih s generalnim približavanjem katoličanstva i pravoslavlja. Ni slučajno ne može biti da Stepinac možda ipak nije svojim životom zavrijedio uvrštenje među svece Katoličke crkve.
‘Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija’, kazao je kardinal Pietro Parolin
‘Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju’, kazao je kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, u intervjuu za pretprošli broj ‘Glasa Koncila’. Na pitanje koji je to moment prijepora između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve oko Stepinca, moment koji zahtijeva još razgovora i bistrenja, Parolin je odgovorio ovako: ‘Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susreta (misli se na sastanke mješovite komisije sastavljene od predstavnika Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, op. I. Đ.) izražena je želja da se dijalog nastavi, pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.’
U spomenutoj komisiji, osnovanoj 2016. godine, pored stručnjaka koji su posebno pozivani, sudjelovali su ispred HBK-a kardinal i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, donedavni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, požeški biskup Antun Škvorčević te povjesničari desne provenijencije Jure Krišto i Mario Jareb, dok su SPC predstavljali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan i diplomat Republike Srbije Darko Tanasković. U ime Svete Stolice moderirao je Bernard Ardura, francuski svećenik i predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti. Održano je šest sesija s precizno definiranim spornim ili manje spornim temama iz Stepinčeve biografije, no očekivano nije postignut dogovor gotovo ni o čemu, izuzev najvjerojatnije o tome da ponašanje poslijeratne komunističke vlasti prema zagrebačkom nadbiskupu ne treba uzimati kao relevantno mjesto u pogledu njegove ratne uprljanosti ili nedužnosti. Pojednostavljeno i sažeto, katolički biskupi i hrvatski povjesničari nisu uspjeli argumentirati kardinalovu bezgrešnost u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno episkopi SPC-a i jedan srpski diplomat nisu odustali od činjenica o Stepinčevoj, u najmanju ruku, bolećivosti prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njegovoj nezanemarivoj pasivnosti u vezi s etnički i vjerski motiviranim zločinima ustaškog režima.
Crkva u Hrvata škrgutat će zubima i čekat će boljeg i naklonjenijeg papu, no još valja vidjeti dokle će papa Franjo stići u kadrovskom provjetravanju vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dosad nije učinio malo, ali tek se očekuju ključni potezi
Kaptol je pogrešno procijenio Papin manevar s osnivanjem mješovitog povjerenstva: mislilo se da se radi o taktičkom potezu, svojevrsnom alibiju za objavu unaprijed donijete i zacementirane odluke. Vladalo je uvjerenje da se papa Franjo neće usuditi da na tako izravan način dovede u pitanje potpunu autonomiju Crkve u stvarima svetaca. O tome svjedoče i riječi kardinala Bozanića izrečene uoči formiranja komisije: ‘Budući da iz pisma patrijarha Irineja Svetom Ocu proizlazi da Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu dovoljno jasni argumenti po kojima je blaženi Alojzije svet, papa Franjo predlaže da se formira radna skupina sastavljena od katoličkih i pravoslavnih stručnjaka koja će zajedno preispitati ta njima sporna pitanja glede osobe kardinala Stepinca, kao i ratne događaje vezane uz odnose Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu po kriterijima cjelovite istine. Naime, papa Franjo se time odlučio na jedan poseban, gotovo neočekivan ekumenski korak, bez presedana u povijesti. Sveti Otac želi da Srpska pravoslavna crkva upozna naše argumente zašto je kardinal Stepinac svet te da se i sama njegova kanonizacija dogodi u boljem ozračju odnosa tih dviju Crkava. Znamo da svaka Crkva ima vlastiti i autonomni sustav kanonizacije. Stoga je važno naglasiti da Srpska pravoslavna crkva ne ulazi u sam proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Ono što je učinjeno neće se više preispitivati, nema nikakve revizije procesa. Možemo reći da je sam proces za proglašenje svetim blaženog Alojzija došao gotovo do svog kraja. Nadalje, htio bih naglasiti da papa Franjo ne želi odustati od kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca jer je i osobno uvjeren u njegovu svetost.’ Također i ovo: ‘Neće li, braćo i sestre, upravo kanonizacija kardinala Stepinca pomoći da se bolje upozna cjelovitu istinu iz tog tragičnog razdoblja naše povijesti, kako bi se raskrinkali mitovi koje su proizvodile ideologije komunizma i jugoslavenstva, generirajući stalne napetosti, podjele i unutarnje neprijatelje? Potrebno je objektivno prečitavanje međuetničkih i međukonfesionalnih odnosa na ovim prostorima. U sav taj proces sada ulazi i inicijativa srpsko-pravoslavnog patrijarha Irineja koja će, nadamo se, pridonijeti boljem i širem upoznavanju istine o životu i djelu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, a istina će nas osloboditi!’
Bozanić sigurno nije očekivao istinu u formi hladnog tuša, a za ovu priču manje je važno to je li papa Franjo odustao od proglašenja Stepinca svetim zbog toga što mu je strateški cilj da smanji općenitu i historijsku napetost između katolika i pravoslavaca te da u doglednoj budućnosti posjeti Beograd i Moskvu – Beograd je vjerojatno most prema Moskvi i ruskom patrijarhu – ili zbog toga što baš i nije uvjeren u Stepinčevo svetačko držanje u suočenju sa zločinačkim karakterom Pavelićeve države: najbliže je istini da u Franjinom stavu ima i jednog i drugog, odnosno da mu je biografija blaženog kardinala otvorila mogućnost za uvažavanje SPC-ovih i srpskih argumenata i mišljenja. Važnije je, međutim, to kako će ovdašnja Crkva i politika pa onda i najšira vjernička zajednica i nacija shvatiti postupke Svetog Oca u slučaju kanonizacije Alojzija Stepinca. Ono što se sad može vidjeti sugerira da će glave tradicionalno biti zabijene u pijesak. Umjesto da posluži objektivnom sagledavanju Drugog svjetskog rata i poratnog jugoslavenskog razdoblja te položaja Crkve i samog Stepinca u tim vremenima, umjesto da doprinese prestanku švercanja nostalgije prema NDH pod slobodarskom krinkom antikomunizma, antijugoslavenstva i Stepinčevog mučeništva za katoličanstvo i hrvatstvo, izglednije je da će biti skovana ili je već skovana teorija o hrvatskim katolicima kao žrtvi vatikansko-pravoslavne zavjere i Papinih liberalno-ljevičarsko-ekumenskih zastranjenja i zabluda. Ta teorija, naravno, razmahat će se kad Bergoglio više ne bude poglavar Crkve, a u kojoj će se mjeri razmahati zavisi o tome kakav će biti Franjin nasljednik, to jest hoće li se Vatikan vratiti borbenom konzervativizmu i zatvorenosti, kao u vrijeme Benedikta XVI., ili nekim blažim varijantama tog idejnog smjera. Teško je, naime, vjerovati da će onaj koji dođe poslije Franje biti njegov istomišljenik.
Crkva u Hrvata škrgutat će zubima i čekat će boljeg i naklonjenijeg papu, no još valja vidjeti dokle će papa Franjo stići u kadrovskom provjetravanju vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, što u jednoj mjeri podrazumijeva i promjenu raspoloženja vjernika. Dosad nije učinio malo – nitko od biskupa i nadbiskupa koje je on postavio ne spada u nacionalističku i isključivu struju – ali tek se očekuju ključni potezi. U iduće dvije-tri-četiri godine slijede umirovljenja nadbiskupa Bozanića i nadbiskupa zadarskog Želimira Puljića, dok je splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću već imenovan nadbiskup koadjutor u liku Dražena Kutleše, donedavnog porečkog i pulskog biskupa, vrlo umjerene, odmjerene i vrhunski obrazovane ličnosti odane Vatikanu. O Kutleši se, i na ovim stranicama, prije nepune dvije godine pogrešno nagađalo kao o Bozanićevom nasljedniku, e da bi onda ipak bio upućen u Split, u gotovo jednako važnu pokrajinu Crkve u Hrvatskoj. Ako je suditi po tom potezu pape Franje, nasljednici Bozanića i Puljića bit će pronađeni među ljudima koji se nisu prepustili nazadnjaštvu i rigidnosti, dvjema centralnim osobinama ovdašnje Crkve u posljednjih dvadeset i pet godina.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
