U Tehničkom muzeju Nikola Tesla do 30. lipnja traje izložba naše poznate multimedijalne umjetnice Sanje Iveković pod naslovom "Nada Dimić Fajl 2023 / Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa". Priča je to o partizanskoj heroini, koju su ustaše strijeljale u ožujku 1942., kao i o tvornici koja je u socijalizmu nosila njeno ime. Te dvije priče samo su uvjetno na izložbi razdvojene u dva dijela.
To nije prvi rad Sanje Iveković o toj temi. Aktualna je izložba suma njezinih aktivnosti posljednjih desetljeća, a opet i drugačiji pogled na tu tematiku. Sakupljeni su radovi, naime, prošireni i sistematizirani na nov i inovativan način. Još 1998. umjetnica izlaže "Nada Dimić Fajl". Analiza je to pretvorbe tvornice iz društvenog poduzeća u dioničko društvo, koje je 1993. nazvano "Endi Internešenel" (od angliziranih inicijala en-di).
U novom poduzeću do stečaja radi samo 201 radnik, od toga većinu čine žene. Otužan je to kraj priče o jednom uspjehu, s obzirom na to da je u tvornici pedesetih i šezdesetih, kada je bila na vrhuncu, radilo više od 2000 žena. Veliki štrajk odigrao se 1994., zbog neisplaćenih plaća i neizvjesne budućnosti firme. On je slomljen, a pobunjene su radnice sankcionirane. Sanja Iveković sudjelovala je kao aktivistkinja i u organiziranju pružanja pravne pomoći otpuštenim radnicama.
Umjetnica povezuje stradalu heroinu, izbrisanu iz društvenog sjećanja, sa stradanjem radnica u tvornici, koja je uništena i također na neki način zaboravljena. Što je ostalo? Iz ruševina tvorničke zgrade, koja je spomenik kulture pa se ne ruši nego je prepuštena devastaciji, za potrebe izložbe iz 2000. godine spašen je samo red metalnih stalaka za evidenciju radnog vremena s imenima radnica, tvornički štambilj, a umjetnica je dala izraditi i maketu tvornice. Tu su i predmeti koji su proizvedeni u tvornici, trikotaža i rublje, ambalaža i etikete. Sve to prikupljeno je iz dućana koji su također bili zapušteni.
Taj Tajmlajn propadanja na ovoj je izložbi proširen novinskim člancima, koji su objavljeni u proteklih sedam godina koliko je prošlo od prethodne izložbe, i knjigom političke ekonomije autora Jakova Tironija, koja je spašena iz devastirane tvorničke knjižnice. Tu pratimo medijske odjeke procesa uništavanja tvornice.
Krećemo se među svojevrsnim relikvijama, jer ništa drugo iz tvornice nije sačuvano, objašnjava nam kustosica izložbe Kosjenka Laslo Klemar dok nas provodi kroz eksponate. Spominje rimejk tvorničkog znaka, repliku koja je napravljena za ovu priliku, a prvi je put izložena 2000. na izložbi "Nada Dimić S.O.S.". Neonski natpis sada blista na svom privremenom mjestu, na zidu zgrade Tehničkog muzeja. Tu je i rimejk performansa "Repeticio est mater" koji je prvi put izveden 1998. U čemu se on sastoji?
Umjetnica na projekciji reprodukcije pisma Nade Dimić, koje je upućeno iz zarobljeništva, pred smaknuće, iznova kistom ispisuje rukopis na foliji te ga "pojačava" i čini ponovno pristupačnim. Tako ono postaje zaseban rad. A pismo je samo po sebi dirljivo, govori o opasnostima od hapšenja u Karlovcu, akcijama oslobađanja u bolnici, odnosno da su na udaru komunisti, Židovi i Srbi. Rimejk performansa na otvaranju aktualne izložbe, prema scenariju Sanje Iveković, izvela je Sanja Roter. Njime umjetnica odaje priznanje herojstvu Nade Dimić, a značajan je i u kontekstu projekta Nada Dimić Fajl, s obzirom na to da Iveković njime započinje taj projekt 1998.
Što se tiče drugog dijela izložbe, koji je posvećen historizaciji tvornice, zahvaljujući tekstovima i fotografijama pratimo put od njenog vrhunca do propadanja. Ni strojevi ni pogoni nisu sačuvani. Devedesetih nije postojala svijest o tome da se radi o vrijednoj industrijskoj baštini. Ili se to barem odnosilo na socijalističke tvornice, ako ne i na one iz 19. stoljeća. U društvenom i političkom kontekstu devedesetih izgubili smo veći dio inventara socijalističkih tvornica, što je danas ozbiljan problem prilikom istraživanja industrijske baštine.
Drugi dio izložbe odraz je nastojanja da se istraži što je ostalo od tvornice i odgovori na pitanje može li se na temelju tih ostataka iščitati povijest rada u njoj. Tu su silno dragocjeni tvornički bilteni koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Oni potječu iz šezdesetih godina, a tvornička arhiva nije sačuvana. Bilteni su vrijedan izvor informacija o tome kakvi su bili pogoni, što se proizvodilo, kamo se to izvozilo, gdje su se nalazili drugi pogoni.
Radnica u pogonu Nade Dimić, 1954. (Foto: Hrvatski državni arhiv)
Glavni je pogon, naime, bio u Zagrebu, ali ih je bilo još nekoliko izvan Zagreba (u Zelini, Gospiću, Buzetu i Obrovcu). Iz biltena doznajemo kako je tvornica funkcionirala, kakvi su bili društveni servisi koje je osiguravala svojim radnicama i radnicima.
Također su sačuvane fotografije koje su pedesetih i šezdesetih snimljene u pogonima u propagandne svrhe. Te su fotografije jedan od ključnih izvora u istraživanju procesa rada u tvornici. Iz njih se može vidjeti na kojim se strojevima radilo, koliki su bili pogoni, koliko je radnica u pojedinim pogonima radilo, a strojevi su nerijetko stariji od same tvornice jer su naslijeđeni. Tako iščitavamo povijest industrijske baštine.
Spomenimo i izloženu bistu Nade Dimić. Osim što je nosila njezino ime, tvornica je čuvala i sjećanje na nju: u njoj su se obilježavali važni datumi iz života ove heroine, a njezina je bista stajala u dvorištu. Nakon stečaja i zatvaranja tvornice bista je uklonjena iz dvorišta, a danas se čuva u depou Muzeja grada Zagreba. No za potrebe ove izložbe je posuđena i prvi put izložena javnosti otkako je tvornica zatvorena.
Recimo da je izložba u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, kako naglašava autorica Sanja Iveković, plod kolektivnog rada, nje i kustosice Kosjenke Laslo Klemar, odnosno grafičke urednice i dizajnerice postava i kataloga Barbare Blasin. Da bi tekstovi koji prate izložbu bili šire dostupni, oni su objavljeni dvojezično, a s hrvatskog ih je na engleski preveo Miloš Đurđević.
U utorak, 13. juna promoviran je i katalog, za koji su tekstove napisale Laslo Klemar i povjesničarka umjetnosti Ivana Bago. Potonja se potrudila da radove s izložbe smjesti u širi umjetnički opus Sanje Iveković. Ona primjećuje da je već tokom devedesetih i dvijetisućitih istraživanje osobne i kolektivne memorije prevladavalo u radu umjetnice. Jednako vrijedi i za njenu aktivističku praksu u suradnji s lokalnim ženskim organizacijama. Tako je ona na samom početku novog, postsocijalističkog i postjugoslavenskog razdoblja instalacijom "Pamtim-postojim" intervenirala u kartezijansko izjednačavanje mišljenja i postojanja, a pamćenje je označila kao preduvjet preživljavanja u suočenju s razaranjem i zaboravom.
Sljedeći radovi Sanje Iveković bili su usmjereni na žensko iskustvo rata i nasilja, ženske uspomene, kao i na uspomene žena, posebno partizanki i revolucionarnih misliteljica. Njena video instalacija "Smrznute slike" evokativna je demonstracija brisanja iskustva žena i njihovih uspomena iz društva i povijesti.
Premda ne sadrži izravne reference na rat i nasilje, instalaciju "Smrznute slike", piše Ivana Bago, "možemo protumačiti kao feministički kontrapunkt svim slikama rata – slikama nacionalnih lidera, ratnih junaka i vojnih pobjeda – koje su zaista 'zamrznute' u kolektivnoj memoriji i koje su zamijenile slike stradanja civila, uključujući masovno silovanje žena koje je obilježilo ratove vođene 1990-ih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu".
U dugoročnim projektima, kao što je "Ženska kuća" koji je započet 1998., spajaju se umjetnost i aktivizam te oni poprimaju drukčiju formu ovisno o kontekstu u kojem su prikazani i u koji interveniraju: umjetnička instalacija, ulična intervencija, plakati u javnom prostoru itd.
Spomenimo još rad "Borovi i jele: sjećanje žena na život u socijalizmu" (2002.), koji istražuje proturječna iskustva života žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako se teme o ratnom nasilju, nasilju prema ženama, neuspješnoj privatizaciji i brisanju socijalističke povijesti u radu Sanje Iveković pojavljuju kao odgovor na specifičnu društvenu i povijesnu konfiguraciju postsocijalističke tranzicije u ovoj regiji, mnogi od njezinih postupaka korištenih u ovim radovima upućuju na postupke koje je razradila još sedamdesetih.
Bago zaključuje da se "Sanja Iveković u svom radu posvetila stvaranju arhiva koji čuva sjećanja na nasilje patrijarhalnih režima prikazivanja, načine na koji su povezani sa ženskim utjelovljenim iskustvom nasilja, kao i sjećanje na strategije otpora nastale kao rezultat djelovanja različitih generacija umjetnica, aktivistica i misliteljica".
Iako opsegom nevelika, "Nada Dimić Fajl 2023 / Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa" još je jedna važna izložba u nizu koju je, otvorivši vrata Tehničkog muzeja Nikola Tesla i za takve pothvate, otvorila ravnateljica tog muzeja Markita Franulić.
